Marino Bloudek bio je 2017. godine svojevrsna hrvatska sportska senzacija. Jedva punoljetni mladić iz Virovitice postao je europski juniorski prvak na 800 metara, trenirajući u gradu bez atletske staze i uz trenera koji je bio nastavnik tjelesnog u lokalnoj školi. Predviđali su mu sjajnu budućnost, a korak naprijed trebala je predstavljati selidba u Rijeku nakon završene srednje škole. No, uskoro je na vlastitoj koži osjetio koliko je težak prelazak iz juniorskih u seniorske vode. Treninzi s nekad velikim hrvatskim 800-metrašem Milovanom Savićem nisu mu donijeli ono čemu se nadao i rezultati su mu drastično pali.

Baš zato ga je danas lijepo ponovno vidjeti nasmijanog i optimističnog, i što je najvažnije - s odličnim rezultatima. Lani je na Hanžekovićevom memorijalu nakon pet godina popravio osobni rekord i s 1:47.51 došao na sedmo mjesto svih vremena u Hrvatskoj, a u istom je ritmu nastavio i ove zime. Pobijedio je na jakom mitingu iz srebrne serije World Indoor Toura u Astani i srušio osobni dvoranski rekord (1:48.23), a tek nešto sporiji bio je nekoliko dana kasnije u Ostravi (1:48.76). To ga je dovelo blizu plasmana na dvoransko EP u Istanbulu, ali trebat će mu vjerojatno još jedan pravi rezultat. No, neovisno o tome, ima puno razloga za zadovoljstvo.

Bloudek je ljetos na Hanžekovićevom memorijalu istrčao 1:47.51 i nakon pet godina popravio osobni rekord na 800 metara

DAMIR KRAJAč/Cropix

Suradnja na daljinu

- Lani sam počeo surađivati s novim trenerom Azuzom Simcichem i odmah smo kliknuli. Imao sam osjećaj da će to biti dobra odluka i pokazalo se da jest - priča Bloudek.

Suradnja s bivšim atletičarem Simcichem je zanimljiva jer je on posljednjih godina angažiran u tenisu kao kondicijski trener. I to na najvišoj razini.

- Najprije je radio s Karolinom Pliškovom, onda se nakratko vratio u Rijeku gdje smo se slučajno i upoznali. Potom je radio sa Španjolkom Garbine Muguruzom, a sad je u timu Jelene Ribakine s kojom je bio u finalu Australian Opena.

Kako uopće funkcionira ta suradnja na daljinu?

- Prošle godine smo napravili program posvećen samo meni i mojim potrebama. Redovito komuniciramo, radimo analize raznim uređajima, dogovaramo se oko svega... Pošaljem mu detaljno kako je prošao trening, pošaljem mu analizu uređaja i tako slažemo plan iz tjedna u tjedan. Sve je online i tu mora biti dobra komunikacija. I ja sam bio pobornik teze da trener mora biti na treningu, ali ovo mi je bila jedina opcija i nimalo ne žalim.

Sad su svi velika podrška

Marino, danas 23-godišnjak, tijekom zime je promijenio i klub, iz riječkog Kvarnera je prešao u zagrebački Dinamo-Zrinjevac.

- Prezadovoljan sam jer sam si poboljšao uvjete, svi su me fantastično prihvatili, a atmosfera u klubu je odlična. Dobro je to što u Zagrebu imam dvoranu, pogotovo u situaciji u kojoj zbog nekih natjecanja nisam mogao ići na pripreme izvan Hrvatske, tako da mislim da sam napravio odličan potez. A i rezultati to pokazuju. Otvorili smo sezonu s 1:49 iz punog treninga i odmah smo znali da će biti dobra, ali htjeli smo to potvrditi na pravim utrkama i onda se dogodila Astana.

Sada mu je cilj uhvatiti dvoransko EP, a silno je motiviran da se na ljeto plasira i na SP u Budimpešti iako je svjestan da će biti zahtjevno. To je ono što ga čeka u budućnosti, ali vratili smo se malo i unatrag. Što se događalo prošlih godina, zašto je došlo do zastoja?

- Iskreno, ni danas ne znam pravi odgovor, ali mislim da je to bio miks puno negativnih stvari izvan i unutar atletike. Mnogi su govorili da sam pregorio, da sam pao u fizičkoj formi, da ne mogu odrađivati treninge i trčati dobro. No, znao sam da to nije istina jer me moj prijašnji trener Zlatko Tot nikad nije preforsirao. Vjerovao sam da imam puno toga u sebi, ali nije mi se nikako sve poklopilo. I onda sam nakon dvije godine odlučio napraviti korak unatrag. Vratio sam se u Viroviticu, trenirao po nekom svom programu, prekinuo suradnju sa sponzorima, nisam htio primati stipendije. Rekao sam sebi “vratio si se na nulu, nemaš što za izgubiti, idemo se posvetiti povratku”. Stavljao sam si male ciljeve i nekima to možda nije bilo zanimljivo, ali ja sam znao da ću se vratiti. Sad su mi svi velika podrška, a kad mi je trebalo najviše, jako je malo ljudi bilo uz mene. Ali nisam zlopamtilo, čak su mi i ti koji nisu vjerovali u mene pomogli da nađem motivaciju i dokažem da nisu u pravu.

Dobre predispozicije

Je li u svemu tome bilo i njegovih grešaka i loših procjena?

- Ne žalim ni za čime jer me ovo izgradilo u sportaša i osobu. Čak mi je i drago da mi se to dogodilo jer puno sam toga naučio kroz proces povratka i ako se slučajno ponovi, znat ću reagirati. Možda je jedina mala greška to što nisam nakon godinu dana prekinuo suradnju s tadašnjim trenerom, ali u klubu su mi rekli da probam još jednu godinu i pristao sam premda sam osjećao da to nije to. Ali, kažem, drago mi je da mi se to dogodilo i danas me svi hvale jer vratiti se iz nečega takvoga na još veću razinu može jako malo ljudi.

Vjeruje li da kao senior može doći do visina na kojima je bio kao junior?

- Mislim da imam velike predispozicije za europsku scenu, da je to konkurencija u kojoj bih mogao biti u vrhu. Naravno, treba se prebaciti na tu razinu. Mnogi odlaze na pripreme po mjesec dana u JAR, dok ja jedini od jačih trkača nigdje nisam išao. Kad bih se prebacio na takav sustav, mislim da bih bio opasan za sve europske atletičare i da bih mogao ići na OI i SP. Ako sve bude išlo prirodnim tijekom, bez ozljeda i uz malo veća ulaganja, mislim da sljedećih nekoliko godina može biti super.