Bilo je to devet dana čistog užitka, devet dana spektakla, vatrometa vrhunskih rezultata, rekorda, povijesnih pothvata, senzacija i razočaranja, uspona i (doslovnih) padova, velikana koji su još jednom potvrdili svoj status, ali i neočekivanih junaka... Svjetsko prvenstvo u Budimpešti za prave je ljubitelje sporta bilo istinska poslastica, još jedna potvrda zašto je atletika olimpijski sport “broj 1” i najbolji mogući uvod u ono što nas čeka za manje od godinu dana u Parizu. Da, za razliku od lanjskog Eugenea gdje su pala čak tri svjetska rekorda, u mađarskoj prijestolnici smo vidjeli samo jedan, i to u mješovitoj štafeti koja je na neki način još uvijek u povojima, no po mnogočemu je Budimpešta bila spektakularnija. Po čemu ćemo najviše pamtiti ovo prvenstvo? Ovo je naš odabir...

MVP prvenstva:

Lyles i Kipyegon

Kod izbora “najkorisnijih igrača” prvenstva nema previše dvojbe. Noah Lyles kući se vraća s tri zlatne medalje, baš kako je to smjelo i najavio prije dolaska u Budimpeštu. Amerikanac je novi kralj sprinta i možda i prvi nakon Usaina Bolta koji ima šansu “uhvatiti se” među navijačima. Brz, karizmatičan, pomalo i arogantan, veliki “brbljavac”... U svakom slučaju, tip koji privlači pažnju, a to je baš ono što treba atletici. Poznavali smo ga dosad kao najboljeg na 200 m, što je potvrdio i u Budimpešti, ali dodao je prvi put tome i titulu na stotki i postao prvi nakon Bolta s dvostrukom krunom. Priču je zaokružio i štafetnim zlatom za veliki “hat trick”.

Faith Kipyegon najveća je atletska priča godine. U roku od samo 50 dana srušila je svjetske rekorde na 1500 m, 5000 m i jednu milju, a u Budimpešti je ispisala povijest kao prva žena koja je na istom SP-u osvojila zlata na 1500 m i 5000 m. Posebno je fascinantan njezin uspon u ovoj potonjoj disciplini. Prije ovog ljeta nije je trčala više od osam godina, a zaključno sa subotnjim finalom, odradila je u životu svega šest utrka na 5000 m. Dovoljno da bude svjetska prvakinja i rekorderka.

Najbolji rezultati:

Crouser i Jackson

Ako su Lyles i Kipyegon “najkorisniji”, onda su “igrači” s najboljim pojedinačnim rezultatima Ryan Crouser i Shericka Jackson. Amerikanac je otvorio SP dramatičnom objavom na društvenim mrežama o tome kako su mu dijagnosticirana dva krvna ugruška u potkoljenici i kako je na vlastitu odgovornost doputovao u Budimpeštu. Nije to, međutim, nimalo narušilo njegovu dominaciju u bacanju kugle. Već je prvim hicem poručio svima da se mogu boriti samo za srebro, a u posljednjem je pokušaju bacio vrtoglavih 23,51, samo pet centimetara kraće od vlastita svjetskog rekorda.

Jamajčanka je na sličan način pokazala nadmoć na 200 metara. U finalu je od najbliže pratiteljice bila brža 40 stotinki, a njezinih pobjedničkih 21.41 je samo sedam stotinki sporije od svjetskog rekorda Florence Griffith-Joyner. Jesmo li u Shericki Jackson napokon dobili ženu koja može srušiti “nedodirljivu” Flo-Jo?

Potez prvenstva: Femke Bol

Teško da je prvenstvo moglo biti zatvoreno nečim fascinantnijim od onoga što je u finalu štafete 4x400 m napravila Femke Bol. Čudesna Nizozemka oduševljava svakim svojim nastupom, a koliko god puta da smo pogledali snimku završnice nedjeljne utrke, još uvijek nam djeluje nestvarno. Iz izgubljene pozicije “munja u narančastom” je u posljednjih 50 metara stisnula gas i projurila pored Britanke i Jamajčanke, donijevši svojoj zemlji povijesno zlato u ovoj disciplini. Prije toga je očekivano ugrabila naslov na 400 m prepone i tako u potpunosti prebrisala onu nesreću koja joj se dogodila prvi dan kad je pala u završnim metrima finala mješovitih štafeta i izgubila medalju.

Velika američka nada: Sha’Carri Richardson

Iako su i u vodiču uoči SP-a novinari upozoreni da se u medijskim zonama ne ponašaju kao navijači, što ne bi trebalo ni naglašavati, to nije spriječilo američke kolege da na tribini nekoliko redova ispod nas naprave rusvaj kad je Sha’Carri Richardson (23) osvojila naslov svjetske prvakinje na 100 metara. Toliko su Amerikanci posljednjih godina bili frustrirani dominacijom Jamajke u ženskom sprintu, da su jedva dočekali nekoga tko im može stati na kraj. Djevojka iz Teksasa, oštra jezika i ne baš ugodnog ponašanja izvan staze, pokazala je sa strašnih 10.65 da bi stotka u godinama koje dolaze mogla postati njezino “dvorište”. I da bi Amerikanci iduće ljeto u Parizu, nakon 28 godina posta, mogli dočekati olimpijsko zlato u toj disciplini.

Senzacije: Tausaga,
Katzberg, Watson, Kerr

Nema velikog atletskog natjecanja bez poneke senzacije. Zbog finala u kojem se natjecala i naša Sandra Perković, nama je svakako najveće iznenađenje pobjeda Amerikanke Laulauge Tausage (25) u bacanju diska. Djevojka s Havaja koja je dosad uglavnom “popunjavala” mjesta na startnim listama i nije imala iza sebe nikakav ozbiljniji uspjeh, u finalu je poboljšala osobni rekord za više od četiri metra i slavila sa 69,49! Šokirala je sve oko sebe, a možda najviše sunarodnjakinju Valarie Allman koja je bila uvjerena da je svjetsko zlato napokon njezino.

Ethan Katzberg (21), kojeg su hrvatski novinari zbog njegova imidža u šali prozvali “kanadski Mišo Kovač”, već je u kvalifikacijama kladiva za više od dva metra nadmašio osobni rekord, a u finalu je otišao korak dalje i s 81,25 došao do senzacionalnog zlata.

Utrka na 400 m je, ruku na srce, bila dosta otvorena zbog ozljeda olimpijskog pobjednika Stevena Gardinera i svjetskog prvaka Michaela Normana, ali malo je tko mogao predvidjeti da će pored iskusnih lisaca zlato osvojiti 21-godišnji Jamajčanin Antonio Watson.

Britanac Josh Kerr je na OI u Tokiju osvojio broncu na 1500 m i u tom smislu možda njegov trijumf u Budimpešti ne zvuči tako senzacionalno. No, pobjeda protiv izrazitog favorita Jakoba Ingebrigtsena koji je dvaput ovo ljeto rušio europski rekord i sve je bliže svjetskom, svakako jest senzacija. Isto tako, možda je i za Jamajčanku Danielle Williams nepristojno reći da je senzacionalno što je osvojila zlato na 100 m prepone, jer radi se o ženi koja je i 2015. bila svjetska prvakinja, no istini za volju, ove je sezone bila daleko od rezultata koji bi je svrstali u prvi red favoritkinja. Međutim, uspavaniji start suparnica i njezino veliko iskustvo ponovno su je doveli na tron.

Razočaranja: Kerley,
Jacobs, Amusan, Peters

Gdje ima senzacija, uvijek ima i razočaranja. Lanjski svjetski prvak na stotki Fred Kerley ispao je već u polufinalu, baš kao i olimpijski pobjednik Marcell Jacobs koji je i ove sezone imao problema s ozljedama. Ovo su se ljeto obojica isticali međusobnim podbadanjima i “trash talkom”, no kad je s riječi trebalo prijeći na djela, ne samo da su ostali daleko od zlata, nego ih nismo gledali ni u finalu.
Nigerijka Tobi Amusan (12.12) lani je u Eugeneu senzacionalno srušila svjetski rekord i osvojila naslov na 100 m prepone. Prije SP-a u Budimpešti objavljeno je kako je suspendirana zbog tri propuštena doping-testa, ali joj je “pet do 12” Žalbeni sud Jedinice za integritet atletike odobrio nastup, bez nekog jasnog objašnjenja na temelju čega je oslobođena. Nije to objašnjenje došlo ni od Amusan koja je na svaki pokušaj razgovora o ovom slučaju odgovarala vrlo otresito. Na stazi je pak završila na šestom mjestu, daleko od lanjskog sjaja.
Branitelj naslova u bacanju koplja Anderson Peters zapeo je ovaj put već u kvalifikacijama. Atletičar s Grenade baca u ritmu “toplo-hladno”, možda mu opet svane dogodine u Parizu.

Drama zadnje serije: Rojas, Stahl, Tentoglou, Kitaguchi

Kakav bi to bio spektakl bez malo dramatike i uzbuđenja, a nema većih od trijumfa osiguranih “sa zvukom sirene”. Prva drame u Budimpešti zasigurno je bio švedski diskaš Daniel Stahl. U fantastičnom finalu branitelj naslova Kristjan Čeh u zadnjoj je seriji bacio 70,02 i preuzeo vodstvo, s tribina je krenulo skandiranje “kdor ne skače ni Sloven’c”, ali olimpijski je pobjednik imao spreman odgovor - samo koju sekundu kasnije je bacio 71,46, srušio rekord svjetskih prvenstava i otišao kući sa zlatom.
U velikim je problemima u finalu troskoka bila vladarica ove discipline Yulimar Rojas. Jedva je prošla u završne tri serije, pa upisala još dva prijestupa i uoči posljednje je serije bila tek na osmom mjestu. A onda je još jednom pokazala zašto je tako velika sportašica, pod najvećim je pritiskom izvukla iz sebe skok od 15,08 i osvojila četvrto zlato zaredom.

Miltiadis Tentoglou do zadnje je serije dalja bio drugi, a onda je poletio 8,52 metra, uzeo posljednje veliko zlato koje mu je nedostajalo i ostavio Jamajčaninu Wayneu Pinnocku srebro. Japanka Haruka Kitaguchi nije u finalu koplja bila na razini ovosezonskih rezultata, da bi u samom finišu pronašla hitac od 66,73 m i opravdala ulogu favoritkinje.

Širenje kvalitete
i kriza velesila

Atletika je doista poseban sport po tome što je rasprostranjen u svakom komadiću svijeta. No, dojam je kako se u posljednje vrijeme kvaliteta još više proširila. Prva zlata u povijesti su tako osvojile Burkina Faso (Zango), Indija (Chopra) i Srbija (Vuleta), prvi se put na ljestvici medalja našao Pakistan zahvaljujući srebru Arshada Nadeema u bacanju koplja i to u finalu u kojem smo imali trojicu Indijaca u top 6, srebro motkaša Ernesta Obiene najveći je rezultat u povijesti Filipina, baš kao i četvrto mjesto maratonca Tebella Ramakongoane u povijesti Lesota. Letsile Tebogo iz Bocvane je donio Africi prvu medalju na 100 metara, a Kanada je prvi put u povijesti osvojila četiri zlata.

S druge strane, jedan od najvećih šokova prvenstva je taj da velesila poput Njemačke, zemlja s gotovo 85 milijuna stanovnika i ogromnim ulaganjima u sport, nije osvojila nijednu medalju! Prije nekoliko tjedana Nijemci su s čak 23 medalje pomeli konkurenciju na juniorskom EP-u, no na svjetskoj seniorskoj sceni ih nema. Tek za nijansu bolje prošla je Francuska koja se tek posljednjeg dana zahvaljujući srebru muške štafete na 4x400 m ubacila na ljestvicu medalja.

Nigdje kao u Europi

Budimpešta je bila ono što je trebalo atletici nakon dva traljava prvenstva u Dohi i Eugeneu. U Katru su tribine uglavnom zjapile prazne, a tek nešto bolje bilo je u Americi, ali je tamo SP održano na malenom stadionu, nedostojnom ovakvog natjecanja. U Budimpešti stadion možda nije bio ispunjen do posljednjeg mjesta, ali je svaki dan na finalima bilo više od 30.000 gledatelja, uglavnom pravih poznavatelja sporta, koji su kreirali fantastičnu atmosferu.

Zbog loših odluka atletskih čelnika, ispalo je da su posljednja dva EP-a (u Berlinu i Münchenu), premda kvalitetom slabija natjecanja, bila daleko veći spektakli od SP-a u Dohi i Eugeneu. Budimpešta je to ispravila i samo se nadamo da će predsjednik Svjetske atletike (WA) Sebastian Coe održati i dodjeljivati buduća domaćinstva gradovima koji će jamčiti dobru atmosferu, a ne novac. Ne znamo kako će biti u Tokiju za dvije godine, ali voljeli bismo svjetska prvenstva, bez obzira na geografski ključ, češće gledati u Europi koja očito zna kako se to radi.