Bio jednom Alija Sirotanović. Simbol udarništva, rada. I legenda koja je na pitanje što želi kao nagradu za svoje udarništvo odgovorila “samo veću lopatu”. Naš Sirotanović u ovom je slučaju rukomet. Ima simbolike...
Odradilo se u posljednjih rukometnih godinu dana više nego u posljednje četiri. Udarnički. Pokazalo se da se može kada se stvari nazovu pravim imenima i kada se radi, a ne priča. Pomladili smo tim koji je na Euru godinu prije definitivno bio prestar, našli vratara, što nam je bilo rak-rana jer smo gledali tko brani, a tko ne, našli obranu, jer smo pomogli Duvnjaku da bude bolji, jer je Musa dosegnuo razinu autoriteta u timu, što dotad nije bio. Našli smo desnog beka jer smo Vrankoviću dali priliku, vratili Duvnjaka koji dvije godine nije bio u vrhunskom pogonu... Da je bilo malo sreće, da su nam Pavlović i Cindrić, s obzirom na stil igre kojem težimo, bili zdravi, mogli smo u Njemačkoj i Danskoj napraviti čudo. No, sve dobro što je učinjeno, a puno je više bilo dobrog nego lošeg, past će u vodu ne nastave li se stvari nazivati pravim imenima i ne nastavimo li tražiti odgovore na pitanja koja su nakon nastupa u Njemačkoj i Danskoj nesporno ostala. A dosta ih je i nije tabu dirati u njih jer reprezentacija nije privatna stvar, nego nešto što nas sve čini ponosnima. Nema svetih krava, sveta je samo reprezentacija.
Pošteđeni obećanja
Skrivanje iza priče “bili smo blizu” bit će sigurno pad jer s tom tezom nećemo napredovati. Treba u godini koja dolazi naći dosta odgovora, a neće biti kao lani jer je godina s puno više obveza (kvalifikacije za Euro) negoli je bila prethodna. Zato ćemo morati biti iznimno precizni u procjenama i odabirima. Uspjeh se gradi, ne razgrađuje se na pola puta, a tu treba jako puno razumijevanja u svim smjerovima. Svaka nepotrebna promjena je korak unatrag.
Koje odgovore moramo pronaći?
Prvo, zašto smo mijenjali tim koji pobjeđuje, jer to se nikad ne radi?
Drugo, zašto nam zamjene nisu donijele nikakav pomak, a mijenja se da bi se dobilo ono što nedostaje?
Treće, zašto se u drugom dijelu SP-a dogodio pad, jesmo li bili previše fokusirani na četiri boda iz Münchena, a to je bilo samo pola puta?
Četvrto, zašto smo opet na natjecanju čekali ozlijeđenog igrača - ovaj put Cindrića, i nismo ga dočekali?
Peto, zašto protiv Brazila nismo imali varijantu B u slučaju opasnosti, zašto smo primali golove na praznu mrežu i može li se povući paralela s tim vezana za onu splitsku utakmicu prije godinu dana protiv Švedske?
Šesto, zašto nemamo lijevog beka?
Sedmo, kakav to nama lijevi bek treba - kojem se treba napraviti prilika ili koji je može izboriti sam i kojem smo to dali priliku s kriterijima kao Vrankoviću?
Osmo, zašto smo se sramili obrane 6-0 koja nam je protiv Španjolske donijela prednost?
Deveto, koliko smo u polusezoni imali od Jotića i jesmo li trebali i mogli imati više?
Deseto, zašto protiv Švedske Duvnjak ne igra, a Horvat igra 90 posto vremena, dok mladi Vida sjedi? Samo iskreni odgovori na ta pitanja povest će nas naprijed i sutra ćemo na Euro u Austriju i Švedsku s njima doći kao favoriti. Da, dobro ste pročitali. Jer, ako su koga Danci željeli ne vidjeti u Herningu, onda smo to mi. Pokazali su nam to vrlo uvjerljivo i na toj tužbi HRS mora ustrajati, po cijenu pritiska IHF-a, što nije lako.
Lino je mudar, nakon SP-a osluškuje reakcije, povukao se u osamu i čeka “novu i još veću lopatu” koju mu treba odobriti UO HRS-a. Ima li snage za to, vidjet ćemo, no definitivno snagu treba čuvati, a ne rasipati i trošiti u obračunima, nego okupljati i nalaziti rješenja za stvarne probleme.
Ima jedna dobra stvar u tome što smo završili šesti. Barem smo pošteđeni obećanja o novoj dvorani, slikanja i sličnog, a i HRS je uštedio jer neće morati isplatiti premije. Reklo bi se da je sve spremno za Euro i Tokio, samo Sirotanović treba lopatu zabosti na pravo mjesto. A to bi trebao biti najmanji problem. Trebao biti...