ZLATNA SARA OSTAJE PODSTANARKA 'Zakaj ne? Nemam dečka, ne dovodim nikoga, nisam gladna...'

Atletski stadion Kladivara u Celju, jedna tribina, usred grada, pored njega teniski tereni, omanja birtija s drvenim klupama i odličnim hladom. Tu je stvoreno hrvatsko olimpijsko zlato u koplju, to je radno mjesto Ludbrežanke Sare Kolak. Završavali su trening, na stadionu nije bilo gužve, neke su djevojke “rundale” tartanom, sunce je već lijepo upeklo. Sara s pet kopalja, trening više nalik plesu nego atletici, s kopljem u ruci. Znali su da dolazimo, trener Andrej Hajnšek valjda je zbog nas obukao majicu s natpisom Unlimited Cro - Slo, u fensi bijelim naočalama na klupi poput one u parkovima djelovao je pomalo nezainteresirano. Nema tu spektakla na treningu.

- Trening počinje klasika, u pola devet. Traje od sat i pol do dva, čak dva i pol, ovisi kaj taj dan radimo. Teretana je obično popodne - objašnjava odmah nakon pozdrava Sara (kakvu “šapu” ima) i nastavlja:

- Martina Ratej je imala dan ranije natjecanje pa je nema na treningu, došla je kasno i treba se odmoriti, inače smo stalno zajedno na treninzima. Ima tu još jedna cura koja trenira s nama, pa još jedan dečko. Tako, skupi nas se.

CROPIX

Derala se na trenera

Zgodnije je kada vas je više?

- Ljepše je raditi, jedni druge vučemo, brže i vrijeme prođe, pomažemo si.

Kako, svaki put netko drugi ode po koplja, ipak je lijepa šetnja za vrijeme treninga?

- A ne, to mora svatko sam, da vidi gdje je palo, da se označi. Ja nemam problema trenirati ni sama ni kada je deset ljudi. Slušam što mi se kaže i radim, fokusiram se na to.

Trener samo kima glavom, potvrđuje njezine riječi o tome da sluša što joj se kaže:

- O da, s njom nema problema po tom pitanju.

Sara poštuje autoritete oduvijek, ili ste vas dvoje, kako se govori, kliknuli na prvu?

- On mi je rekao da sa mnom treba znati delati. Živac sam, hiperaktivna, zna mi puno puta jezik biti brži od pameti, ali jednostavno nema potrebe mu kontrirati kada dobro radimo. Nemamo nikakvih problema, sve se posložilo kako sam htjela. Rekla sam da hoću napredovati, i jesam. No neke su me već stvari u životu naučile da se moram uozbiljiti.

Karakterno je, izgleda, Sara puno toga pokupila od mame.

- Ne znam, ja sam pola-pola, i mamina i tatina, ali sam s mamom prava prijateljica, mi smo ko prst i nokat. Zapravo, u osnovnoj školi to i nije baš bilo tako, ali kako sam rano zapravo otišla od doma, shvatila sam kaj znači obitelj. Mislila sam prvo, bit će mi super, nema me po nekoliko mjeseci doma, možeš raditi kaj hoćeš, ali nije na kraju bilo tako. Kada dođeš u tako veliki grad kao što je Rijeka, nađeš se u sto problema, treba rješavati ovo, pa ono, i onda koga zvati nego mamu. Tu smo se posebno povezali svi doma.

Taj odlazak od kuće u 3. razredu gimnazije, sa 16 godina, Saru je definitivno formirao.

- O da, i to po pitanju svega. Prvo sam živjela u domu, gdje je tristo različitih ljudi, iz različitih dijelova Hrvatske, u svim uzrastima. Moraš voditi brigu o tome kada ćeš učiti, kada trenirati, kada se odmarati, moraš biti organiziran. Kada sam kasnije prešla u iznajmljeni stan, mislila sam, bit će super, sam svoj gazda, dok nisu počeli dolaziti razni računi. Ili moraš napuniti hladnjak, pa je najlakše provući karticu na blagajni. Dok jednom nisam zaboravila karticu i platila gotovinom, tek tada sam skužila koliko sve to košta. Na tom sam dijelu puno naučila, koliko je važan novac, koliko je važna briga o sebi, koliko je važna organizacija.

Koliko se sada, nakon Rija, javljaju svi ti ljudi koje je Sara upoznala u domu, školski kolege iz Ludbrega i Rijeke?

- Drago mi je da se javljaju mnogi i čestitaju, ali ja znam tko je bio uz mene cijelo ovo vrijeme. Tko me trpio i kada sam bila najgora, jer sam stvarno bila gnjavaža i imala promjene raspoloženja kako vjetar puše. Možda to nekome izgleda kao mali krug ljudi koji je uz mene, ali meni je velik, i jako vrijedan.

Jedan sjedi do nas?

- Naravno, ali on je već familija.

Kako je zapravo došlo do vaše suradnje?

- Andreja i Martine sjećam se s priprema u Medulinu, ona je bila jedina kopljašica koja je imala neki rezultat i uvijek bi škicala kaj oni to rade. Došlo je kasnije do toga da me Vera Begić u Rijeci pitala imam li kakav plan i meni je Andrej prvi pao na pamet. Vera se potrudila da dođem na probni trening.

Ubacio se tu zakratko i trener Hajnšek koji je dosad samo kimao glavom prilikom intervjua.

- Ja sam prije govorio da nju nikada ne bih trenirao. Derala se uvijek na trenera, mislio sam, nema šanse.

Nije mogla izdržati:

- Evo, i sada stavite to kao naslov - Derala se na trenera. Kaj mogu, bila sam balavica od 14 godina, s dugom jezičinom. OK, imam još uvijek dug jezik, ali ga sada znam obuzdati.

Govorimo o treneru iz Varaždina, zar ne?

- Ma da, o Štefu, on mi je super i dan-danas, Stjepan Novoselac. Nije da mi nije pasao, je, ali sam uvijek bila glasna, i hiperaktivna. Ne znam, bila sam klinka. Nije to tada ni bilo na profesionalnoj razini, sve je nekako išlo kroz igru.

Koplje definitivno ne spada u prvi red želja mladih djevojaka, kako se Sara našla u svemu tome? Ima ona priča o loptici i...

- Tako je i bilo, bacala lopticu u školi, kasnije su mi gurnuli koplje u ruku. Bilo mi je fora, išlo je kroz igru, na natjecanjima sam bila sve bolja i na kraju se zaljubila u koplje.

Devet metara

Ali nije ona priča “ljubav na prvi pogled”.

- Ma ne. Trenirala sam kao mala rukomet, bila sam golmanica kao i mama, pratila sport na TV-u, atletiku isto, ali trčanje baš i ne znam da sam gledala.

Zašto zapravo odlazak iz Rijeke?

- To uopće nije vrijedno spomena - prvi se put uozbiljila i smanjila brzinu govora.

- Okrenula sam novu stranicu u životu, ja sam danas tu i ne želim više o tome.

I nikada niste požalili što ste otišli iz Rijeke?

- Ne. Nego, da pojasnimo tu priču, meni je Rijeka dala jako puno u životu, od škole, prijatelja, novih iskustava, doze zrelosti, svega, svega... Meni je dolje klub i uvijek se mogu vratiti, imam dva sata do tamo, ali ovdje u Celje sam otišla da uspijem.

Koliko je Sara podigla svoj rezultat u ovoj sezoni?

- Jako puno, skoro devet metara u manje od dvije godine. Ali jednu godinu nisam bacala zbog ozljede. Bila sam u životnoj formi, ali rame nije funkcioniralo, koplje nije letjelo. Radili smo godinu dana samo na tehnici.

Što to znači, ako rame ne funkcionira, ne može se baciti koplje, bez punog zamaha?

- Našli smo neke vježbe koje su funkcionirale, recimo s medicinkama. Zapravo smo najviše radili tehniku nogu. Jer kod koplja je sve stvar tehnike.

Kaj, dosadno?

Nije li koplje dosadna disciplina, svaki dan isto?

- Kaj, dosadno? Vi ste mi prva osoba koja je to rekla - kreće nezaustavljiva bujica riječi, srećom nema koplje u ruci jer tko zna...

- Da razjasnimo, koplje nije teretana, tako ne izgleda kopljaški trening. Tako je meni izgledao trening prije dvije i pol godine pa sam završila tako kako sam završila, katastrofa. Trenirala sam na tri različita načina, prvo kao dijete, onda u Rijeci pod totalnim forsiranjem, samo masa, samo teretana, a to nije to. Koplje je fina disciplina, svi misle da se baca na ruku, a griješe, koplje se baca nogama, i tek sada to kužim. I to me ujedno i živcira, jer mi je ta tehnika znanstvena fantastika i trebaju mi još tri godine da se sve to poklopi i bude konstantno. No zato je i zanimljivo, jer još imam jako puno prostora za napredak. Sve je samo ne dosadno na treningu, radimo svašta, čak i bacamo kamenje! Ma pogledajte muške kopljaše, gdje je tu masa? Ja sam od Rijeke do sada izgubila 10-11 kilograma, tu sam sada negdje oko 72 kile.

Puno govorite o tehnici.

- Jer je važna. Evo, već sam živčana jer znam što me uskoro čeka, popraviti tu desnu nogu, a to je takvo pilanje u zdrav mozak... I najgore od svega, kada mislim da sam dobro napravila, trener veli da nije dobro, a kada sam katastrofa, on veli “super”... Zato toliko i ponavljamo, da postane automatizam, snimamo da vidim kako to izgleda. Još nemam filing za tu desnu nogu, ko da nije moja.

Kako ste reagirali na opasku da ste preniski i da nećete još daleko bacati, koju je izrekla Barbora Špotakova?

- Znate kaj ja najviše volim? Baš to, kada mi netko dođe i kaže, ne možeš, ne znaš... Pa ja imam takvu dozu inata i ponosa da je to čudo, i te doze još rastu. Nemam kaj komentirati, ali mi je dala motivaciju.

Tu se ubacio Andrej.

- Ona je u svim bilježnicama u školi crtala olimpijske znakove, pisala Rio, još od 2012. godine, i profesori su to znali. Ona je već tada imala svoj put, i vjerovala u njega, da će ga ostvariti. Vizualizacija je jako važna.

Imate tetovažu, olimpijske krugove možda?

- Nemam još, ali imam jednu koju sam dala tetovirati sa 18 godina - pokazuje iznad srca natpis “Family”. Uzgred, privjesak na lančiću su olimpijski krugovi.

- Htjela se sada tetovirati, ali nisam dao, može kada prođe sezona - opet se ubacuje glas razuma Andrej Hajnšek.

Je li se štogod uspjelo vidjeti od Rija?

- Cijelo Olimpijsko selo, uzduž i poprijeko. Nisam izlazila dok nije završilo natjecanje, jer sam jednom, 2012. napravila veliku grešku jer sam svuda hodala, sve mi je bilo zanimljivo, kupovala suvenire, tako da kada sam došla na natjecanje, jedva sam hodala od umora. Ali bila sam kasnije na Corcovadu i Copacabani, to sam si željela, i bilo je fenomenalno. Iako tamo ne bih nikada živjela, ne bih išla ni na odmor.

Vjerojatno ste upoznali i mnogo sportaša koje ste dotad vidjeli samo na TV-u?

- To mi je bila velika želja, vidjeti svoje sportske idole uživo. I to su nevjerojatni ljudi, dragi, simpatični.

Od stranih?

- Ma više sam bila s našima, da ne ispadne sada da je Thorkildsen ljubav mog života, odmah mi je došlo zlo kada sam to vidjela... Ne, govorim o našima, bili smo prava ekipa. Atletičare znam otprije, ali sam dosta razgovarala s braćom Sinković, pravi ljudi, od glave do pete. Košarkaši su mi došli na finale, iznenadili me, super su rukometaši, Pejčićku znam iz Rijeke još, vaterpolisti, neki su mi kolege s faksa...

Kojeg faksa?

- Poslovne akademije u Rijeci, završavam drugu godinu. Malo je teško sve uskladiti, ali zapravo, koliko me nema, zadovoljna sam, pomognu mi i kolege s faksa. Kada mi se skupi gradivo, zapnem, kao i u sportu, i riješim to.

Dobro reagirate na stres?

- Mislim da sve to ima veze kako si postaviš stvari u glavi. Kako hraniš svoje misli tijekom dana, tako ti bude.

Tko je glasniji od vas dvoje na treningu?

- Trenirala sam prije rukomet, tako da mi je normalno da trener bude glasan, da se uvjetno rečeno dere, i nemam ništa protiv toga ako je u pravu. Imamo tako i mi dogovor, na natjecanju ako spavam, ako mi ne ide, njegove dvije tri “lijepe” rečenice me probude, probudi se inat u meni.

Brat je dvije godine mlađi, je li bilo, da tako kažemo, trzavica dok ste bili djeca?

- O, jadan moj brat... Ne, sada ne bih išla više tako na njega, ne hvala, ali dok je bio mali, onda smo se dosta šorali, on je bio mali, ja za sve kriva, pa sam mu vraćala tako.

CROPIX

Još nisam svjesna

Ne volite medije? Sada svi žele čuti nešto novo (“i pametno”, ubacuje se trener), kako se nosite s time?

- Navikla sam biti cura u pozadini, da me zna samo mali krug ljudi. I da, živcira me kada me zovu u sedam ujutro, još nisam ustala ni kavu popila, i traže intervju. Ne, nisam se još navikla. Ma nije meni problem pričati, vidite i sami, ali mi je još draži moj mir.

Koliko u svemu tome može pomoći velika prijateljica Sandra?

- Ona se navikla na to, rekla mi je da je to dio posla koji moram obaviti. Samo sam htjela dva dana mira, da se odmorim, jer kada nisam odmorna, onda ne mogu ništa. Ja još uvijek nisam svjesna olimpijskog zlata. Nisam ga još isplakala, još nema suza.

Kakva su Sarina očekivanja od Hanžeka?

- Želim se što bolje spremiti, ipak je to domaći miting. Dati sve od sebe, kao i uvijek. Gledala sam prije nekoliko godina, kada su stavili muško koplje, i bilo mi je super. Odličan mi je stadion, publika je blizu, svi sve vide. Imam filing da bude ove godine jako puno ljudi. Samo da nas vrijeme posluži...

Vama nikakvo vrijeme ne smeta, zar ne?

- Ja baš volim kada mi kiša pada, to sam valjda u Rijeci naučila kaj je kiša i vjetar. Najlakše je trenirati u idealnim uvjetima, ali daj ti treniraj po buri, da te vidim kako bi koplje letjelo. Mi zato odemo u Split ili Medulin, i tamo se prilagođavamo vremenu. Jer nikada ne znaš kakvo će vrijeme biti na natjecanju.

Vjerujete li da će ovaj rezultat potaknuti još djevojčica da se aktivno uključe u atletiku, pogotovo u koplje?

- Itekako. Nema nas puno, iako skoro svaki sport kreće od atletike, to je baza. Drago mi je da je moj rezultat razveselio puno ljudi, puno klinaca, i voljela bih da se još više popularizira atletika. Iako smo sjajni kada gledamo medalje, Sandru i Blanku nema nijedna zemlja, ma koliko ulagali. Očito nije sve u novcu, ali neke stvari ipak moraju biti osigurane.

REUTERS

Tehnika je važna

Da riješimo jednom za svagda tu famu oko kopalja, te imate koplja, te nemate, te Sandra mora kupovati koplje... O čemu se zapravo radi?

- Imala sam dva koplja, jedno je kupila Sandra, i ove smo ih godine naručili deset, pet od Grada Rijeke, pet od HOO-a. Zapravo je naručio Hrvatski atletski savez, pa će HOO refundirati sredstva. Ali su bili neki problemi u mađarskom proizvođaču Nemethu, pa smo čak zvali i veleposlanstvo, ne znam koga nismo, da bismo ih dobili tek sada, nakon Rija.

Dakle nemate problema na treninzima?

- Najvažnija su bila koplja, i to smo sada riješili.

Na natjecanju bacate svojim kopljem?

- Da, ako je taj proizvođač uvršten na natjecanje, ako nije, onda bacam s kopljem koje je tamo na dispoziciji. Ali meni to nije problem, mogu bacati s bilo kojim kopljem, jer nije stvar u koplju, stvar je u meni.

Gdje Andrej vidi Saru sljedeće sezone?

- Dva cilja sezone su poznata, U-23 i Svjetsko prvenstvo u Londonu. Ako budemo radili kako smo zamislili, mislim da bu dobro. U metrima? To nismo postavili, tehnika je važna, a onda će doći i metri.

- Velim vam, pilit će me cijelu zimu s tom desnom nogom, možda i psihički skrenem - smije se Sara.

- I tu je razlika između mene i ostalih trenera, nije mi važna toliko snaga koliko tehnika, kod mene moraš stalno razmišljati.

Što će se promijeniti nakon Rija, hoćete li i dalje ostati kao podstanarka kod trenerove mame?

- Zakaj ne, super mi je gore. Nemam dečka, ne dovodim nikoga doma, nemam probleme, imam svoj stan, svoj mir, na brdu sam gdje imam mir i tišinu.

Hoće li se što promijeniti u financijskom smislu?

- Ha bude, već sam dobila 40.000 nagrade od Grada Rijeke, valjda nešto i od Hrvatske, od Ludbrega... Gledajte, ni dosad nisam bila gladna, krov nad glavom imam, familiju imam, drugim više nisam opterećena. Nisam ja u koplje otišla zbog novca. Ako bu dobar rezultat, i to će doći.