Pamtimo ga još kao klinca, školarca koji je nizao pobjede na Krosu Sportskih novosti. Onda je 2017. godine, samo nekoliko dana nakon 18. rođendana, postao europski juniorski prvak na 800 metara i svojevrsni hrvatski sportski hit jer trenirao je u rodnoj Virovitici, u gradu bez atletske staze, a bio je bolji od vršnjaka s cijelog kontinenta. No, nastavak priče nije bio tako idiličan. Prijeći stazu koja vodi od juniorskog do seniorskog vrha je izazov na kojem su mnogi pali i više nisu uspjeli ustati.
Marino Bloudek je i sam u jednom trenutku posrnuo, rezultati su mu krenuli nizbrdo i između 2019. i 2021. godine sve je manje ljudi obraćalo pažnju na njega. Selidba u Rijeku nakon srednje škole nije se pokazala sretnim rješenjem za njegov napredak i mnogi su tada govorili da je "gotov". Ali, dečko koji u sebi nosi čeličnu volju za radom, beskrajnu upornost i fanatičnu ljubav prema sportu odlučio je pokazati svima koji su ga otpisali da su bili u krivu.
Već u 2022. je ponovno krenuo prema gore, a pravi je procvat uslijedio godinu kasnije selidbom u Zagreb i prelaskom u AK Dinamo-Zrinjevac gdje ga danas trenira Mladen Kršek. Postao je prvi hrvatski atletičar koji je nastupio na 800 metara na svjetskom prvenstvu, da bi lani ušao i u polufinale Europskog prvenstva u Rimu, istrčavši drugi hrvatski rezultat svih vremena (1:45.07). Zalet koji je tada uhvatio ove je zime pretvorio u rušenje hrvatskog dvoranskog rekorda (1:46.15) koji je trajao 37 godina, a još jači gas dodao je kad su krenula natjecanja na otvorenom.
Na Dinamovom mitingu pobijedio je s 1:45.15, ali nam je odmah rekao da može puno bolje od toga. I bio je u pravu jer je krajem prošlog mjeseca bio treći u snažnoj konkurenciji na Hanžekovićevom memorijalu (1:45.52), pa u poljskom Bydgoszczu s 1:44.74 postao tek drugi hrvatski atletičar u povijesti koji se spustio ispod 1:45, da bi prije nekoliko dana u francuskom Montreuilu bio još brži s 1:44.56. Samo ga je šest stotinki dijelilo od norme za Svjetsko prvenstvo u Tokiju, ali čak i ako je ne uhvati, ima već dovoljno bodova da se i preko renkinga plasira na svjetsku smotru. Sve u svemu, godina iz snova za sada već zrelog sportaša koji će idući mjesec proslaviti 26. rođendan.
- Znali smo po pripremama u Keniji da bi ovo mogla biti jako dobra sezona, ali naravno, treninzi i utrke nisu isto. No, drago mi je da je u konačnici naša prognoza bila dobra - govori nam Marino, a na pitanje može li u nastavku sezone biti još brži, bez oklijevanja odgovara:
- Znam da mogu jer ipak sam u ovim utrkama uglavnom trčao iza "zeca", ganjao brze prolaze i vodio većinu utrke sam. Kad bi se poklopila jedna utrka u kojoj bih opet ganjao ovako brze prolaze, ali u još jačoj konkurenciji, gdje nas se 5-6 bori za što bolji rezultat, mislim da bih mogao istrčati još bolje, ispuniti i normu za Tokio i još se više približiti hrvatskom rekordu.
Prije čak 51 godinu veliki Luciano Sušanj istrčao je 1:44.07 i otada je taj rezultat nedodirljiv za sve u Hrvatskoj. Je li vam rušenje tog rekorda jedan od najvažnijih ciljeva?
- Malo po malo brusimo taj rezultat, bližimo se rekordu i naravno da nam je to u planu. Sad su svi u iščekivanju kad će se to dogoditi, ali iskreno, mi toliko i nismo jer znamo da će se poklopiti neka utrka na kojoj ću to istrčati, ako ne ove godine, onda u budućnosti, tako da nam to nije neki stres ili prioritet. Isto tako, ljudi moraju biti svjesni da to nije lagano i kad bih to srušio, to bi bio rezultat za koji trenutno ni nemam riječi kojima bih ga opisao. Kad bih došao na tu razinu, to bi bio pokazatelj teškog profesionalizma koji sam dosegao.
Da vam je netko prije 3-4 godine, kad ste prolazili kroz krizu, rekao da ćete jednog dana trčati 1:44.50 i loviti hrvatski rekord, što biste mu odgovorili?
- Odgovorio bih mu "znam, svjestan sam da hoću". Jer uvijek sam imao viziju i osjećao sam u sebi da sam kalibar koji bi mogao trčati na europskoj i svjetskoj sceni i boriti se s najbržima na svijetu. Uvijek mi je to bilo u planu, ali život me odveo na takav put da sam morao proći jedno trnovito razdoblje u kojem sam puno toga naučio i koje me izgradilo u ovakvog atletičara. Da to nisam prošao, možda ne bih bio borac kakav sam danas. I u krizi sam bio svjestan da se to može istrčati, samo sam se trebao usmjeriti na pravi put, a pronašao sam ga u AK Dinamo-Zrinjevac i u treneru Mladenu Kršeku.
Dojam je da danas ne trčite samo brže, nego i znatno inteligentnije, da ste spremni na sve scenarije u utrci i ne puštate nikome da vas lako prođe. Što je razlog takvom preobražaju?
- Došlo je do toga samo zbog fizičke spreme. Pojačali smo bazne treninge u pripremnom dijelu sezone, puno bolje odrađujem dionice, s manje umora i manjim laktatima, a isto tako smo malo popravili i brzinu. Prolaz u zadnjih nekoliko utrka mi je ispod 51 sekunde što nikada nisam mogao, a poboljšali smo i izdržljivost, pa mi je ove sezone drugi krug brži nego ikada. Sve mi je to donijelo i puno samopouzdanja, borben sam, volim se utrkivati i ganjati brze prolaze jer znam da me samo to može podići na visoku razinu.
Ljudi iz vašeg kluba kažu nam da ste fanatični, ne samo na treninzima, već i posvećenosti oporavku, prevenciji od ozljeda i svemu ostalom. Je li to istina?
- Tu moram zahvaliti svojoj obitelji, najviše ocu Valentinu koji je i sam bio sportaš, kao i cijela njegova obitelj. Kad sam bio manji i trenirao nogomet, s tatom sam odrađivao dodatne treninge, tako da mi je od malih nogu ostalo da moram biti uporan i da talent nije dovoljan, već je bitan i rad, i to kvalitetan rad. Nije dovoljno samo "mazati" dionice, nego to treba lijepo posložiti. Zato provodim jako puno vremena u klubu i na stazi, svi me zezaju zbog mojih zagrijavanja jer ujutro potrošim i po sat vremena na pripreme za ostatak dana. Razgibavam se, rolam, pa odrađujem masaže u klubu, raznorazne vježbice. Prije dionica se također znam dugo zagrijavati, čak i više od sat vremena, pa me ostali dečki moraju i čekati. Većini su te vježbice dosadne ili naporne, jer nije lako svaki dan prolaziti isto, ali meni su jako važne. Možda sve to malo čudno zvuči, ali to me i dovelo do ovakvih rezultata i do izostanka ozljeda.
Povećavaju li vam ovakvi rezultati apetite, barem u europskim okvirima, jer na kontinentalnoj ste ljestvici u top 10 ove sezone? Lani ste bili u polufinalu EP-a, možda je dogodine vrijeme za korak više?
- Naravno, volim se natjecati, volim što jaču konkurenciju i brze utrke. Primjerice, poziv za Bydgoszcz je došao iznenada, ali odmah sam ga prihvatio jer je to bila još jedna prilika da se pokažem na europskoj i svjetskoj razini. Drugo mjesto na tom mitingu je velika stvar, jer dugo nismo imali nekoga tko je tako uspješan na srednjim prugama. A što se tiče svjetskih i europskih prvenstava, volim uvijek odraditi bolje nego prošli put, i što se tiče plasmana, i što se tiče rezultata. Dogodine je EP u Birminghamu, daleko je još to za prognoze, ali naravno, cilj je biti bolji nego u Rimu.
Svjesno smo prethodno pitanje "fokusirali" na EP koje je dogodine, a ne na SP koje je ove sezone, jer u svjetskim okvirima je konkurencija na 800 metara strašna. Pet od deset najboljih rezultata svih vremena ostvareno je prošle godine, što dovoljno govori na kakvu je razinu došla ova disciplina. Što su po vama razlozi za to?
- Da, prošle godine smo imali najviše atletičara u povijesti ispod 1:43 što je strašan rezultat. Ovi najbolji pomiču granice, a mi ostali ih pokušavamo pratiti, pa jedni druge uzdižemo. Osim toga, promijenili su se i načini treninga, češće se odlazi na visinske pripreme, uvode se "threshold" treninzi, sve se to spojilo u zadnjih godinu ili dvije, pa sad imamo strašne rezultate. Donedavno je ovih mojih 1:44 bilo dovoljno za poziv na mitinge Dijamantne lige, na prošlom SP-u u Budimpešti je to bila i medalja, ali sve se jako podiglo i došli smo u poziciju da to pratimo i borimo se ili da jednostavno odustanemo. Ja sam izabrao ovu bolju opciju - zasukati rukave, marljivo trenirati i probati što više spustiti rezultat.
Mogu li vaši rezultati utjecati na to da se cjelokupno trčanje u Hrvatskoj podigne jer posljednjih je desetljeća redovito u sjeni bacanja i skokova?
- Mislim da se to već polako i događa jer već me prati moj kolega iz kluba Nino Jambrešić koji je na razini 1:46 - 1:47, pojavio se i Andrej Belčić koji ganja normu za EP do 23 godine... Dakle, ne tako davno sam bio praktički jedini koji se mogao spustiti ispod 1:50, a sad imamo još dvojicu, trojicu, a uskoro možda i više. Drago mi je što sam neki pokretač koji dokazuje našim atletičarima da je sve moguće, da samo treba marljivo raditi i rezultati će doći. Kad sam kretao, imao sam pred sobom Sušnjev rezultat koji je izgledao kao nemoguća misija, ali potajno sam znao da to mogu i da ću biti takav atletičar. Drago mi je što nove generacije imaju za primjer nekoga tko nije daleka povijest, nego je tu, kao živući dokaz da se možemo pojaviti na europskim i svjetskim prvenstvima, a nadam se i Olimpijskim igrama.
Spomenuli ste odlaske na visinske pripreme. Ranije vam je to bio nedostatak u odnosu na konkurenciju, ali sada ste i sami vrlo često na visini. Koliko vam je to značajno za napredak?
- Istina, idemo puno više na visinske pripreme nego ranije, a za ovu godinu smo to prvi put baš lijepo posložili. Inače smo išli u listopadu ili studenom, pa kad bi krenula dvoranska natjecanja u veljači, već bi splasnuo učinak boravka na visini. Sada smo prvi put išli u prosincu i vratili se u siječnju, taman pred natjecanja, i to je rezultiralo najboljom sezonom ikad u dvorani. A isto tako, nakon dvorane smo otišli na 40 dana u Keniju, vratili se pred samu natjecateljsku sezonu i to se vidjelo na rezultatima. Naravno da uvijek može više i bolje. Primjerice, atletičari koji su pod sponzorstvom brenda On odrade miting, vrate se na visinu i onda odande opet idu na mitinge. To je ogroman budžet koji mi ne možemo pratiti, ali uz pomoć HAS-a, HOO-a i kluba, uspijevamo posložiti priču da bude što bolja za naše potrebe.
Koliko je teško biti 40 dana, primjerice u Keniji, daleko od svega?
- Ne gledam na to kao na žrtvovanje jer obožavam ovaj sport, a pogotovo sada kada sam u dobroj formi, uživam ići na mitinge i boriti se protiv najboljih. Bilo mi je jako lijepo 40 dana trenirati u Keniji, na lijepom vremenu, a jedina mala žrtva je bila to što pored mene nije bila moja zaručnica Natalija, ali uspjeli smo to nadoknaditi video-pozivima i porukama.
Komentari (0)
Komentiraj