Sljeme je njegovo dvorište, a Snježna kraljica je njegov projekt, iako će uvijek naglasiti da nisu samo on i Vedran Pavlek najzaslužniji za dolazak svjetske skijaške elite na brdo iznad Zagreba. Ante Kostelić danas možda više nije u prvom planu tijekom zagrebačke utrke Svjetskog kupa, nije eksponiran kao u danima kad su niz Crveni spust jurila njegova djeca i skijaški učenici, Ivica i Janica. No, i dalje je tu, još uvijek pun energije, premda je lani zakoračio u deveto desetljeće života.
Bez skijanja ne može, pa je danas trener talentirane braće Eliasa i Samuela Kolege, ali ne voli previše kad mu postavljaju pitanja o njihovoj budućnosti jer uvijek ističe da se šampioni ne stvaraju preko noći. A on s dečkima radi tek nešto više od godinu dana, nije s njima od prvih skijaških koraka i nema kontrolu kakvu je imao sa svojom djecom. No, nema sumnje da pokušava kreirati još jednu uspješnu priču, a što će iz svega ispasti, ne želi nagađati.
Gips sa Samuelom i Eliasom Kolegom
Na Sljemenu Gips prošlih dana nije bio samo kao trener, nikad i nije bio samo to. Pomagao je ponovno i na stazi, a vrijeme je njemu i kolegama ove godine bilo naklonjeno.
- Staza je gotovo mjesec dana prije utrke bila osposobljena, kuriozitet je da nigdje nema snijega, a staza je napravljena savršeno. Ali s druge strane, umjetni snijeg je takva prerađevina da, ako imaš niske temperature, možeš napraviti takve količine snijega da i uz jugo bude samoodrživ. Kao da si napravio nekakvu mikroklimu, i sve oko tog snijega je hladno, ne možeš ga rastopiti, trebale bi doći stvarno visoke temperature, oko 15-20 stupnjeva, da bi ga to razorilo. A kad jednom osiguraš da imaš metar debljine snijega duž cijele staze, ona je perfektna - priča Ante zaneseno.
Stenmarku nije bilo jasno
Prisjetio se i vremena kada je ideja o dovođenju Svjetskog kupa u Zagreb bila tek na začetku.
- Znao sam jednu stvar, a to je da ne postoji nijedan veliki grad koji tako blizu ima utrku. Ako malo blokiraš promet, dođeš gore praktički za 15 minuta. Američki skijaši se većinom rađaju i stanuju u velikim skijaškim centrima, a i kod Francuza je gotovo isključivo tako. Grangeov tata je, recimo, žičničar, Muffat-Jeandet je iz blizine Val d’Iserea, njima je skijanje sudbina. Mi smo iz velikoga grada i bilo nam je psihološki važno da nismo imali frustracije putovanja, znate kako je s djecom kad imaju 10 godina. Kad ih morate buditi u 3.30, nakon nekog vremena više nemaju volju za to, više ne vole skijanje. A ovi koji su imali Sljeme pod rukom, njih još treba obuzdavati. Znam koliko sam puta Ivicu i Janicu lovio po noći tu na Sljemenu, govorio sam im sam da “i ja strašno volim skijanje, ali ne mislim živjeti ovdje” - smije se Gips.
Prisjetio se ovdje još jedne anegdote s velikim Ingemarom Stenmarkom u glavnoj ulozi.
- Stenmark inače baš nije razgovorljiv tip, ali htio se upoznati s nama i jednom mi je u Val d’Isereu rekao: “Ja znam kako sam postao skijaš tamo daleko na sjeveru, ali kako ste vi na jugu postali tako dobri skijaši?”. Odgovorio sam mu da možda nema cjeloviti dojam, jer mu je tvornica Elan obično plaćala odmor na Svetom Stefanu u Crnoj Gori, a to je stvarno sasvim na jugu. To je bila njegova uspomena na južne krajeve i zato mu nije bilo jasno otkud takvi skijaši ovdje. A druga stvar koju sam mu rekao je da imamo jedno brdo, neposredno pokraj Zagreba. Stanovali smo u Medvedgradskoj ulici i trebalo nam je 15 minuta do gore. Za dječje doba je to fantastična stvar jer im je sve tu, i mama, i škola, i dom… Na određeni način to izgleda kao fikcija, a zapravo je stvarnost.
Nisam čudotvorac
I tu je prvi put došao do nečega što ga strašno kopka i muči…
- Reći ću nešto što se našem gradonačelniku neće svidjeti, iako sam njegov lojalni pristalica, ali nije me briga kako će to komentirati. Stvarno je užasna šteta što se ne uloži u žičaru za skijanje. To je jedna usr*** žičara, nikakva investicija. Pa zar je za jedan grad, za jednu državu, previše 300-400 tisuća eura?
Kaže da je sljemenska utrka pomogla i u razvoju hrvatskog skijanja i da bez nje vjerojatno ne bi bilo Zubčića, Rodeša i drugih.
- Dobra je to utrka. Ali badava je samo ona, badava je kad frajer gradi fontane umjesto žičare. Sa žičarom je jednostavno jer ona ipak izbacuje novac, čak i ako je jeftina, ako je karta samo 20 kuna na dan. Ili ako je godišnja 2000 kuna, to je isto mala lova, toliko košta jedan dan skijanja u St. Moritzu. Pa, kaj je to problem? Dolazna žičara je nešto drugo, ona za Zagreb možda nije prioritet, to je više za turiste.
Razgovor se tako, malo-pomalo, pretvorio u Gipsov monolog. Koliko ima energije na snijegu, toliko ima i pred diktafonima. Muči ga puno stvari, od položaja skijanja do lošeg statusa koji, po njegovom mišljenju, ima Ivica u javnosti. Nije se lako složiti sa svime što je rekao, mnoge stvari i nisu za javnost, ali to je jednostavno Gips. Uvijek bez dlake na jeziku, u vječnoj borbi protiv onoga što doživljava kao anomalije.
- Govorili su da sam čudotvorac, ali ja nisam nikakav čudotvorac, ja sam obični zagrebački dečko koji je znao konzumirati Sljeme. Tu se mogu čudesa raditi, tu se može organizirati SP u alpskim disciplinama, a ako to nikoga ne zanima, onda smo stvarno budale.
Ivičini su uspjesi, uvjeren je Ante, podcijenjeni u javnosti. Mediji ih, smatra, nikad nisu tretirali kako su trebali. Malo je to širi problem o kojem bi se dalo raspravljati, ali takvo je Gipsovo mišljenje.
- Njegovi rezultati nikoga ne zanimaju. Guverner HNB-a Boris Vujčić i tadašnji premijer Tihomir Orešković bili su prije nekoliko godina na seminaru u Kitzbühelu. Čuli su da tamo postoji gondola s Ivičinim imenom i žele se voziti u njoj. Austrijski novinari su to jedva dočekali, došli su tamo, fotografirali i to je izašlo u tamošnjim novinama. A u našim novinama - ništa.
Shiffrin je možda i superiornija od Janice
Ivica je, podsjeća Ante, najbolji skijaš Wengena svih vremena.
- U sljedećih 20, 30 ili 50 godina nitko ga neće stići. Imamo li ijednog drugog takvog sportaša? Ivica ima nekoliko rekorda koji su nedostižni. Možda tek u 22. stoljeću. Kažu mi da napišem knjigu o tome, ali ona bi samo suprotan efekt izazvala. Rekao mi je veliki rukometni stručnjak Vlado Štencl: “Gips, ne smiješ se previše nervirati. Pametan čovjek se puno puta od bedaka nekaj nauči, ali bedak se od pametnoga nikad niš’ ne nauči”.
Unatoč dobronamjernom savjetu, ipak se nervira…
- Zaokružujem dane kao u vojsci i prošle godine sam krajem svibnja prošao 5000 dana na snijegu. Kad samo malo razmisliš o tome, to je monstruozna cifra. I ne računam tu putovanja, samo dane kad sam obuo skijaške cipele. Imam 5000 takvih dana i nitko se ne zanima za to. Pa, ne može frajer koji ne dolazi u Sabor imati veću plaću od trenera koji radi dan i noć.
Uspjeli smo ga nakratko vratiti na Sljeme i na novu-staru Snježnu kraljicu Mikaelu Shiffrin i njezin ples na skijama.
- Ona je superiorna kao i Janica, možda i superiornija, jedino što možda nema takvu moć kad je pod pritiskom. Janica je pokazala da je ranjiva na Sljemenu, dva puta. Ali to su bile jedine takve situacije, ljudi su je opteretili, osjećala je odgovornost da se tu iskaže. I kad nije mogla, kad je vidjela da je sedma u prvoj vožnji, onda je u drugoj postavila najbolje vrijeme bez rukavice i štapa. To je nemoguće, kao da igraš bez jedne tenisice.
Rođena snažna
Usporedbe Mikaele i Janice ipak ga previše ne vesele.
- Teško je razbijati glavu s time gdje je Shiffrin, a gdje Janica. Čovjek može napraviti jedino ono što često rade Amerikanci, usporedbu “face to face”. Janica se, recimo, može uspoređivati s Lindsey Vonn i tu je neusporedivo bolja, ima 26-0 u slalomima. A pobjeđivala ju je i u brzim disciplinama. O tome možemo razgovarati. Ali Shiffrin je 13 godina mlađa od Janice i to se ne može uspoređivati. Moglo bi se možda da je Janica nastavila skijati.
Janicu su do vrha, kaže, vodile strašne fizičke predispozicije, ali i poseban karakter.
- Janica je jako inatljiva. Teško ju je pobijediti ako ona to ne želi, ako nije uzdrmana. Ivica je više “lačo”, kako kažu Slavonci, on je dobrodušan, a Janica je prkosljiva. Anja Pärson joj se jednom nešto rugala na švedskoj televiziji dok su još bile curice. I onda ju je Janica pobijedila s ogromnom razlikom, dvije i pol sekunde. I prolazi pokraj nje, zaustavlja se i kaže joj na hrvatskom: “Sad si dobila dvije i pol sekunde”. S Janicom je jako teško. Ja sam joj možda pomogao donekle, ali ona je strahovito moćna. Nikad neću zaboraviti da je sa 15 godina imala zaron na dah od 30 metara. Nema to izravne veze sa skijanjem, ali to odaje moć jednog čovjeka. Rođena je snažna.
Kao Marsovac
A toj su se snazi divile i čudile i druge skijašice.
- Kad ju je prvi put vidjela, Deborah Compagnoni ju je primila za ruku i u čudu pitala: “Tko si ti”. Jer, izgledala je kao Marsovac. Na francuskom prvenstvu bila je druga u slalomu, a prvi put u životu je došla na veliku utrku. Imala je 15 godina. S brojem 78 je bila druga. Laure Pequegnot ju je u čudu gledala, nije znala što se događa. A sa 17 godina je već pobijedila. Janica je takva, a Ivica je drugačiji frajer, on se zanimao za puno stvari. Ne mogu ga ja sprečavati ako voli gitaru ili mu dođe da crta. On nije kao Janica, ona može gledati u strop dva sata.