More dobrih priča donio nam je i ove godine hrvatski sport, a nama je jedna od najljepših ona koju je ispričala Jana Koščak. Djevojka iz Varaždina, tek 16-godišnjakinja, potvrdila je ono što smo dugo slušali - da se radi o iznimnom talentu, atletičarki čudesnih predispozicija.
A da priča bude bolja, Jana blista u sedmoboju, iznimno teškoj i cijenjenoj disciplini, ali disciplini koja u Hrvatskoj nikad nije bila posebno razvijena. Upravo je u sedmoboju osvojila zlato na Europskom mlađejuniorskom prvenstvu (U-18) u Jeruzalemu, a njezinih 6106 bodova je i peti rezultat svih vremena u tom uzrastu. Dakako, završila je godinu na uvjerljivo prvom mjestu svjetske ljestvice, kako u sedmoboju, tako i u petoboju tijekom dvoranske sezone. Osim toga, skočila je i 1,87 u vis i 6,25 u dalj, što su fantastični rezultati za njezine godine, a pogotovo za nekoga kome je primarna disciplina višeboj.
Sportska obitelj
Jana dolazi iz sportske obitelji, trener u AK Sloboda joj je tata Patrik koji je i sam bio desetobojac, a sestra Klara (17) je podjednako talentirana. Lani je srušila seniorski hrvatski rekord u sedmoboju (5615), ali ove je godine zbog ozljede više bila posvećena utrkama na 400 m prepone. Naravno, nitko ne može tvrditi da će Jana i kao seniorka osvajati najveće medalje, puno je tu faktora koji presuđuju, ali njezina zrelost u razmišljanju, pristup sportu, radne navike i ogroman talent sugeriraju da bismo i u godinama koje dolaze mogli još puno slušati o njoj.
Pripreme za novu sezonu već su krenule, ali na početku smo malo prevrtjeli film unatrag i pitali Janu koliko često razmišlja o Jeruzalemu i danu kad je oko njezina vrata zasjalo zlato.
- Sad kad je počela škola jako mi fale natjecanja, puno razmišljam o njima. I o Jeruzalemu i o Banskoj Bystrici gdje sam osvojila zlato u skoku u vis na Europskom olimpijskom festivalu mladih. Baš mi je bilo dobro. Fali mi to, i sama natjecanja i ekipa iz reprezentacije - priča Jana.
Svi ovi rezultati donijeli su joj nedavno i nagradu Dražen Petrović za najveću nadu hrvatskog sporta.
- Imam doma jednu policu sa svim medaljama i priznanjima. Jeruzalemsko zlato sam stavila u sredinu jer mi je ta medalja najbitnija, a i nagrada Dražen Petrović je također na toj polici, jako mi je drago da su me izabrali među tolikim talentiranim sportašima u Hrvatskoj.
Je li sama sebe iznenadila ove godine, je li očekivala toliki napredak?
- Iskreno, i nisam baš. Možda tek kad je dvoranska sezona krenula jako dobro s postavljanjem najboljeg svjetskog rezultata u petoboju. Očekivala sam dobre rezultate u visu, ali najmanje sam nekako očekivala 6,25 u dalju, nisam mislila da ću toliko skočiti već ove sezone. U sedmoboju mi je uvijek bio cilj 6000 bodova, a napravila sam 6106, tako da je još je bolje ispalo. Tata kaže da je on očekivao ali ja, iskreno, baš i nisam.
Rekao je tata da ste u Jeruzalemu čak razmišljali i o napadu na svjetski U-18 rekord (6301).
- Da, to je točno. Nakon prvog dana sam imala više bodova od prolaza za svjetski rekord, a drugi dan su mi ostale još moje dvije jake discipline, bacanje koplja i dalj. U dalju sam skočila osobni rekord 6,25 što je bilo super, ali koplje jednostavno nije išlo. Odradila sam samo jedan hitac jer me zabolio lakat i morala sam prestati, tako da je bilo jasno da neće biti ništa od svjetskog rekorda. Ali, išla sam baciti barem jednom da osvojim zlato, bilo bi glupo stati nakon pet disciplina.
Odlična u školi
Je li sedmoboj i dugoročan odabir ili bi se voljela specijalizirati za jednu disciplinu?
- Dugoročno se vidim u višeboju, ali ako se ne budem mogla baviti time, zbog ozljeda ili ako tata i trener tako odluči, onda se vidim u skoku u vis ili u dalju. Ali imam osjećaj da bi mi bilo dosadno raditi samo jednu disciplinu svaki dan, ovako je puno zanimljivije trenirati, a i najljepše mi je kad mi natjecanje traje dva dana. Na kraju, u svemu sam dobra, sve mi ide.
Kako je imati tatu za trenera? Usain Bolt je nedavno izjavio da nikad neće trenirati svoju djecu jer bi kao tata i trener radio preveliki pritisak djeci, ali čini se da u vašoj obitelji to dobro funkcionira?
- Ne mogu zamisliti da me trenira itko drugi osim tate jer mi se sviđa njegov pristup i treninzi, a i školovan je za to. Mislim da je najgore imati trenera koji nije obrazovan za to što radi, a tata je profesor kineziologije i sigurna sam da zna što radi, zato i nismo toliko skloni ozljedama. A ako se i dogodi ozljeda, tata uvijek radi na tome da se ta to prvo zaliječi, nikad nas ne forsira. Svima nam se sviđa njegov pristup.
A kako je imati i stariju sestru s kojom trenira u istoj grupi?
- Sad je dobro jer Klara je četvrti razred pa više nismo toliko skupa. Ali, u osnovnoj školi smo znale ići zajedno do škole, pa smo se i tamo viđale, pa onda na treninzima... Po cijele dane smo bili skupa i bilo mi je već malo “too much”, ha-ha. Ali, sad smo dosta razdvojene jer ona je maturantica, ne viđamo se više toliko, pa su na treninzima uvijek rasprave o tome kako je kome bilo u školi. Jedna smo drugoj velika podrška i motivacija.
Kad je spomenula školu, kako joj ide, uspijeva li je uskladiti s treninzima i natjecanjima?
- Idem u Prvu gimnaziju Varaždin, prirodoslovno-matematički smjer i dobro mi ide, prošle sam godine imala prosjek 4,87. Uvijek mi je škola na prvom mjestu. Uvijek ću radije odabrati ostati doma i učiti, nego otići na trening i dobiti lošu ocjenu. Pokušavam se dobro organizirati da ne propuštam treninge, a da opet budem dobra u školi.
Gledaju li je drugačije u školi nakon uspjeha i češćeg pojavljivanja u medijima?
- Neki profesori su znali da se ozbiljno bavim atletikom, da nisam rekreativac, sad su mi već počeli i čestitati i govoriti da su me vidjeli u novinama ili na TV-u. Super mi je to, puno mi to znači. A prijatelji iz razreda su svi znali da sam dobra u atletici i lijepo je što me podržavaju, svi su mi čestitali nakon Jeruzalema, slali poruke, tražili da im fotografiram medalju. Imam stvarno veliku podršku i doma i u školi.
Idem skupljati bodove
Kad smo kod obrazovanja, razmišlja li već o studiju, možda i o odlasku u Ameriku koja redovito otvara vrata talentiranim sportašima? Ili je još prerano za to?
- Jest rano, ali ako se ide na varijantu da se ide na faks u Ameriku ili negdje drugdje u inozemstvo, već se pomalo u drugom ili trećem razredu odlazi na razmjene, tako da za to i nije toliko rano. Ali iskreno, najradije bih ostala u Hrvatskoj, a ako bih išla studirati van, to ne bi bila Amerika. Dobila sam već neke ponude iz Amerike i jedno sam vrijeme razmišlja o tome, ali mislim da njihovo obrazovanje nije toliko kompletno, a dosta američkih diploma ni ne vrijedi u Hrvatskoj. Osim toga, možda bih u Americi došla u neku grupu s 30 drugih ljudi i bila bih im samo broj, ne bi treneri bili toliko fokusirani na mene, a to mi je jednostavno previše riskantan potez. Radije bih ostala u Hrvatskoj, tu u Varaždinu imam stvarno vrhunske uvjete. A o fakultetu još nisam toliko razmišljala. Sviđa mi se i Kineziologija, ali i farmacija. Nekako me i kemija vuče u zadnje vrijeme, ali još ćemo vidjeti.
Kako joj je trenirati u grupi jer osim nje i Klare, tata Patrik radi i s Rokom Farkašem i Jankom Kišakom, vrlo talentiranim dečkima koji su ove godine također porušili brojne rekorde?
- Grupa je još jedan razlog zašto se bavim atletikom. Da nisam u tako dobroj grupi, vjerojatno to ne bi bila toliko ozbiljna razina, više bih se rekreativno bavila time. Svi smo si podrška, ali i konkurencija, uvijek se uspoređujemo na treninzima i vučemo jedni druge naprijed. A ne moram uopće ni govoriti da su to sve i predobri mladi ljudi.
Vratimo se još malo Janinoj karijeri. Kakav si je dugoročan cilj zacrtala, o čemu sanja?
- Nekakav cilj u bližoj budućnosti je doći na olimpijske igre, a malo dalji cilj je i osvojiti bilo koju olimpijsku medalju, to bi mi bio vrh karijere. Naravno, želim norme i za svjetska i europska prvenstva i druga natjecanja, ali olimpijske igre su san svima, pa tako i meni.
Tata kaže da ciljate već Olimpijske igre u Parizu, vjerujete li da možete do toga?
- Pariz je 2024., a već smo skoro u 2023. godini. Svakako se pripremam za to. Dobra je stvar da na OI ne dolaze samo oni s normom, nego se može ući i po bodovima s ljestvice, tako da moram ići na puno natjecanja i skupljati bodove. Bilo bi dobro otići dogodine u Götzis, na najveće višebojsko natjecanja na svijetu, tamo se dobiva puno bodova. Nisam još radila seniorski višeboj, krećem s time dogodine iako sam još uvijek mlađa juniorka. Ali sljedeće godine imam juniorsko EP, tamo se radi seniorski sedmoboj, pa ću vidjeti kako će mi ići i mogu li se nadati Igrama u Parizu.