"Sretne igre" bio je slogan Olimpijskih igara u Münchenu 1972., slogan koji je trebao upućivati na stvaranje pozitivne atmosfere i gurnuti u zaborav sve neugodnosti i sav teret koji su Nijemci nosili od 1936. i "nacističkih" Olimpijskih igara u Berlinu. No, "sretne igre" postale su najnesretnije u povijesti, postale su igre velike tuge i straha. Nakon dvodnevnog prekida, nakon dva dana drame i smrti, Olimpijske igre nastavljene su na današnji datum, 7. rujna 1972.
Užas u Münchenu počeo je u ranim jutarnjim satima 5. rujna kada su osmorica palestinskih terorista upala u Olimpijsko selo i uzeli 11 izraelskih sportaša i trenera za taoce. Već u početku strašne akcije poginuli su hrvački trener Moshe Weinberg i dizač utega Josef Romano, a ostatak izraelske delegacije ostao je zatočen. Na jednoj od cedulja koje su izbacivali kroz prozor paviljona, teroristi su se predstavili kao pripadnici ekstremne palestinske organizacije Crni rujan, stvorene poslije pokolja palestinskih jedinica u Jordanu, u rujnu 1970. godine. Teroristi su tražili da Izrael pusti 236 političkih zatvorenika, kao i da na slobodu izađe dvoje nedavno uhićenih zapadnonjemačkih terorista. U suprotnom su prijetili da će svaki sat usmrtiti po jednog taoca.
Vojnici, oružje, strah...
"Zapadnonjemački predsjednik Gustav Heinemann i kancelar Willy Brandt uputili su brzojav izraelskom predsjedniku Sazaru i premijerki Goldi Meir, izražavajući duboko žaljenje i uvjeravajući ih da će napraviti sve da drama ne bi bila nastavljena novim žrtvama. Zapadnonjemačka vlada je istovremeno uputila apel svim arapskim vladama da naprave sve što je u njihovoj moći kako bi bio spriječen pokolj zatočenih izraelskih sportaša", javljali su izvjestitelji Sportskih novosti iz Münchena.
Na žalost, drama je ipak nastavljena s novim žrtvama. Nakon što su teroristi u popodnevnim satima pristali da ih se, zajedno s taocima, prebaci u Kairo, došlo je do velike tragedije u zračnoj luci. Nijemci su pokušali osloboditi taoce, ali akcija je izvedena vrlo loše i u pucnjavi i eksplozijama poginulo je svih devet otetih Izraelaca, kao i petorica terorista i jedan policajac.
Izvjestitelji Sportskih novosti detaljno su izvještavali o tragičnim događajima u najvećem bavarskom gradu. U popodnevnim satima, tog nesretnog 5. rujna, dok su još teroristi bili u Olimpijskom selu, novinarima se obratio šef jugoslavenske olimpijske delegacije Nebojša Popović.
- Situacija u Olimpijskom selu je tmurna. Cijelo je selo okruženo, na svakih 15-20 metara nalazi se vojnik, tamo su i kamioni s mašinskim oružjem i dimnim zavjesama, a mogu se primijetiti i oklopna kola. Dolazak u selo je nemoguć. Već sama ta činjenica je neugodna, pošto su sportaši nenaviknuti na takve situacije. U selu nema života, nema raspoloženja. Iako je lijep sunčan dan, divan za okupljanje, većina natjecatelja nalazi se u svojim sobama. Nema više izmjena značaka i suvenira pred olimpijskim selom. Zavladala je neka neizvjesnost, strah, svi su žalosni zbog tragedije koja je zadesila sportaše - pričao je Popović.
Zanimljivo, tadašnji urednik u Sportskim novostima Reno Vinek uspio se probiti u Olimpijsko selo, dok je ono još bilo pod opsadom. "Prošvercao" ga je rukometni trener Vlado Štencl. Vinekova zapažanja ipak su se malo razlikovala od Popovićevih.
"Naoko se ništa ne događa. Sportaši prolaze glavnom ulicom, kupuju, gledaju televiziju, igraju mini-golf i stolni tenis. Pristup je otežan jedino samoj blizini zgrade u kojoj su komandosi i Izraelci. Razgovarao sam s rukometašima, rvačima, košarkašima, koji žive svojim normalnim sportskim životom... Nema panike, nema nervoze, nema nikakvih vidljivih znakova da se događa nešto izvanredno", zapisao je Vinek.
Ugrožena ideja mira
Sportaši su molili da se preko Sportskih novosti obavijeste njihove obitelji da su svi živi i zdravi. Rukometaši su, zanimljivo, otišli na večernji trening iako su im rekli da se neće moći vratiti. Doista, kad su završili trening i pokušali se vratiti u selo, to im je bilo onemogućeno jer se spremao transport komandosa i Izraelaca na aerodrom i tako su rukometaši ostali pred vratima.
U komentaru glavnog urednika, koji je izašao 6. rujna, stajalo je:
"Olimpijski je mir ugrožen. Olimpijska je ideja izdana. Nasilje je zavladalo u jednom selu koje je sagrađeno da bi pridonijelo bratimljenju omladine čitava svijeta. To je dokaz da nekim snagama ne odgovara ideja mira, koja je jedan od motiva igara.
Nekome ne odgovara što su sovjetski sportaši ovdje zajedno s američkim, što atlete iz DDR idu ruku pod ruku sa sportašima iz SR Njemačke, što su olimpijske momčadi s istoka i zapada na istim sportskim borilištima, a novinari sa svih kontinenata na jednom poslu koji pridonosi razvijanju dobrih odnosa u svijetu, a prije svega među mladima, na kojima je budućnost tog svijeta."
Zaključak je ipak bio optimističniji...
"Međutim, nadajmo se da će se naći putevi za razrješenje ovog kompliciranog čvora. Igre će se morati nastaviti. Opet će, čvrsto smo uvjereni, jedan uz drugoga ići sovjetski i američki sportaši, sportaši iz Demokratske i Savezne Republike Njemačke, opet će danas, sutra - na završnoj svečanosti - mladost stupati zajedno. Olimpijska je ideja ipak jača od svakog nasilja!"
Tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Avery Brundage odlučio je da se Igre nastave normalno, kao da se ništa nije dogodilo. Doista, neka su natjecanja i održana, ali nakon žestokih pritisaka, Brundage je u popodnevnim satima ipak objavio da se Igre prekidaju i da će biti nastavljene sljedeći dan u 16 sati. Za jutarnje je, pak, sate najavio održavanje komemoracije za poginule Izraelce. Tada još nije znao da će se brojka smrtno stradalih značajno povećati.
Nastaviti ili ne?
Na komemoraciji na Olimpijskom stadionu okupilo se 80.000 ljudi. U zraku je visjelo pitanje hoće li Igre biti nastavljene. Nekoliko je arapskih zemalja već napustilo München, pravdajući to strahom od odmazde, a isto su napravili i neki sportaši iz Nizozemske i Norveške koji su smatrali neprimjerenim da se Igre nastavljaju nakon smrti njihovih kolega.
- Stvar je jednostavna. Pozvani smo na zabavu, a ako netko dođe na zabavu i ubije ljude, kako možemo ostati - objasnio je nizozemski atletičar Jos Hermens.
Legendarni Jesse Owens je imao posve drugačije mišljenje.
- Igre ne smiju biti otkazane. To bi bila predaja.
Doista, Igre nisu otkazane, a to je na komemoraciji objavio Brundage u sramotnom govoru koji je izazvao brojne kontroverze. Pod pritiskom afričkih zemalja, neposredno prije početka Igara zabranjen je nastup sportašima iz Rodezije zbog rasne segregacije u toj zemlji. Brundage se nije slagao s time i to je jasno dao do znanja, izjednačivši u svome govoru zabranu nastupa Rodeziji sa smrću izraelskih sportaša.
- Igre 20. olimpijade bile su izložene dvama divljačkim napadima. Izgubili smo bitku za Rodeziju zbog gole političke ucjene. Naša jedina snaga su uzvišeni ideali. Uvjeren sam da će se javnost složiti da ne smijemo dopustiti šačici terorista da uništi jezgru međunarodne suradnje i dobre volje koju posjeduje olimpijski pokret. Igre se moraju nastaviti i mi moramo nastaviti naša nastojanja da ih očuvamo neokaljanim, čistim i poštenim te proširimo sportski duh i na ostala područja.
MOO je na izvanrednoj sjednici Izvršnog odbora prisilio Brundagea da objavi priopćenje u kojem je istaknuo da nije imao namjeru izjednačiti zabranu nastupa Rodeziji s terorističkim činom, no šteta je napravljena. I naš Varaždinac Artur Takač je bio u "mirovnoj misiji" kod predstavnika afričkih zemalja, a na kraju je i Brundage održao sastanak s Afrikancima i izrazio žaljenje zbog svoga govora.
U svakom slučaju, nakon jednog od najcrnjih dana u povijesti sporta, Igre su 7. rujna nastavljene. Još dugo su oko takve odluke mišljenja bila podijeljena - jedni su smatrali da sportu nije bilo mjesta u atmosferi smrti i tragedije, a drugi su bili uvjereni da je nastavak Igara spasio olimpijski pokret.