Devet dana uzbuđenja i vrhunskog sporta - tako bismo najkraće moglo opisati Svjetsko prvenstvo u Tokiju. Gledatelji na Japanskom nacionalnom stadionu, kao i oni pred televizijskim ekranima imali su priliku svjedočiti spektaklu i nevjerojatnim rezultatima: padali su rekordi, ispisivali se povijesni pothvati, smjenjivali usponi i padovi, brojne su zvijezde potvrdile svoj status, ali iskočili su i neki neočekivani junaci.
Za istinske ljubitelje sporta ovo je natjecanje bilo prava poslastica, još jedna potvrda zašto se atletika smatra olimpijskim sportom broj jedan, te logičan nastavak svega onoga što smo gledali prošle godine u Parizu.
A što će nam od svega ostati najviše u pamćenju? Donosimo naš izbor...
Najbolji rezultati: Duplantis i McLaughlin-Levrone
Nastup Armanda Duplantisa u Tokiju za švedskog je motkaša bio još jedan uobičajeni dan u uredu. Došao je, osvojio zlato i srušio svjetski rekord. Ništa lakše. Mondo je doista posebna priča svjetske atletike, teško je više pronaći prave riječi za ono što radi i za razinu do koje je doveo skok s motkom. Četrnaesti je put pomaknuo granicu, pa će sljedećih nekoliko mjeseci u tablici svjetskih rekorda stajati "okrugla" brojka 6,30. Ali, nemojte ni sumnjati da će Mondo nastaviti dalje, već u Tokiju je počeo govoriti o 6,40...
Za razliku od Duplantisa, Amerikanki Sydney McLaughlin-Levrone je dosadilo pobjeđivati i rušiti rekorde na 400 m prepone, pa se prebacila na 400 m "glat". Epilog? Ostavila je iza sebe atletičarke koje su dosad vladale tom disciplinom, te pritom istrčala rezultat kakav nije viđen 40 godina. Ciljem je projurila u vremenu 47.78, srušila rekord svjetskih prvenstava, te došla na samo 18 stotinki od svjetskog rekorda Marite Koch iz 1985. Ne sumnjamo da će joj to biti sljedeći cilj, a kad si ona nešto zacrta, obično to i ostvari.
MVP prvenstva: Melissa Jefferson-Wooden
S tri zlatne medalje "najkorisnija igračica" prvenstva je Amerikanka koja je u Tokiju učinila sprinterske discipline svojom privatnom zabavom. Lani je osvojila olimpijsku broncu na stotki, ali malo tko bi se tada bio spreman kladiti da će baš ona postati dominantna figura svjetskog sprinta. Na 100 metara je srušila rekord svjetskih prvenstava te s 10.61 došla na četvrto mjesto ljestvice svih vremena, dok je na 200 metara pobijedila s osobnim rekordom i vodećim rezultatom sezone u svijetu (21.68). Priču je zaokružila posljednjeg dana prvenstva kada je povela američku štafetu do još jednog zlata.
Najveće senzacije: Nader i Angulo
Odabir za ovu rubriku nije nimalo lagan jer Tokio je obilovao iznenađenjima i senzacijama. Ali ako baš tražimo najveće, to su svjetski prvak na 1500 m Isaac Nader i svjetska prvakinja u bacanju koplja Juleisy Angulo.
Portugalac je u samom finišu šokirao bivšeg svjetskog prvaka Jakea Wightmana i uletio u cilj dvije stotinke ispred njega. Nikad Nader nije osvojio veliku medalju na otvorenom, štoviše lani je na OI u Parizu ispao u polufinalu, a na prošlom je SP-u bio uvjerljivo posljednji u finalu. Uoči ovog SP-a završio je na desetom mjestu u finalu Dijamantne lige u Zürichu, tako da doista nije bio tema nijedne rasprave o favoritima.
I Svjetska atletska federacija u svojem je izvještaju napisala da je Juleisy Angulo kreirala najveći šok na ovom SP-u. Ekvadorka bez značajnijih uspjeha dosad u Tokiju je za gotovo tri metra popravila osobni rekord, najprije za metar u kvalifikacijama, pa za još dva u finalu. Jedina je prebacila 65 metara i kući se vraća sa zlatom koje vjerojatno ni sama nije očekivala.
Među senzacijama svakako trebamo spomenuti pobjede Jimmyja Gressiera na 10.000 m, Geordieja Beamisha na 3000 m zapreke, Collena Kebinatshipija na 400 m i Ditaji Kambundji na 100 m prepone, srebro Uziela Muñoza u bacanju kugle, bronce Julije Paternain u maratonu, Silinde Morales u bacanju diska...
Najveći podbačaji: Warholm i Kitaguchi
Karsten Warholm vratio se na stadion na kojem je prije četiri godine srušio svjetski rekord na 400 m prepone. Bio je u strašnoj formi jer je ovog ljeta trčao samo 34 stotinke sporije od tog svjetskog rekorda, ali u finalu kao da se ugasio. Požalio se da je osjetio bol u mišiću, ali i sam je svoju utrku i peto mjesto opisao kao katastrofu.
Haruka Kitaguchi trebala je biti glavna uzdanica domaćina, njezin lik u Tokiju je bio posvuda, ali braniteljica naslova i olimpijska pobjednica u bacanju koplja ispala je već u kvalifikacijama i ostavila navijače u tuzi i nevjerici.
Padu dugogodišnjeg vladara skoka u dalj Miltiadisa Tentogloua kumovala je ozljeda lista koju je zadobio u drugoj seriji finala i nije mogao bolje od 11. mjesta. Ozljeda s kojom se borio cijele sezone (Ahilova tetiva) zaustavila je i Jakoba Ingebrigtsena, koji je ispao u prvom krugu kvalifikacija na 1500 m, da bi u finalu na 5000 m bio tek deseti.
Nastavak dominacije: Crouser i Kipyegon
Gledajući pet posljednjih globalnih natjecanja - svjetska prvenstva u Eugeneu, Budimpešti i Tokiju, te Olimpijske igre u Tokiju i Parizu - samo su Mondo Duplantis u skoku s motkom, Ryan Crouser u bacanju kugle i Faith Kipyegon na 1500 metara osvojili svih pet zlatnih medalja.
Duplantisa smo već spomenuli, a veliki naklon zaslužio je i Crouser koji je jedinstveni primjer ove godine. Naime, zbog ozljede lakta ovo mu je SP bilo prvo i posljednje natjecanje sezone, ali to ga nije zaustavilo da osvoji još jedno zlato. Trostruki olimpijski pobjednik, trostruki svjetski prvak, vlasnik četiri najdalja hica u povijesti... Čudo od sportaša.
Isto se odnosi i na Faith Kipyegon koja je u Tokiju osvojila četvrtu titulu na 1500 metara. Pa kad tome dodamo da ima i tri olimpijska zlata te da je jedina žena u povijesti koja je trčala ispod 3:50 i to tri puta, onda imate malo bolju sliku o kakvoj se dominatorici radi.
Reggae Boyzi ponovno drmaju na stotki
Utrka na 100 metara uvijek izaziva najveće zanimanje gledatelja, čak i onih koji ne prate atletiku u velikoj mjeri. Stotka je posebna atrakcija, pobijediti u njoj je stvar prestiža, a za Amerikance i Jamajčane i više od toga. Nakon što su na posljednja četiri prvenstva Amerikanci imali četiri različita prvaka, red je u Tokiju ponovno došao na Jamajku. Karipska država je od Usaina Bolta čekala da se pojavi netko tko će je vratiti na tron, a u Japanu je u konačnici slavila dvostruku krunu. Zlato je završilo oko vrata 24-godišnjeg Obliquea Sevillea, sprintera koji radi s bivšim Boltovim trenerom, a srebro je uzeo njegov vršnjak Kishane Thompson. Doduše, tu dominaciju u pojedinačnoj utrci Jamajčani nisu uspjeli pretočiti u štafetnu medalju. Štoviše, ostali su i bez finale jer su se spetljali u kvalifikacijama, odnosno napravili ono što obično rade Amerikanci...
Nijedan sport nema širinu kao atletika
Poznata je stvar da je atletika sport koji je rasprostranjen u svakom komadiću svijeta, pa je zanimljivo pratiti u koje su sve zemlje otišle medalje. I koje su sve sile doživjele nokaut.
Tanzanija je tako u Tokiju osvojila prvo svjetsko zlato u povijesti (Simbu u maratonu), Samoa (Rose u bacanju diska) i Urugvaj (Paternain u maratonu) prvu medalju uopće, Bocvana je iskrsnula kao velesila na 400 m (zlato i bronca pojedinačno, zlato u štafeti), Novi Zeland je osvojio dva zlata i broncu...
S druge strane, velika Poljska koja posljednjih godina toliko puno ulaže u atletiku i gradi infrastrukturu i koja je došla u Tokio s 59 sportaša, ostala je na jednom srebru koje joj je donijela visašica Maria Zodzik. Potpuno na "suhom" su ostali Norvežani koji su prije dvije godine osvojili četiri medalje, jednako kao i Finska! Njemačka se vratila na ljestvicu medalja (1+3+1) nakon što je prije dvije godine bila na nuli, dok atletske sile poput Velike Britanije i Etiopije nemaju nijedno zlato. Irska je došla do prve medalje nakon 12 godina, Slovačka nakon deset... Ukupno su 53 zemlje osvojile odličje na ovom SP-u.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....