Bilo bi, naravno, prekrasno, kad bi nam sve u životu uvijek išlo uzlaznom putanjom, kad bi se sve sastojalo samo od uspona, a padove bismo mogli zanemariti. No, stvari su ipak malo drugačije, život je ipak mješavina šake suza i vreće smijeha, a sportaši to posebno dobro znaju. Ni među najuspješnijima nema onih koji nikad nisu osjetili gorčinu poraza ili neuspjeha. Dobro je to na svojoj koži osjetila i Sara Kolak koja je već padala i vraćala se, a sada je pred njom još jedna epizoda u kojoj mora krenuti u uspon. Doduše, ipak malo drugačija epizoda jer nisu je ovaj put unatrag vratile ozljede i operacije.

Prije pet godina atletičarka iz Ludbrega bila je hrvatska sportska senzacija, u Rio de Janeiru je kao 21-godišnjakinja osvojila zlato u bacanju koplja i dotakla je zvijezde. Pet godina kasnije u Tokiju je, na žalost, dotakla samo dno, Olimpijske je igre u Tokiju zaključila s tri prijestupa u kvalifikacijama i na tužan način okončala obranu zlata.

Puno je toga napisano o neugodnoj situaciji u kojoj se Sara našla uoči Tokija, o situaciji u koju ju je gurnuo njezin sada već bivši trener Andreas Thorkildsen. Veliki atletičar, jedan od najvećih bacača koplja svih vremena, dvostruki olimpijski pobjednik pokazao se, na žalost, potpuno nedorastao funkciji trenera, a k tome je još ispao i maksimalno neprofesionalan iako je primao ne baš malu naknadu Hrvatskog olimpijskog odbora. Odlučio je ostaviti Saru uoči Olimpijskih igara, pustio ju je da sama odrađuje završne pripreme za najvažnije moguće natjecanje, a svoj neodlazak u Japan je opravdao strahom za svoje zdravlje zbog situacije s koronavirusom.

Olimpijska priča je, na žalost, imala epilog kakav je imala, a ništa bolji nisu bili ni Sarini kasniji nastupi. U Bernu je završila na osmom mjestu s blijedih 48,99 metara, a tek nešto bolja je bila u Budimpešti sa šestim mjestom i hicem od 53,31 m. No, za olimpijsku pobjednicu, za djevojku čiji je osobni rekord 68,43 to su doista tužne daljine. Što se događa sa Sarom, odlučili smo provjeriti nekoliko tjedana nakon tokijskog posrtaja i uoči same završnice sezone.

- Aha, pustili ste me da se ohladim? Pametno, pametno - uz smijeh nam se javila Sara iz Slovenije gdje trenira za preostala dva mitinga, nedjeljni u poljskom Chorzowu i zagrebački Hanžekovićev memorijal, 14. rujna.

Problem je u tehnici

I kako onda sada, hladne glave, gleda na sve što se dogodilo na Olimpijskim igrama?

- Razočarana sam, daleko od toga da nisam, ali ne znam uopće što reći. Raspad sustava! Normalno da sam i ja, kao i svi, očekivala puno više, ali nije se dogodilo.

Je li na temelju treninga prije Tokija znala da joj forma nije na odgovarajućoj razini i da bi se na Olimpijskom stadionu mogao dogoditi takav krah?

- Nije to toliko pitanje forme. Najveći je problem u tehnici. Kad gledam sve svoje hice, i u Tokiju i na dva natjecanja nakon njega, nije da nema snage u koplju, da koplje nema onaj “šus” ili da nema energiju da poleti. Jednostavno, nema tehnike. A te greške koje ja radim, koplje jednostavno ne oprašta. U Budimpešti su četiri od šest hitaca bila super u smislu da sam napravila to kaj sam trebala, a dva su bila namjerni prijestupi jer sam išla dodati snagu, išla sam se natjecati, ali koplje nije poletjelo. Fizički sam dobro, ali tehnika je broj 1, a ona jednostavno ne funkcionira. To je trenutno najveći problem - priča Sara u jednom dahu, pa nastavlja:

- Najlakši izlaz bi bio da sam poslije Tokija spakirala kofere i otišla na godišnji, rekla da je sezona gotova. Ali, odlučila sam ostati, odlučila sam se boriti da se što više približim tom svom osjećaju koji sam izgubila. Ako malo bolje pogledamo, ovo je za mene nova situacija. Dosad su mi sve sezone bile ili super ili sam bila ozlijeđena. Ovo je sada nešto potpuno drugačije. Želim se boriti i naučiti maksimalno iz ove situacije, želim natrag svoj osjećaj. Koplje je tehnička disciplina i kad siliš, a nemaš tehniku, vidimo da to nikamo ne vodi, nema šanse da poleti. Kažem, fizički sam dosta dobro, jedino su tehnika i osjećaj, na žalost, takvi kakvi jesu. Ne mogu reći da nisam razočarana, jer sam užasno razočarana, ali svaki se dan trudim. Još su dva natjecanja ostala, idem težim putem. Ostati i boriti se. Mislim da će mi na kraju dana to biti korisno za budućnost, ta želja da se izdignem iz ove situacije i da se ne predam tako lako.

Je li nakon Tokija ipak bilo trenutaka u kojima je razmišljala o tome da stavi ključ u bravu, zaključi sezonu i ode se “resetirati”?

- I je i nije. Lagala bih kad bih rekla da nije, ali kad se malo ohladiš, shvatiš da neki put treba ići težim putem, treba pronaći ono što si izgubio. Vjerujem da će mi to koristiti za ubuduće. Treba stati na noge, boriti se i to je to. Samo hoću natrag svoj “feeling”, za to se treba boriti.

Zabrinjava li je mogućnost da ti problemi s tehnikom postanu dugoročni, da ne vrati taj osjećaj tako brzo i tako lako?

- Iskreno, ne zabrinjava me to. Jer koliko god da je ova sezona bila raspad sustava, možda to glupo zvuči, ali naučiš i iz toga jako puno. Htjela sam najbolje izvući iz te situacije, naučiti sve te lekcije, i mislim da dugoročno nema razloga za paniku. Jednostavno, u ova dva preostala natjecanja treba ispraviti što više toga što ne funkcionira i onda se na zimu vratiti na pravi put. Znam stvari koje ne funkcioniraju, koje moram popraviti, znam i kako ih popraviti, to nije problem, ali to je nekaj kaj se radi na zimu i za kaj mi treba vremena. Nisam zaboravila bacati, ali to su takvi elementi u bacanju da ću morati stisnuti. Tehnika je ta koja ne štima, a ostali dio treninga, kad usporedim sve što sam prošla svih ovih godina, to je mala beba za ovo.

U Norvešku samo po stvari

Nije iz nje trebalo izvlačiti riječi, puno joj toga leži na duši.

- Osjećaji mi se cijele ove sezone miješaju, ne znam kako bih to sastavila u jednu lijepu rečenicu, teško mi je izraziti se. Tu je i razočaranje i borba. Znam kakva je situacija i ne bježim od toga kaj ne štima... Ali, kažem, ne brinem. Znam da ovo nisam ja, daleko sam od sebe, i sada se treba izdići iz toga, odraditi ova dva natjecanja, odmoriti se, isprazniti glavu i krenuti s treninzima.

Je li u međuvremenu raskinula sve veze s Thorkildsenom?

- To je gotova stvar. Moram još samo po stvari u Norvešku i njemu reći da je to to.

Kad se posljednji put čula s njim?

- Čuli smo se kad sam bila na završnim pripremama u Marugameu i poslije toga ništa.

Znamo da je lako biti general poslije bitke, ali kako danas gleda na tu odluku da angažira Thorkildsena, nedvojbeno velikog sportaša, ali bez nekog opipljivog trenerskog iskustva?

- Ne znam što bi bilo da sam otišla kod nekoga drugoga, da sam napravila ovo ili ono. Ne znam ni što bi bilo da su Olimpijske igre bile prošle godine. Teško je sada pametovati po pitanju te situacije. Na početku su svi bili tako uzbuđeni, svi su mi govorili da je to super potez, a sada imamo bacanje blata, sad su svi jako pametni. Moglo je završiti dobro, moglo je završiti fenomenalno, na žalost, nije ispalo tako. Teško je sada reći kako bi bilo da sam otišla negdje drugdje i što bi bilo kad bi bilo. Ispalo je tako kako jest i to je to.

Trenutno bez opcije

Uči se i na pogrešnim procjenama...

- To je tako po pitanju svih stvari, ne samo sporta, događaju se takve situacije. Moj sport je takav kakav jest, u nekim drugima je princip drugačiji, izgubiš jednu utakmicu i trener leti. Jednostavno, treba prihvatiti situaciju takvom kakva jest. Dosta sam toga i naučila, sve su to lekcije. Nekad se stvari ne dogode tako kako si planirao i OK, ideš dalje, imaš više iskustva. Možda to sve glupo zvuči, ali i iz ovakve situacije treba izvući pouke, drugo ti ništa ne preostaje. Ne idem u negativu jer fizički sam dobro, zdrava sam. Istina, treba poraditi na jako puno stvari, ali rada se ne bojim, jedva ga čekam jer znam da ovo sada nisam ja.
Najvažnije joj je sada, ponovila je to više puta, opet stati na noge.

- Sve je ovo sport, događaju se i gore stvari. Nisam ozlijeđena, to je najbitnije. Treba srediti te sitnice koje na kraju dana čine veliku razliku. Ova je sezona bila raspad sustava, sutra je novi dan.

I dobra je vijest u toj priči da joj je sam 26 godina. Istina, iza nje su dvije teške ozljede, ramena i lakta, ali dovoljno je mlada da još ima vremena napraviti velike stvari.

- Da, meni se više puta dogodilo da sam bila dobra i onda dođe ozljeda. Najveća mi je želja da ostanem u jednom komadu, dosta mi je tih ozljeda koje mi uzimaju cijelu sezonu.

Trenutno radi praktički sama. Je li počela rješavati pitanje novog trenera?

- Trenutno nemam nikakvu opciju. Imam još ta dva natjecanja, pokušavam se fokusirati na to i tek kad sezona završi ću krenuti rješavati to pitanje, ne želim to raditi na brzinu. Moram jako dobro razmisliti. Najiskrenije, zasad nemam nikakvu opciju, ni ideju. Osim toga, bila je olimpijska sezona, a onda je teško s ljudima razgovarati, i po pitanju trenera i svega ostaloga. Nisam ništa forsirala, treba pustiti da se sve slegne pa ću vidjeti.

Nije sve korona kriva

Vjeruje li da će se to riješiti do početka priprema za novu sezonu?

- Bilo bi dobro da to riješim dotad. Ali, kažem, ne bih s time brzala. Treba sjesti, vidjeti, sad je situacija malo drugačija s obzirom na sve što se događalo. Treba sve jako dobro sagledati.

Je li postojala opcija da joj Hrvatski atletski savez osigura nekog od domaćih trenera kao privremenu opciju, barem na mjesec dana uoči Tokija?

- U Tokiju su mi pomagali Edis Elkasević i Marko Mastelić, treneri Sandre Perković i Filipa Mihaljevića, i zahvalna sam im na tome. Svi su bili super prema meni, pomagali su mi koliko god sam trebala, i prilagođavali se situaciji s obzirom na to da su oni imali svoje vrhunske atletičare s kojima rade. U Tokiju sam bila pokrivena, a pronaći nekoga samo za mjesec dana, nije bilo rješenja. Ionako je Andreas bio na ugovoru, to je on morao raditi, nitko drugi, on je za to bio plaćen. Znam da je situacija s koronom bila komplicirana, ali definitivno nije sve korona kriva, ne možemo sve na koronu svaljivati.