Hrvatski rekord je bio nemoguća granica koju sam uspio srušiti, a sad želim napraviti još nešto što kod nas nije viđeno

Sve što je Marino Bloudek ove godine napravio, predstavljalo je veliki iskorak. I kad govorimo o rezultatima, i kad govorimo o nastupima na velikim natjecanjima. Na zimu je srušio hrvatski dvoranski rekord koji je trajao 37 godina (1:46.15), Europsko dvoransko prvenstvo završio na 10. mjestu, pa onda na ljeto nadmašio i 51 godinu star državni rekord na otvorenom (1:44.01) i za kraj priče okončao Svjetsko prvenstvo u Tokiju 13. rezultatom polufinala (1:44.33). Za 26-godišnjeg Virovitičanina bila je ovo sezona života, sezona u kojoj je ušao u elitu, ali ne misli na tome stati jer ima ambicije uplesti se u borbu i za sami vrh.

- Moram napomenuti da ovo nije lagan posao, očuvati ovako dugo formu, gotovo do kraja rujna. Trener Mladen Kršek i ja smo od svibnja krenuli jako, nijedna utrka nije bila slaba. Svaki put kad sam se pojavio na stazi, bio sam među najboljima i uvijek sam trčao brze rezultate. Stabilizirao sam se ispod 1:45 što mi je veliki pokazatelj za daljnji napredak. I naravno, sad je sljedeći cilj probati srušiti i granicu od 1:44. Mislim da možemo, točnije znam da možemo. Samo treba nastaviti dalje ovako. Još malo više ulagati, možda još malo više biti na visinskim pripremama i mislim da bi to trebalo doći - rekao nam je Marino.

Dodao je kako mu je glavni cilj za sljedeću sezonu pokazati se u najboljem svjetlu na Europskom prvenstvu u Birminghamu i po mogućnosti ući u finale, a da je sposoban za to, sugerira i podatak da je u Tokiju završio nastup na osmom mjestu među Europljanima. Odlučili smo ga, međutim, zaskočiti i s malo hrabrijim pitanjem - razmišlja li možda i o napadu na medalju budući da je ove sezone pokazao koliko je pametan trkač i kako dobro procjenjuje situacije u utrci?

- Strašan sam natjecatelj, borben sam, imam strašnu izdržljivost, zastrašujuću motivaciju i mislim da sam opasan trkač, pogotovo u zadnjih 200 metara. A što se tiče taktike, mislim da sam jedan od boljih, od onih koji pravovremeno donose odluke, tako da neću prepustiti priliku ako mi se ukaže i ako uopće dođem do finala. To bi bio veliki uspjeh, ali isto tako moramo zapamtiti da sam prošle godine bio u najbržoj kvalifikacijskoj utrci na EP-u u Rimu, da sam polufinale okončao na 15. mjestu. I tamo sam se pokazao, ali cilj je, naravno, biti bolji nego na prošlom prvenstvu. Ne znam gdje će "osamstotka" otići, evo i u Tokiju je nekoliko Europljana popravilo osobne rekorde i srušilo granicu 1:44, ali i ja ću se truditi to srušiti i ući u finale.

U Rimu je došao točno sekundu od rekorda Luciana Sušnja, rekao je tada da je to velika sekunda. Je li uopće mogao zamisliti da će je nadoknaditi u sljedećoj godini?

- Kad sam se počeo baviti atletikom, bili su tu Sušanj s 1:44.07 i Milovan Savić s 1:44.52, meni je to izgledalo kao nešto neostvarivo, nešto nemoguće jer 50-ak godina to nitko nije istrčao kod nas. Ali eto, dokazao sam da je ipak sve moguće uz rad, trud, odricanja, motivaciju, predanosti i spartanski život. Kako moj tata voli reći, pravi Spartanac sve može. Luciana nisam nikad gledao kako trči, ali drago mi je da sadašnja i buduća generacija mogu mene vidjeti, da se mogu sa mnom naći na stazi, barem na državnom prvenstvu i da ih to nekako motivira. Naravno, uvijek sam tu za neki savjet ako nekome nešto treba. Hrvatski rekord je bio jedna nemoguća granica koju sam uspio srušiti, a isto tako želim napraviti još nešto što nikad nije viđeno - postati prvi Hrvat koji se spustio ispod 1:44. Pa, da se više ne govori o meni kao o novom Zorku ili novom Sušnju, nego kao o Marinu Bloudeku.

Za kraj je hrvatski rekorder poslao jaku poruku:

- Osoba sam koja ne voli gubiti. Mogu priznati poraz, ali kako pobijediti nekoga tko ne zna ili ne želi izgubiti? Nikad se ne predajem i napravit ću sve za još bolji plasman na SP-u u Pekingu za dvije godine.