MATIJA DJANJESIC Cropix
ZAVRŠETAK IZ SNOVA

Čudesna sezona čudesne sportašice: Nemojte se iznenaditi ako najbolje od Sandre tek dođe

Najbolja hrvatska atletičarka okončala je sezonu jubilarnim desetim trijumfom na Hanžekovićevom memorijalu
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 12. rujan 2022. 23:52

Točno prije godinu dana, na završetku 71. Hanžekovićevog memorijala, Sandra Perković je poslala jasnu poruku:

- Kada budem na svojoj razini, kad se vratim u svoju staru formu, opet ću biti nedodirljiva. Sve mi je ovo veliki motiv za ono što me čeka dogodine.

Staze slave

Što je najavila, to je i ostvarila. U redu, oni koji sve shvaćaju doslovno će reći da nije nedodirljiva jer nije pobijedila na svim natjecanjima, pa tako ni na Svjetskom prvenstvu, ali Sandra je definitivno opet ona stara. Ili kako je to sama najbolje opisala nakon Europskog prvenstva u Münchenu:

- Vraćam se na stare staze slave, one staze kad sam borbena i bahata. Tada sam i najbolja. A kad sam tiša, onda ne ide.

Kruna tog povratka dogodila se u nedjelju kada je jubilarni deseti put slavila na Hanžekovićevom memorijalu, u svome gradu, na svome stadionu, pred svojim navijačima. Tamo gdje je najslađe pobjeđivati, ali istovremeno i najteže jer Sandra je već godinama zaštitno lice zagrebačkog mitinga, njegova prva zvijezda i ona na kojoj je najveći teret. I bez obzira na to što nemaju težinu kao one na olimpijskim igrama, svjetskim ili europskim prvenstvima ili Dijamantnoj ligi, nijednu od tih deset pobjeda, pa tako ni ovu posljednju, ne smije se podcjenjivati.

image

Još jedna pobjeda Sandre Perković

RONALD GORSIC Cropix

Jer gotovo uvijek je Sandra u Zagrebu imala najjaču konkurenciju, pa tako i ove nedjelje kad su na Mladosti bile zlatna i srebrna s posljednjih Olimpijskih igara. Natjecateljski je, dakle, ta pobjeda itekako vrijedna, a simbolički još i više. Taj posljednji nedjeljni hitac bio je točka na u povratku “stare Sandre”, u tom posljednjem hicu je zapravo sažeto sve što trebate znati o jednoj od najvećih hrvatskih sportašica svih vremena.

U tom hicu je sažeta priča o čudesnoj mentalnoj snazi koja ju je i učinila time što jest, priča o borbenosti, odlučnosti i gladi za pobjedama kakva se ne sreće često. Ta ju je glad nerijetko tjerala da ide i preko granica boli, baš kao i u nedjelju kada unatoč ozljedi leđa koja joj se dogodila u drugoj seriji nije htjela popustiti. Nije bilo baš nikakve šanse za to. Odlučila se vratiti na prijestolje u rodnom gradu, odlučila je još jednom ove godine nadmašiti najveću suparnicu Valarie Allman, odlučila je navijačima pokloniti svoj najbolji rezultat sezone. A kad ona nešto odluči... Pod najvećim pritiskom, kad je sve drugo na stadionu završilo i kad su sve oči bile uperene u nju, izvukla je taj fantastičan hitac od 68,46 m i osigurala si deseti trijumf na najdražem mitingu. Nakon što je u Münchenu osvojila deseto veliko zlato u karijeri, rekla je da je to njezin životni cener, neka ovo onda bude njezin zagrebački cener.

Smak svijeta

Možda je čudno što cijelo ovo vrijeme govorimo o Sandrinom povratku jer nije četvrto mjesto na Olimpijskim igrama u Tokiju bilo nikakva tragedija, niti je značilo da najbolja hrvatska atletičarka više nije dio svjetskog vrha. Biti četvrti u tako masovnom i konkurentnom sportu uvijek je ogromna stvar, ali jasno je da kad prvi put u deset godina ostanete bez medalje na velikom natjecanju, to predstavlja određeni šok. Priznala je to, uostalom, s vremenskim odmakom i sama Sandra.

- Bio mi je šamar taj Tokio i to četvrto mjesto iako sada više ne zvuči tako loše biti četvrti na olimpijskim igrama. Ali, u tom trenutku, za mene je to bio smak svijeta - rekla je iskreno uoči početka ove sezone.

A nakon Münchena je još više otvorila dušu:

- Sve se loše poklopilo. Baš sam bila depresivna. Vrijedila sam tamo za medalju bilo koje boje, OK možda ne za zlato, a možda i da ako bi sve bilo savršeno. Stvarno sam bila utučena prošle godine.

I baš zato je sve što je napravila ove sezone toliko fascinantno, baš zato ova sezona, čak i bez svjetskog zlata ili trijumfa u Dijamantnoj ligi, zaslužuje čistu desetku. Jer, budimo realni, mnogi su je nakon Tokija bili skloni otpisati, nudeći fraze o početku kraja i silaznoj putanji. I možda bi kod nekog drugog scenarij doista i bio takav, ali ne i kod Sandre. Jer kako smo napisali i lani nakon Tokija - govorimo o istinskoj pobjednici, o sportašici kojoj su trijumfi, medalje, rekordi i pomicanje granica pogonsko gorivo i koja sigurno neće posustati zbog četvrtog mjesta na Olimpijskim igrama.

image

Sandra Perković

RONALD GORSIC Cropix

Naravno da nije bilo ni lako ni jednostavno ponovno doći na nekadašnju razinu, ali kao što smo spomenuli gore - kad Sandra nešto odluči, onda to i bude tako. I ne samo da se vratila, nego je ponovno ispisivala i povijesne stranice i rušila rekorde, a to je ono što posebno voli. Šteta je možda što se na SP-u “niotkuda” pojavila Kineskinja Bin Feng i ubacila se ispred Sandre, isukavši hitac kojim je za više od tri metra popravila osobni rekord, ali to nije nimalo umanjilo pothvat naše atletičarke u Eugeneu. Jer, završila je ispred Valarie Allman što joj je bilo silno, silno važno za samopouzdanje, a osim toga, postala je prva bacačica diska u povijesti s pet medalja na svjetskim prvenstvima.

Nešto treba i sačuvati

A manje od mjesec dana kasnije je uslijedio još jedan pothvat. U Münchenu je osvojila šestu uzastopnu europsku krunu čime je postala atletičarka (računajući mušku i žensku kategoriju) s ukupno najviše medalja u jednoj disciplini otkad se održavaju europska prvenstva, odnosno od 1934. godine! I tamo je pokazala koliko je mentalno jaka, izvukavši u petoj seriji, pod ogromnim pritiskom, pobjednički hitac. Nije na kraju sezone uspjela sedmi put osvojiti Dijamantnu ligu, ali kako i sama kaže, ne može baš sve vratiti ove godine, nešto treba sačuvati i za sljedeću.

Kad jednog dana budemo radili rezime Sandrinog sportskog puta, istina je da ovu sezonu nećemo nazvati najuspješnijom u njezinoj karijeri. Bilo je na papiru puno boljih godina, godina u kojima je osvajala i olimpijsko i europsko zlato i Dijamantnu ligu ili godina u kojima je bila nepobjediva na svim natjecanjima na kojima je nastupila. Ali, ova će sezone ostati itekako upečatljiva, itekako značajna u Sandrinoj karijeri jer je dokazala i sebi i svima da se zna podići nakon pada, dokazala je još jednom koliko je u njoj žara, dokazala je još jednom da je se nikad, baš nikad ne smije otpisati.

I sigurni smo da neće stati na tome. Jer, kako ističe i njezin trener Edis Elkasević, vratila joj se ovisnost o medaljama i kroz godinu ili dvije bi se mogla u potpunosti vratiti na staru razinu, ako ne i otići na još višu. I nema pritom veze što su joj 32 godine, jer svjedoci smo koliko se u posljednje vrijeme povećala sportska dugovječnost. A uz Sandrin motiv i mentalnu čvrstinu, doista nije nemoguće da najbolje od nje tek dolazi.

10 SANDRINIH POBJEDA NA HANŽEKOVIĆEVOM MEMORIJALU

2010. 65,56 - rekord mitinga

2012. 65,79 - rekord mitinga

2014. 65,09

2015. 69,88 - rekord mitinga

2016. 67,86

2017. 70,83 - rekord mitinga

2018. 67,60

2019. 67,78

2020. 64,67

2022. 68,46

SANDRA U BROJKAMA

32
godine

71,41
osobni i hrvatski rekord

2
olimpijska zlata

5
svjetskih medalja (po dva zlata i srebra i jedna bronca)

6
europskih naslova (jedina u povijesti)

45
pojedinačnih pobjeda na mitinzima Dijamantne lige

6
ukupnih pobjeda u Dijamantnoj ligi

10
pobjeda na Hanžekovićevom memorijalu

11
natjecanja u karijeri na kojima je bacila preko 70 metara

8
puta najbolja hrvatska sportašica u izboru Sportskih novosti

Linker
16. rujan 2022 17:05