Sezona na otvorenom tek se polako "zagrijava", ali već ima lijepih vijesti za hrvatsku atletiku. A ona najbolja stigla je iz Charlottesvillea u Virginiji gdje je istrčan drugi hrvatski rezultat svih vremena na 110 metara prepone. Autor - Spencer Lawrence Brown.
Jasno je da će ova kombinacija imena i prezimena kod mnogih stvoriti upitnike iznad glave, ali treba odmah reći da je, unatoč tome što je rođen i živi u Americi, Spencer itekako povezan s Hrvatskom. Majka mu je Hrvatica, štoviše i rođena je ovdje, a kako nam je ispričao Marko Katalinić, trener u AK Agram, Spencer se sam javio e-mailom u klub i tako je krenula njegova hrvatska priča. Ni Svjetska atletska federacije nije stvarala nikakve probleme kad je ovaj 22-godišnji mladić zatražio promjenu sportskog državljanstva i odlučio nastupati za našu zemlju.
Lani je prvi put trčao u hrvatskom dresu na Prvenstvu Balkana u Rumunjskoj, ali nakon toga se ponovno vratio u SAD i ostao pomalo skriven sve do ovog proljeća. Već u prve dvije utrke ove sezone spustio se ispod 14 sekundi (13.93 i 13.77), ali u oba navrata je imao prejak vjetar u leđa. No zato je prije desetak dana u Charlottesvilleu uz dozvoljeni vjetar (+0,6) projurio ciljem u vremenu 13.75 i skočio na drugo mjesto vječne hrvatske ljestvice. Brže je od njega trčao samo Jurica Grabušić čiji hrvatski rekord, 13.54 sekunde, živi već 20 godina.
Radi na usavršavanju hrvatskog
No tko je zapravo Spencer Brown, naš dečko iz Amerike, koji ima velike sportske snove?
- Rođen sam u Connecticutu, a sam odrastao i u Michiganu i u Connecticutu. Trenutno sam apsolvent na Sveučilištu Mississippi - započinje svoju priču Spencer.
Mama mu je, kako smo spomenuli, iz Hrvatske, tata je Amerikanac.
- Da, moja majka je rođena i odrasla u Ninskim Stanovima. Puno mi je pričala o Hrvatskoj dok sam bio dijete i često je vodila tamo mene i moju braću i sestre. Volio sam dolaziti u Hrvatsku, a najviše sam vremena provodio u Zadru. Vjerujem da su ta sjećanja i iskustva iz djetinjstva neki od razloga zašto se osjećam toliko povezanim s ovom zemljom. Imam i brojnu rodbinu u Hrvatskoj, baku i djeda, tetu, ujaka i rođake.
Razgovarali smo s njim na engleskom, ali to ne znači da mu je hrvatski potpuna nepoznanica.
- Govorim hrvatski, ali više razgovorno nego tečno. No radim na usavršavanju jezika.
Pitali smo ga što je glavni razlog zbog kojeg je odlučio trčati pod hrvatskom zastavom.
- Puno je razloga. Moji djed i baka i moja majka definitivno su dva glavna razloga. Gledajući koliko im je Hrvatska važna i budući da sam cijeli život bio okružen hrvatskom kulturom, moj izbor je bio vrlo lak. Uvijek sam se osjećao više povezanim sa svojom hrvatskom nacionalnošću. Odrastao sam navijajući za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i sportaše poput Sandre Perković i Luke Modrića. Želio sam slijediti njihove korake i učiniti svoju obitelj ponosnom. Nema druge zemlje koju bih želio predstavljati.
Cilj su Olimpijske igre u Parizu
Kako je počela njegova sportska priča, je li mu atletika bila prvi izbor?
- Kao dijete sam prvenstveno bio košarkaš. Međutim, kad sam napunio 16 godina, osjetio sam da imam veći potencijal u atletici. No kad sam promijenio sport, primarno sam bio skakač u dalj. Zanimljivo je da se do svoje 18. godine uopće nisam bavio preponama, a s posebnim treninzima za prepone nisam krenuo sve do ove godine! Moj put do atletike, a posebno do prepona, definitivno je bio vrlo jedinstven. Nadam se da ću time inspirirati mlade hrvatske sportaše i pokazati im da je sve moguće.
Ova mu sezona krenula jako dobro. Koji mu je cilj do kraja godine, do kojeg bi se rezultata volio spustiti?
- Hvala vam na tom zapažanju, doista sam zadovoljan kako mi je počela sezona. Međutim, osjećam da imam još puno toga za postići. Do kraja godine bih, ako bude moguće, želio srušiti državni rekord Jurice Grabušića. Volio bih postati i prvak Hrvatske, boriti se za zlatnu medalju na Europskom prvenstvu do 23 godine i inspirirati druge svojim rezultatima. Ovog ću ljeta više puta trčati za hrvatsku reprezentaciju, a dva primarna natjecanja bit će EP za mlađe seniore u Finskoj i Balkansko seniorsko prvenstvo u Srbiji.
Koji su mu dugoročni ciljevi u atletici? Vjeruje li da može dohvatiti ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u Budimpešti ili Olimpijske igre u Parizu iduće godine?
- Primarni cilj mi je predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Parizu. Znam da je to težak zadatak, ali mislim da je to realna mogućnost. Morat ću nastaviti napredovati ovom brzinom, ostati zdrav, dobro trčati na mitinzima visoke razine, vjerovati svojim trenerima i vjerovati putu koji mi je Bog namijenio. Na kraju dana, sve je u Božjim rukama i bit ću sretan kamo god me odvede.
Treninzi u AK Agram
Na Sveučilištu Mississippi mu ide jako dobro i na obrazovnom planu.
- Imam vrlo visok prosjek ocjena i jako naporno treniram. A osim toga, provodim vrijeme vodeći treninge u lokalnoj srednjoj školi i volontirajući u zajednici.
Što se sporta tiče, kaže nam da Mississippi ima vrlo kvalitetan atletski program, a redovito je u kontaktu i sa svojim trenerom u Hrvatskoj Markom Katalinićem.
- Da, moje sveučilište ima jak atletski program i jako sam zadovoljan svojim treninzima ovdje. Imam sjajnu grupu za trening i kolege s kojima dijelim slična razmišljanja. Moj trener Holland Sherrer ima puno razumijevanja za moje dugoročne ciljeve i shvaća da su mi nastupi za moju zemlju glavni prioritet. Moj trener u Hrvatskoj Marko Katalinić također mi je jako važan. Značajno mi je pomogao i uvijek mi je podrška. Čujemo se svaki tjedan i razgovaramo o natjecanjima, ciljevima i životu. Bez njega, mislim da nijedan od mojih ciljeva ne bi bio moguć. Dao mi je puno prilika i nadam se da ću ga učiniti ponosnim.
A što nakon diplome? Hoće li ostati profesionalno u atletici i razmišlja li možda doći trenirati u Hrvatsku?
- Volio bih nastaviti svoju atletsku karijeru na profesionalnoj razini. Međutim, moram biti siguran da ću pronaći dobrog agenta i nastaviti naporno raditi. I da, volio bih trenirati u Hrvatskoj. Već sam proveo neko vrijeme u ljetnim mjesecima trenirajući u Zagrebu s AK Agram, ali volio bih biti tamo i cijelu godinu.