Sve je počelo 18. kolovoza 1996. u češkom Brnu, kada je u posljednjem krugu Valentino Rossi, nakon serije žestokih duela, ciljem prošao ispred Jorgea Martineza i pobijedio u klasi 125 GP.
Malo tko je tada mogao pomisliti da će to biti prva od 115 (zasad) GP pobjeda vrckavog Talijana. Još manje ih je moglo predvidjeti da je to tek uvod u jednu od najblistavijih sportskih karijera, začinjenu s devet naslova svjetskog prvaka, 115 pobjeda, 65 pole positiona i brojnih drugih rekorda. Brojke koje nisu konačne jer Valentino još uvijek vozi i još uvijek grize kao prvog dana, iako je u veljači ove godine napunio 40. Najdugovječniji vozač u povijesti Svjetskog prvenstva tijekom godina je mijenjao momčadi, stilove vožnje, ali uvijek spremno iznova učio i prilagođavao se.
INSPIRATIVAN
Prvu sezonu u Svjetskom prvenstvu tada 18-godišnji Rossi okončao je na devetome mjestu, no nekoliko dobrih utrka bilo je dovoljno za otvaranje vrata tvorničke momčadi Aprilije s kojom je 1997. vrlo uvjerljivo ulovio prvi naslov prvaka, pobijedivši na 11 od 15 utrka. Valentino, kojega su dotad svi znali kao malog od Graziana Rossija, postao je zvijezda koja je munjevito zasjenila oca. Bivšeg vozača koji se šest sezona nadmetao u Svjetskom prvenstvu, a najveći uspjeh ostvario je prije točno 40 godina na Grobniku pobijedivši u klasi 250 GP.
Valentino je u samim počecima jako podsjećao na oca. Nije trenirao ni išao u teretanu, sve što je radio bilo je instinktivno i njemu prirodno, ali talent je bio neizmjerno veći od očeva. I prije Brna, u prethodnih deset utrka debitantske sezone, Rossi je u nekoliko navrata bio blizu uspjeha, ali ekstrovertiran i zaigran, kao i svi tinejdžeri, uvijek bi nešto zbrčkao u utrci. No, za razliku od oca, bio je pedantan i precizan u tehničkim aspektima svega što se odnosi na utrku i motocikl koji vozi. Svaki detalj, pa i naljepnice na motoru, i danas moraju proći njegov sud, a one osobne uglavnom lijepi sam.
U desetljećima prožetima uspjesima i magičnim potezima na stazi Valentino je stekao vojsku poklonika diljem svijeta. No, nisu samo impresivni rezultati bili razlog zbog kojega ne postoji kutak svijeta u kojem se ne vijori broj 46 koji je nosio i njegov otac na Grobniku i koji nije skidao s motora ni u godinama kada je bio prvak (broj 1 nosio bi na ramenu). Inspiracija za milijune klinaca, ali i onih starijih postao je i zbog svojih legendarnih proslava. No, i Dottore (nadimak koji si je sam nadjenuo) ima svoje idole kojih se rado sjetio na početku našeg razgovora dan uoči svoje 390. utrke u karijeri na stazi Montmelo nedaleko od Barcelone, na kojoj je pobijedio čak deset puta.
“Divim se McGrathu”
- Uvijek sam kao vozač bio veliki poklonik Kevina Schwantza. Rastao sam uz njegove postere na zidu. On je jedan od mojih heroja, ali divio sam se i Jeremyju McGrathu, legendi američkog supercrossa, poznatog po spektakularnom stilu vožnje. U normalnom životu, izvan staze i natjecanja, uzore i podršku pronalazim u svojoj obitelji. Puno toga sam naslijedio od oca koji je također bio vozač, ali kada je u pitanju moj karakter, tada sam puno bliže mami. Od nje sam uoči svoje prve službene utrke, kada sam imao deset godina i vozio mini motore, uz hrpu zagrljaja dobio plišanu kornjaču koju i danas uvijek nosim sa sobom. To je amajlija koju nikada ne propustim uzeti. Stalno je nosim na utrke i ima veliko značenje za mene.
Obitelj i prijatelji, osobito oni koje je stekao prije nego što je postao slavan, za Valentina su važan dio mozaika, ali kako sam priznaje, njegov su život utrke, a razlog zbog kojega i nakon dva desetljeća još ne razmišlja o mirovini jest činjenica da u svemu još uvijek uživa.
- Moj je život fokusiran na utrke i rezultati su mi najvažniji. Ako sam dobro odradio trening ili utrku, ostvario dobra vremena i ispunio zadane ciljeve, onda sam sretan, ali ako su vremena bila loša, ako nemam rezultata, onda je priča malo drugačija. No, općenito mogu reći da imam puno razloga za zadovoljstvo. Imam puno dobrih prijatelja s kojima sam odrastao i koji me okružuju u poslu, jednako kao i životu. Imam dobar odnos s obitelji koja uključuje i dva mlađa brata, jednog od mame i jednog od tate. Volim provoditi vrijeme s njima. Postoji život i izvan staze koji je dobar, ali trenutno još živim za rezultate.
Nogometni fan
Posljednju pobjedu Valentino je upisao 2017. na Assenu, a jedan od razloga suše je Yamahin motor koji nije na razini konkurencije. No, to ne mijenja njegov odnos prema japanskoj momčadi.
- Unatoč svim problemima koje prolazimo, vjerujem da postoji izlaz. Napravili smo neke korake naprijed na početku godine, ali to nije dovoljno i sada čekamo reakciju iz Japana. Nadamo se nekim novotarijama i poboljšanjima koja bi nam trebala pomoći u nastavku sezone. Nema bacanja ručnika. Ja sam vozač Yamahe i neke od mojih najboljih godina u karijeri vezane su za ovu momčad. Uz to, i pet-šest najvažnijih pobjeda ostvario sam s Yamahom. Puno sam pobjeđivao i s Hondom, ali u određenom trenutku želio sam pokazati da mogu biti jednako dobar i na nekom drugom motoru, s nekom drugom momčadi. Bila je to odlična priča od samog početka i jedan od mojih najboljih poteza u karijeri. Već na prvoj utrci s Yamahom 2004. u Južnoj Africi ostvario sam pobjedu, a potom i osvojio naslov prvaka. Nakon svega mogu reći da imam jako puno dobrih uspomena i razloga da ostanem vjeran Yamahi.
Na podsjećanje na dvije sezone provedene u Ducatiju, u kojima je upisao najgore plasmane u karijeri (šesto i sedmo mjesto bez ijedne pobjede) i bijeg iz Bologne prije isteka ugovora, spremno je reagirao.
- Bila su to doista loša vremena, ali mislim da je sada ipak malo bolje. Imamo problema, ali sviđa mi se kako motor reagira. U Ducatiju se jednostavno nisam našao. Svaki put kada bih probao izvući nešto više, kada bih pokušao agresivnije, našao bih se na podu. Sada nam nedostaje gripa, i to onog mehaničkog. Isto govori i Viñales koji sjedi na istome motoru i ima iste probleme, stoga barem znamo u kojem smjeru trebamo ići. Čekamo reakciju Yamahe i nadamo se boljim vremenima.
Valentino je i veliki ljubitelj nogometa te navijač milanskog Intera koji također nije briljirao ove sezone. Na spomen hrvatskih igrača Perišića i Brozovića diplomatski je istaknuo njihove odlične igre za reprezentaciju u Rusiji.
VOLIM IH SVE
- Istina je, ima neke sličnosti između Yamahe i Intera posljednjih sezona, a to nisu samo plava i crna boja - odgovorio je uz osmijeh te brzo promijenio temu.
- Jako volim sve sportove. Za motore sam fanatik. Općenito volim sve što je vezano uz vožnju i probao sam gotovo sve. Ponekad sam bio i previše optimističan i samouvjeren. Možda sam i previše očekivao od sebe, ali prema svim velikim sportašima, bez obzira na to čime se bave, imam veliki respekt. Jedan od mojih idola je Roger Federer. Imao sam priliku upoznati ga osobno i znam dosta o njemu. On je malo mlađi od mene, ali, kao i ja, spada u klasu starijih i jako ga cijenim. Pratim sve njegove nastupe i svaki put kada pobijedi, kažem sam sebi da još nisam za otpis, da i ja, unatoč godinama, mogu ponovno pobjeđivati. Na neki način on me ohrabruje.
Reli je jedan od disciplina koje Valentino redovito prakticira zimi. U tri navrata nastupio je i na WRC utrkama, a 2007. je odradio i testiranje Formulom 1, potom se natjecao na nekoliko GT utrka, isprobao NASCAR, a uskoro ga čeka nova vožnja DTM automobila. No, postoje i pokušaji u drugom smjeru. Michael Schumacher je nakon Ferrarija ozbiljno zagrizao za motore, a na stazi na dva kotača okušao se i Lewis Hamilton.
- Mislim da su vozači motora u određenoj prednosti kada su u pitanju prelasci s dva na četiri kotača ili obrnuto. Formula 1 je malo ekstremna i na neki način zasebna priča, ali sigurno je teže s četiri kotača prijeći na dva. To je prirodno jer kako se razvijaš i rasteš, možeš voziti iako nisi zaljubljen u automobile. Jednostavno, u pitanju je životna potreba, ali u suprotnom smjeru je puno teže. Ako nisi zaljubljenik u motore, teško je da ćeš ih voziti. To je samo početak priče zašto je lakše s dva kotača prijeći na četiri. Priče koja vrijedi i kada su u pitanju utrke. Nekako je jednostavnije da netko s dva kotača sjedne u automobil i odmah bude jako dobar.
Prelazak na četiri kotača za Valentina je trenutačno ipak u drugom planu. Uz činjenicu da se uvijek zabavlja vozeći Moto GP, jedan od motiva je osvajanje desetog naslova prvaka. Za sebe kaže da je fanatik kada su u pitanju motori, ali samo kad je riječ o utrkama.
TURIZAM NA 4 KOTAČA
- Prije dolaska u Španjolsku proveo sam dan na motocrossu u društvu Doviziosa i Petruccija. Bilo je zabavno. Kobasice, malo vožnje, ugodno druženje ispod obične tende. Vozili smo se na stazi na kojoj sam 2017. pao i ozlijedio se, ali ta mi je pista jako zabavna i samo zahvaljujući Doviziosu i Petrucciju uspio sam odobrovoljiti svoje da me puste. Nije to bio nikakav ozbiljan trening, tek dobra zabava i resetiranje nakon Mugella koji me malo šokirao jer, iskreno, očekivao sam puno više od te utrke. Volim motore i ljeti, kada dođem u Italiju, vozim se po cesti. Volim lunjati, ali nikada duge rute. Kada budem imao više, možda bih mogao napraviti iznimku i krenuti na neki dugi put, upoznati se s Australijom ili Amerikom, ali nisam siguran bih li to učinio na dva kotača. Za mene su motori povezani s natjecanjem i stalnim traganjem za performansama. Uvijek brže, jače, a putovanje je nešto drugo i mislim da bi neki veliki automobil bio prikladniji za takvo što.
Dovizioso i Petrucci samo su neki od suparnika s kojima ove sezone odmjerava snage na stazi, ali za Valentina to nije prepreka za druženje i izvan staze. Tijekom karijere bilo je i onih s kojima je vodio duele na stazi i izvan nje.
- Svoju karijeru, a s njom i rivale podijelio bih u dva dijela. U prvom, kada sam bio mlađi, vozio sam protiv Capirossija, Gibernaua, Biaggia. U drugom dijelu ja sam postao stari vozač i stigli su mlađi poput Stonera, Pedrose, Lorenza, Viñalesa i Marqueza, koji su žešći i okrutniji. Rekao bih da je ovaj drugi dio teži za mene, ne samo zbog godina - uz osmijeh je naglasio Valentino koji i nakon 23 godine u Svjetskom prvenstvu spremno prihvaća nove izazove i borbu s vozačima od kojih neki 1996. godine, kada je on počeo pobjeđivati, nisu bili ni rođeni.
- Ne zamaram se razlikom u godinama. Nikad nije kasno učiniti nešto novo - poručio je Dottore.