ČETVEROSTRUKA POBJEDNICA KROSA SPORTSKIH NOVOSTI 'Tvrdoglava sam i odlučila sam da ću, kad rodim, biti još brža i jača'

Kad je 2015. posljednji put kao srednjoškolka nastupila i pobijedila na Krosu Sportskih novosti, nije mogla ni slutiti kako će joj ubrzo život krenuti u posve neočekivanom smjeru. Spremala se tada na studij u Ameriku gdje je trebala ostati barem četiri godine, ali sudbina joj je odredila drugačiji put. Već godinu dana kasnije živjela je u Njemačkoj, imala novo prezime i bila majka malog Jonathana.

Jedna se stvar u životu Kristine Hendel, ili Kristine Božić kako je pamtimo iz vremena kad je nizala pobjede na našem Krosu, ipak nije promijenila. I dalje je sjajna atletičarka s velikim planovima, a kako sama za sebe kaže da je jako tvrdoglava, ne sumnjamo da će ih i ostvariti. Sa suprugom Sebastianom živi u Reichenbachu, zajedno treniraju, često i nastupaju, ona pod hrvatskom, a on pod njemačkom zastavom, a maleni Jonathan, danas dvoipolgodišnjak, najveća im je ljubav i snaga.

- Kao klinka krenula sam s tenisom, bavila sam se njime pet godina i bila sam dosta dobra, ali ne dovoljno, a zadnjih godinu ili dvije nekako se više i nisam radovala treninzima. Kad sam imala 12 godina, u školu su došli atletski treneri, testirali su nas, a ja nisam bila posebno dobra ni u jednom segmentu - uz smijeh počinje Kristina svoju priču.

To što nije bila dobra nije je ni najmanje pokolebalo.

- Htjela sam probati, vidjeti što je atletika, kako se trenira. I nakon godinu dana sam već bila hrvatska doprvakinja u krosu. Najviše sam napredovala na dugim prugama, iz godine u godinu sam trčala sve duže dionice, od 600 pa sve do 10.000 metara, to sam prvi put trčala sa 16 godina - prisjeća se Kristina kojoj su veliki talent i rezultati otvorili novu priliku.

SN

- Kako sam išla na svjetska i europska prvenstva u mlađim kategorijama, dobila sam na temelju toga stipendiju u Americi. A onda sam tamo neplanirano ostala trudna i, eto, sada sam u Njemačkoj. Ali i dalje nastupam za Hrvatsku.

Je li Jonathan već počeo trčkarati uz mamu i tatu?

- Zasad najviše voli voziti bicikl i igrati se s loptom, ali trčanje je uvijek dio svega. Povremeno ide s nama na utrke, kad suprug i ja nastupamo zajedno. Trenira nas suprugov otac, pa i on ide s nama na utrke i onda ima tko čuvati sina, ali najčešće ga ipak ostavimo kod bake. Tako nam je lakše jer inače stalno bude “mama, mama, mama”, pa imam stres na dvije strane, fokus na utrku i fokus na sina - smije se Kristina koja će sljedeći mjesec proslaviti 23. rođendan.

Kaže da joj se nakon poroda nije bio ni najmanji problem vratiti trčanju, vrlo brzo je trenirala na najvišoj razini.

- Tijekom trudnoće imala sam jaku želju i motivaciju, rekla sam sama sebi - kad rodim, ići ću još jače i još ću više trenirati, želim se vratiti u što bolju kondiciju. Dosta sam tvrdoglavi tip, pa sam ubrzo nakon poroda krenula, a već sam i u bolnici radila neke vježbe snage. Vidjela sam to kod američkih atletičarki koje imaju veliki niz stručnjaka, naučila sam od njih da najprije moram ojačati trup. Već sam mjesec dana nakon poroda krenula s trčanjem, a pet mjeseci kasnije sam već rušila osobne rekorde, 5 km sam spustila za minutu, a 10 km dvije minute.

Jonathan je rođen u listopadu 2016., a Kristina je već u travnju 2017. postala hrvatska prvakinja na 10.000 m, pobijedivši ispred Bojane Bjeljac i Matee Parlov. Velika snaga, volja i tvrdoglavost, a očito i dobri treninzi. Kolika je razlika između onih u Njemačkoj i Hrvatskoj?

- U Hrvatskoj sam bila kod trenera Slavka Petrovića. On se uvijek drži plana, što je zapisano, to se mora i odraditi. A u Njemačkoj se više prilagođava atletičaru, radim ovisno o tome kako se taj dan osjećam. Puno se radi na poboljšanju aerobne sposobnosti, a brzina nije toliko bitna na dužim prugama. Radi se, naravno, i na njoj, ali treninzi se najviše baziraju na tome da budemo što izdržljiviji. Svaki se tjedan ta izdržljivost povećava i jako brzo napredujem. Istina, prošle sam godine imala peh, bila sam svakih četiri, pet tjedana bolesna, pa nisam baš napredovala koliko sam željela.

Suprugu i njoj nije lako financijski pokriti svoje sportske planove, ali snalaze se i u tome.

- I tu je prisutan stres i veliki rad. Dobro govorim njemački, ali Sebastian je Nijemac i naravno da je lakše i jednostavnije da se on bavi time. Ide od tvrtke do tvrtke, svugdje nas predstavlja kao tim i dosta mu dobro ide, ali velik je to stres. Imamo i obiteljsku pekaru, pa onda tu uskačem i pomažem, to nam je također dobra potpora sa strane.

Iako je lani srušila hrvatski rekord na 3000 metara zapreke, najveće je ambicije ipak usmjerila prema nekim drugim disciplinama.

- Prošli vikend sam nastupila na polumaratonu u Berlinu, htjela sam trčati 1;13, ali malo sam se, vjerojatno zbog adrenalina, zaletjela i teško sam držala na kraju taj tempo. Ali i tih 1;14:02 mi je opet bio osobni rekord i treći rezultat svih vremena u Hrvatskoj. Sad dalje krećem s treninzima za 5000 i 10.000 m na stazi, to me čeka u lipnju.

Ove je godine vjerojatno nećemo vidjeti na Svjetskom prvenstvu u Dohi, ali zato “pikira” Olimpijske igre u Tokiju sljedeće godine. I to u maratonu.

- Kako sam rekla, prošle sam godine imala problema s raznim bolestima, pa sam izgubila puno treninga i živaca. Ove godine se zapravo vraćam i želim samo ostati zdrava i kontinuirano trenirati, dizati kilometražu, tako da ću Dohu vjerojatno propustiti jer mi te norme još uvijek nisu dostižne s toliko malo treninga. Moje cure, Bojana Bjeljac i Matea Parlov, treniraju po 160 ili 180 kilometara tjedno, a ja sam još uvijek na maksimalno 120. U tom smjeru bih htjela napredovati, a onda će doći i rezultati, osobni rekordi i približavanje normama. Plan je da na jesen prvi put trčim maraton koji bi se bodovao za odlazak na OI.