Prije više od pola godine, u ožujku mjesecu, europska doprvakinja u maratonu Matea Parlov Koštro među prvim je hrvatskim sportašima odnosno sportašicama izborila pravo nastupa na Olimpijskim igrama u Parizu. Bilo je to u njemačkom Hannoveru. Tada je 42 kilometra i 195 metara istrčala za 2 sata, 25 minuta i 45 sekundi. Osobni rekord popravljen za okvirno tri minute, ali bitnije - izborena olimpijska viza. Već su tada zapravo, ma koliko se čini da je do Pariza još ostalo puno vremena, počele pripreme za Olimpijske igre u glavnom francuskom gradu.
- Načelno, isto se pripremam za svaki maraton, neovisno je li se radi o europskom, svjetskom prvenstvu ili olimpijskim igrama. Nema tu velike razlike - veli Matea Parlov Koštro, gošća Hrvatskog olimpijskog odbora na nedavnom obilježavanju početka medijsko-marketinške promidžbe za Pariz 2024.
Ipak, za ove Olimpijske igre postoji razlika...
- Mislim da će olimpijski maraton u Parizu biti ipak mrvicu drukčiji od ostalih. Osim što nas očekuju visoke temperature usred ljeta, staza je i jako teška, zahtjevna. Elevacija ili visinska razlika je 400 metara. Trasa je nova, vrlo valovita i svima veliki izazov. Bit će jako brdovito, veliki izazov i jasno da ću morati na malo drukčiji način onda i pripremati.
Kako u tom pogledu onda izgledaju pripreme?
- Sad sam odlično, tako se osjećam. Borila sam se s ozljedom, ali srećom nakon Hannovera, nakon ispunjene norme za Igre. Sad sam zdrava i spreman se za skorašnji maraton u Frankfurtu, dok nakon toga slijede neposredne pripreme za Pariz.
Je li Frankfurt koji je na rasporedu koncem ovog mjeseca - 29. listopada - ujedno i posljednji maraton do početka Igara ili se priprema još koji?
- Imat ću do Pariza još neke kraće utrke, ali mislim da neću uopće trčati maraton do Pariza. Govorim o razdoblju nakon Frankfurta. Moram priznati da se stvarno veselim malo staviti po strani maraton, da trčim neke kraće dionice koje stvarno već dugo nisam.
Budući da ste u Frankfurtu ostvarili onaj najbitniji cilj, normu ili pravo nastupa u Parizu, što očekujete od Frankfurta? U smislu, rasterećeni ste imperativa olimpijske norme, pa idete li možda na postavljanje nacionalnog rekorda koji je blizu 2:24? Je li to izazov?
- Teško mi je govoriti, prognozirati neki rezultat jer je maraton stvarno kompleksan. Moja forma je sada sjajna, to jest, ali ne ovisi samo o meni i treneru, nego i o vremenu koje nas očekuje na dan maratona u Frankfurtu. Ne volim zato ništa prognozirati, ali to je prvi maraton koji ću trčati bez nekog pritiska, neću loviti normu, tako da si mogu dati malo oduška i možda probati istrčati maksimum. Dosad sam se uvijek nekako štedjela jer smo trener i ja išli na sigurno. Zato jer se svaki put hvata norma za neko veliko natjecanje, dok maraton možete trčati samo dvaput godišnje, odnosno u razmacima od nekih šest mjeseci, pa nismo htjeli riskirati. Eto, sad imam priliku za riskirati.
Trčanje dva maratona godišnje je pravilo, propis...
- Pa, riječ je o tome da kada trčite maraton, tamo negdje oko 30. kilometra “udarite u zid” i onda “preživljavate” posljednjih 12 kilometara. Tako da svi ozbiljniji maratonci prakticiraju dva maratona. Može možda i treći ako nećete ići na rezultat, već samo držati ritam. Ne znam je li netko trči više maratona i ne znam na koji način se uopće oporave između dva maratona.
Koliko Matei treba za oporavak nakon maratona?
- Trener mi obično da 10-14 dana potpunog odmora, bez ikakve fizičke aktivnosti, uopće ne trčim. Recimo da dva tjedna treba da se neke mikrotraume, nastale tijekom utrke, smire, nestanu.
Kako se oduprijeti i je li uopće moguće oduprijeti se afričkim maratonkama koje su, kao uostalom i kod muškaraca, apsolutno dominantne?
- Velika njihova prednost je što afričke trkačice borave na velikoj nadmorskoj visini. Ja sam recimo samo mjesec dana godišnje na većoj nadmorskoj visini. Tu sam već u minusu. Onda slijedi i općenito, njihov način života, fiziologija koja je izrazito prilagođena za trčanje. Tu je stvarno bilo kojoj europskoj trkačici jako, jako teško konkurirati. Čak je sada i na europskim prvenstvima, budući da je jako puno afričkih trkačica naturalizirano, pa nastupaju za europske zemlje, jako teško do medalje. Znam da u Njemačkoj recimo znaju onda podijeliti neke trofeje i za najbolje njemačke trkačice, one s najboljim plasmanom da ih se barem nekako nagrade jer niti one ne mogu jasno biti u vrhu, bolje od afričkih.
Drugim riječima, Prvenstva Europe su postala afrička prvenstva. Vratimo se malo pariškom olimpijskom maratonu odnosno njegovoj trasi. Dakle, ukupna visinska razlika je 400 metara, ali kako će to izgledati konkretnije? Ima li krugova, tko je najsličniji maraton očekivanom olimpijskom u Parizu?
- Ne znam detalju, mislim da će biti samo jedan krug, a sličnost... Pa, maraton s toliko brda koliko će biti u Parizu, ne znam baš ijedan sličan. Ja nikada nisam trčala s toliko brda. Baš sam pričala prije mjesec dana s jednim od vodećih ljudi koji su mjerili tu stazu, Amerikancem, i on je rekao da ovako težak maraton još nije mjerio. To je veliki izazov.
Jeste li u tom smjeru onda trener i vi pronašli nešto slično, neki sličan teren za pripremu?
- Glava nam je trenutačno u Frankfurtu, ali trener razmatra neke opcije. Recimo, Livigno. To su talijanske Alpe, dosta valovito tako da ću se vjerojatno tamo opet pripremati. Plus što je to i jasno na višoj nadmorskoj visini što nam jako puno pomaže u ljetnim vrućinama za razliku od Zagreba primjerice koji je topao i ne možete raditi...
Dobro, ali opet će se valjati priviknuti na ljetnu vrućinu i sparinu Pariza koja vas čeka na Igrama.
- Da, ali se vraćamo po planu tri tjedna ranije, spuštamo se s planine i to je dovoljno vremena za priviknuti se na temperature koje nas čekaju u Parizu. No, htjeli bismo isto tako pogledati i neke opcije u Hrvatskoj. Vidjeti ima li kod nas neka pogodna valovita staza. Trener je, recimo, evo već našao u Mrkoplju, gdje su se biatlonci spremali. Možda dio priprema tamo odradimo - za kraj će Matea Parlov Koštro.