Za desetak dana čeka nas Europsko dvoransko prvenstvo u Istanbulu (2. - 5. ožujka) kao vrhunac zimske sezone, dakako kad su u pitanju atletičari sa Starog kontinenta. Zbog teške situacije u Turskoj nakon razornih potresa, bilo je straha da bi prvenstvo moglo biti i otkazano, ali Europska atletska federacija potvrdila je u utorak navečer njegovo održavanje.
Nakon što je zaključeno kvalifikacijsko razdoblje, poznato je da će Hrvatska imati šesetro predstavnika u Istanbulu. Naš najjači adut bit će europski prvak u bacanju kugle na otvorenom Filip Mihaljević koji je odavno ispunio normu, te petorka koja je upala temeljem renkinga - Marino Bloudek na 800 metara, Filip Pravdica i Marko Čeko u skoku u dalj, te Veronika Drljačić na 400 metara i Paola Borović u troskoku. O njihovim ćemo očekivanjima i izgledima sljedećih dana, a za ovu priliku ćemo se radije osvrnuti na sav apsurd novog kvalifikacijskog sustava za velika natjecanja koji čelnici svjetske i europske atletike forsiraju već neko vrijeme i koji je ovo EP u Istanbulu u potpunosti razotkrilo.
Mnogi atletičari koji su ove zime nizali sjajne rezultate nisu bili ni blizu plasmanu, a s druge su strane upali ono koji su bili daleko od visoke razine, pa čak i neki koji ove godine praktički nisu ni nastupali.
Nekad su, naime, u svakoj disciplini postojale samo norme, jasne i egzaktne, i tko ih je ispunio, osigurao je plasman na veliko natjecanje. Međutim, prije nekoliko je godina Svjetska atletska federacija (World Athletics) paralelno uz norme uvela i sustav renkinga kao drugu mogućnost plasmana. Prvotna ideja je možda i bila dobra jer se željelo omogućiti da o ulazu na velika natjecanja odlučuje prosjek nekoliko rezultata, a ne samo eventualni jedan bljesak. No, realizacija se u konačnici pokazala podosta problematičnom.
U sustavu renkinga boduju se rezultati iz srodnih disciplina prema nekoliko kriterija i onda se radi ljestvica atletičara. Sami rezultati donose određeni broj bodova prema WA tablicama, baš kao i plasmani na natjecanjima. Tu, međutim, leži i glavni problem ovog sustava, jer ne boduje se svako natjecanje jednako, a to onda u povoljniji položaj stavlja atletičare iz jačih zemalja, odnosno one koji imaju bolje financijske uvjete i (bolje) menadžere koji ih mogu ugurati na kvalitetniji miting. U prijevodu - jači miting, posebno Dijamantna liga ili zlatna serija World Indoor Toura tijekom zime, čak vam i ako ste posljednji u poretku donosi više bodova od pobjede i moguće sjajnog rezultata na nekom manjem natjecanju.
A kako bi dodatno popularizirali svoju ideju, atletski moćnici su pojačali norme gotovo do bizarnih granica. Sve s ciljem da što manje atletičara prolazi preko normi, a što više preko renkinga.
- Te norme su strašne. Kad pogledate sve discipline, ako imate normu, praktički ste već i u borbi za medalju - rekao nam je nedavno Patrik Koščak, otac i trener naše višebojske senzacije, 16-godišnje Jane Koščak.
I doista, norma na 100 metara za Olimpijske igre u Parizu je, primjerice, 10.00 sekundi, a to je uvijek bila posebna granica koju i danas može probiti samo sprinterska krema. U skoku u dalj je norma 8,27 m što bi na posljednjim OI donijelo brončanu medalju.
No, vratimo se ipak normama za predstojeće dvoransko EP u Istanbulu. I one su pojačane do te mjere da je, kako smo i spomenuli, jedini naš atletičar s normom Filip Mihaljević.
A što bi bilo da se sustav nije mijenjao? Da su na snazi, primjerice, norme koje su bile propisane za EP u Torunu prije dvije godine, još ranije bi temeljem njih plasman na kontinentalnu smotru osigurali Marino Bloudek (800 m) i Veronika Drljačić (400 m) koji su na kraju i uspjeli proći po renkingu, ali isto tako i Jakov Vuković na 400 m, Nina Vuković na 800 m, Bojana Bjeljac na 3000 m, te Lucija Grd i Jana Koščak na 60 m prepone! A nije isključeno da bi Jana upala i u petoboju u kojem nije bilo normi, ali je plasman ostvarivalo 12 najboljih Europljanki po rezultatu.
Zanimljivo je da Pravdica i Čeko ne bi imali normu (8,05), ali bi nesumnjivo i oni prošli jer imaju rezultate koji su odmah ispod toga (8,03 i 8,00) i bili bi među onima koji bi popunili kvotu. U svakom slučaju, sa starim sustavom bismo imali daleko više predstavnika u Istanbulu, i to bi bili ljudi koji su ove zime doista bili sjajni i zaslužili su svoje mjesto na kontinentalnoj smotri.
- Moje mišljenje je da su norme konkretnija i bolja stvar za atletiku. A atletika i jest konkretan sport u kojem brojke odlučuju. Renking je, pak, relativno apstraktna stvar koja je s jedne strane nečista, a s druge vodi u određenu vrstu elitizma koji nikako nije dobar. Na što mislim? Na to da oni koji imaju bolje menadžere i više financija, imaju mogućnost sudjelovati i na boljim mitinzima i samim time veću mogućnost osvajanja bodova. U takvoj će situaciji netko tko je bolji matematičar i ima više novca otići na natjecanje ispred nekoga tko je u stvarnosti kvalitetniji - ističe izbornik hrvatske reprezentacije Mladen Katalinić.
- Po meni su norme bile puno bolje rješenje, ali čini mi se da WA ide jako u smjeru renkinga. Sada na velika natjecanja ulazi 25-50 posto onih s normama, ovisno o disciplini, a postoji ideja da ih samo 30-ak posto ulazi s normama, a svi ostali po renkingu. Mislim da to nije dobro. S jedne strane se vidi da ni nama to ne odgovara, a s druge se strane uništava se duh atletike koja je egzaktan sport - dodaje izbornik.
Da se bez menadžera praktički i ne može razmišljati o plasmanu preko renkinga, potvrđuje nam i naš 800-metraš Marino Bloudek.
- Ovo bez menadžera ne ide. Možete vi i sami poslati prijavu za neki veći miting, ali nećete dobiti nikakav odgovor, tako da jako veliku ulogu ima to tko ima kakvog menadžera. Evo, i sada na listi ima dosta onih koji nemaju dobru dvoransku sezonu, a ispred su mene koji sam podigao prosjek i spustio rezultate. Puno je tu sada kombinacija i kalkulacija, moraš redovito pratiti i što radi konkurencija. Praktički smo se pretvorili detektive koji istražuju gdje tko trči i hoće li nas prestići - objašnjava Bloudek.
Recimo još za kraj da ovakvim sustavom čelnici svjetske atletike na neki način ruše i vlastita načela o tome kako atletiku treba popularizirati i približiti novim generacijama. Norme su ipak bile egzaktne i lov na njih je imao neku čar, a renking je “običnim” navijačima jako teško pratiti i shvatiti. A tako atletika sigurno neće postati popularnija.