DAN KADA JE DJEVOJKA IZ DUBRAVE OSIGURALA ULAZNICU ZA SPORTSKU BESMRTNOST Sandra se prisjetila dana kad je ispunjeno proročanstvo trenerske veličine

I danas, sedam godina kasnije, sjeća se svakog detalja. Sve joj je svježe, nije zaboravila ni najmanju sitnicu.

- Da mi sada date papir i olovku, mogu vam sve nacrtati - smije se Sandra Perković (29) dok se prisjećamo Londona 2012. i olimpijskog zlata koje je osvojila na današnji datum.

Sandra je u London došla s dva europska naslova u džepu, s dva zlata koja su joj već osigurala mjesto u povijesti hrvatskog sporta. Ali, olimpijsko zlato... To je ipak nešto drugo. To je ulaznica za sportsku besmrtnost, ulaznica koju je djevojka iz Dubrave ovjerila u britanskoj prijestolnici. Sa samo 22 godine. A ako je netko pomislio da je time ispunila sve svoje snove i da će prebaciti u nižu brzinu, grdno se prevario.

- Postat ću pravi kolekcionar - rekla je po povratku iz Londona, a vrijeme je pokazalo da je bila u pravu.

Osvojila je otada još jedno olimpijsko zlato, dva svjetska, još tri europska... Postala je kraljica kraljice sportova.

- Kada se spomene 2012. odmah mi na pamet padne London, a kada se to dvoje spoji, sjetim se samo punog stadiona i hrvatske himne. Prvo hrvatsko žensko zlato na ljetnim olimpijskim igrama. To je do danas ostalo jedno od mojih najljepših natjecanja i iskustava - priča Sandra i vraća se još malo dalje u prošlost.

- Pokojni trener Ivan Ivančić i ja okrenuli smo se tome cilju dvije godine ranije. Kada sam 2009. godine trebala ići u Ameriku na studij, odlučila sam ostati i trenirati s Ivančićem, a on je tada pred cijelom svitom u Hrvatskom olimpijskom centru na Bjelolasici rekao "ako Sandra ostane sa mnom, 2012. će biti olimpijska pobjednica". U tom je trenutku to zvučalo dosta hrabro. I sad, nakon svih ovih godina, ne bih se to usudila izgovoriti. I eto, ostala sam i Trendžino proročanstvo se ispunilo.

Ronald Goršić / CROPIX

Sandra Perković i Ivan Ivančić

Znala nam je Sandra i prije i nakon Londona, kako to sama voli reći, "čupati živce", dovesti se na rub ispadanja u kvalifikacijama ili finalu. Bilo je, uostalom, tako i samo koji tjedan ranije na Europskom prvenstvu u Helsinkiju kada je finale otvorila s dva neispravna hica. Ali, tog kolovoza u Londonu sve je teklo glatko, kvalifikacije je odradila bez problema, a u finalu je već drugim hicem postala neuhvatljiva za suparnice.

- Došli smo jako spremni u London i mislim da nas ništa u našem naumu nije moglo zaustaviti. Bilo je treme u kvalifikacijama, pogotovo nakon Helsinkija i dva iksa u finalu, znali smo da si takvo nešto ne smijemo dopustiti na Olimpijskim igrama. Sjećam se kao danas, ušla sam u krug, okrenula sam, čak se i spetljala, bacila kvalifikacijsku normu i izravno se plasirala u finale. Nakon toga nas je čekao tonus jer je već sutradan bilo finale, a to je već bila malo ozbiljnija priča. Znali smo što očekujemo mi sami, a i cijela Hrvatska.

Sjeća se najbolja hrvatska atletičarka i tko joj je tih dana najviše pomogao u razbijanju treme.

- Zahvaljujem svojim rukometašicama koje su moje prve Olimpijske igre učinile posebnima, uz njih nisam osjećala nikakav pritisak. Naša zajednička druženja i šale izolirale su me od pritiska sa strane. Jedva sam čekala sjesti u autobus i uputiti se prema stadionu. Atmosfera na stadionu je bila fenomenalna, nikad ranije se nisam susrela s time. Sjećam se da dolazimo na stadion za zagrijavanje, a horde ljudi hrle na stadion u velikim redovima, među njima i moja mama, brat, Edis i moja najbolja prijateljica Valentina, koji su me došli podržati na Igrama.

Sve je toga dana jednostavno bilo savršeno.

- Zagrijavanje na pomoćnom stadionu je bilo kao iz snova, uvjeti su bilo idealni, začudo u Londonu nije padala kiša. Inače se na stadionu vani zagrijavam s nekoliko hitaca iz mjesta i nekoliko iz okreta i odlazim u "call room". Ali, nakon četiri hica iz mjesta, u kojima sam bacila osobni rekord, trener i ja smo odlučili da je to dosta i da nećemo raditi hice iz okreta jer je vjetar i sve ostalo toliko pogodovalo da smo se iskreno i bojali koliko mogu baciti. Kada sam ušla na stadion, bio je prepun kao i prvoga dana, ali ja nikoga nisam vidjela osim trenera, čak ni svoje navijače koji su bili u prvom redu do staze.

BORIS KOVAČEV / CROPIX

Sandra sa sestrama Zaninović i vaterpolistima na dočeku u Zagrebu 2012.

Došlo je napokon vrijeme i za finalni okršaj, ali vrlo brzo su sve diskašice shvatile da je jedna cura klasa za sebe.

- Natjecanje je krenulo, otvaram lako sa 65 metara, dosta hrabro za 22-godišnjakinju, drugim hicem se postavljam na prvu poziciju, a trećim završavam posao sa 69,11. Najveća konkurencija mi je bila Ruskinja Darja Piščalnikova, koja je te godine na ruskom prvenstvu bacila 70 m, te Kineskinja koja je također bila blizu. Do zadnjeg hica bila sam u strepnji, jer svi smo došli spremni. Kada je posljednja djevojka bacila svoj hitac i kada sam shvatila da sam olimpijska pobjednica, pokušala sam se koncentrirati, ali bilo je kasno. Suze su mi same krenule na oči, bacila sam oko 65 m i otrčala Trendži u zagrljaj. I još uvijek nismo mogli vjerovati što smo napravili.