HRVATSKO 'SUNCE ĆAĆINO' POKORILO EUROPU, A PREDVIĐAJU JOJ SVJETSKU KARIJERU Pobjedom je oduševila, a rezultat je mnoge šokirao: 'Mogu ja to i bolje'

Dok je njegova štićenica odrađivala trening na igralištu Dinamove škole nogometa, Roland Varga djelovao je tek kao puki promatrač koji tu nema što reći. Ali Marija Tolj, europska prvakinja do 23 godine, s 19 godina sigurna putnica na Svjetsko prvenstvo u Dohi početkom listopada, 19. bacačica diska u svijetu ove godine - sve je to prije desetak dana ostvarila jednim hicem u švedskom Gävleu - nakon svake je dionice tražila potvrdu trenera s kojim je od svojih prvih zagrebačkih dana.

- Malo je iscrpljena. I to ne fizički, više psihički - u prolazu će Varga.

Na treningu nije tako izgledala. Ni kad je nakon njega morala odraditi još jedan intervju, kojih je proteklih tjedan dana bilo, vjerojatno, više nego do sada u karijeri. Ali tako to ide kad ispišeš priču po kojoj neodoljivo podsjetiš na Sandru Perković, drugu najtrofejniju (Janica Kostelić je prva) hrvatsku sportašicu svih vremena. Jer Marija Tolj napravila je baš to pobjedom u Švedskoj koja i nije toliko iznenađenje kao što je rezultat - impresivnih 62,76 metara.

- Mi se nismo iznenadili - smije se trener.

CROPIX

Najteže je gubiti

A pritom njegova bacačica ne misli na tome stati. Ni slučajno.

- Hitac na Europskom prvenstvu bio je vrhunski, ali mislim da ja i sad u rukama imam veće daljine.

Djevojka iz Orebića koju je neposredno prije smrti otkrio Ivan Ivančić - na vratima sobe u teretani Atletskog kluba Dinamo-Zrinjevac još stoje Sandrine slike i isječci iz novina koje je tamo zalijepio legendarni Ivanča - u svakom razgovoru emitira zavidnu dozu samopouzdanja. I to ne zvuči ni najmanje usiljeno...

- Što mi je najteže? Gubiti! Znam da nije lako, odnosno gotovo je nemoguće stalno pobjeđivati, ali tome treba težiti. Jer porazi su druga najgora stvar u sportu. Gore su jedino ozljede.

Kad smo se iz teretane preselili u klupske prostorije, tamo su sa zidova pak vrištali Sandrini rezultati i uspjesi na velikim natjecanjima. Kako je, zapravo, biti u koži 19-godišnje djevojke koja s istog mjesta i na isti način počinje graditi karijeru u kojoj ni u jednom trenutku neće moći izbjeći usporedbe s jednom od velikanki u povijesti ženskog diska?

- Sandra je nešto što se u svijetu diska pojavljuje vrlo rijetko i meni je drago da Hrvatska kao mala zemlja ima tako veliku sportašicu. Drago mi je i da vrlo blizu imam uzor, primjer kako doći na najvišu moguću razinu. Njezini rezultati i dometi meni su poticaj, ni u kojem slučaju pritisak.

Marija Tolj odaje dojam prilično mirne djevojke, izgleda kao da je ništa ne može izbaciti iz takta.

- Nervoza me hvata samo na natjecanju, ali tamo je normalno imati tremu, koja se s iskustvom smanjuje. Evo, prije trećeg hica u Švedskoj prijetila mi je eliminacija i tada me uhvatio strah. Onda me trener pozvao, rekao mi da duboko dišem i u krugu odradim ono zbog čega smo trenirali. Ništa više od toga nije mi trebalo. Smirio me kad je bilo najvažnije.

Odnos s trenerom nešto je o čemu često priča, jer kod Varge je od prvog dana u Zagrebu budući da se u Zagreb preselila mjesec dana nakon Ivančićeve smrti.

- Ja sam prvi put u Zagreb došla oko Uskrsa 2014. i još nekoliko puta nakon toga kad bi bili praznici. Htjeli smo probati kako će to ići, vidjeti hoću li se snaći. Prijatelji mojih roditelja doveli su me u klub kod Ivančića, ali ja sam njega jako slabo upoznala jer smo tek nekoliko puta trenirali zajedno.

Kako je, uopće, djevojka iz Orebića, u kojem ne postoji atletski klub, postala bacačica svjetske razine?

- U osnovnoj smo školi išli na natjecanje u Makarsku i meni su kao najvećoj curi u razredu dali kuglu. Bilo je to u šestom razredu i odmah sam osvojila prvo mjesto te isto ponovila i u sedmom i u osmom.

Sve bez treninga, odnosno bilo ikakvih ozbiljnijih savjeta vezanih uz tehniku. Mare bi, jednostavno, uzela kuglu, stala u krug, bacila i - pobijedila. Trener Roland Varga to je najbolje objasnio:

- Ima brojne kvalitete, fizičke sposobnosti i dobru psihu, ali najbolja je stvar njezin osjećaj za bacanje. To je nešto prirodno, urođeno, ili imaš ili nemaš. A ona ima.

Svugdje najviša

Tako Mađar koji se u Hrvatsku preselio 2010. već petu godinu “teše” novu veliku diskašicu, kojoj u Zagrebu nije otpočetka sve išlo glatko.

- Upisala sam Industrijsku strojarsku školu za automehaničara, a na početku sam živjela kod tete na Gornjem Bukovcu, s kojeg sam se samo trebala spuštati na trening. Bilo mi je dosta teško jer sam se u Orebiću naviknula da svatko zna svakoga, a Zagreb je ipak veliki grad.

Još joj je nešto bilo čudno.

- Čudno mi je bilo što sam svugdje najviša, trebalo mi je vremena i da se na to naviknem, jer odrasla sam uz puno vršnjaka koji su viši od mene, pa čak i neki mlađi.

S vremenom joj više ništa nije bilo čudno, asimilirala se kao i brojni došljaci u naš glavni grad, prije dvije godine završila je srednju školu i sad je potpuno posvećena treninzima.

- Dobro je i to što sam se preselila u Dubravu jer su mi tamo svi prijatelji. Dubrava je sjajan kvart, sve one priče o tome da je opasan ili ne znam što su mi bez veze. A još se više ne moram spuštati s Bukovca da bih s prijateljima popila piće.

Ruševina koju zovu stadionom na Sveticama također nije daleko, a tamo, daleko od idealnih uvjeta, čak bi se moglo reći katastrofalnim uvjetima, desetak puta tjedno trenira friška europska prvakinja.

- Iskreno, ja sam zadovoljna - otpovrnut će Marija.

- Znam da bi trebalo biti bolje, i to ne radi mene, ali neću se žaliti jer tu zaista imam sve što mi treba.

Skromnost je vrlina i često se u životu zna nagraditi, a takvo što bi bio, recimo, još jedan osobni rekord, po mogućnosti i olimpijska norma (63,50 m) do kraja nikad duže sezone.

- Mi smo s pripremama krenuli u listopadu prošle godine i zbog toga što je Svjetsko prvenstvo u Dohi pomaknuto za mjesec i pol od uobičajenog, bit ćemo u neprekidnom pogonu punu godinu. Nije to lako, istovremeno me sve raduje i iscrpljuje. Uopće ne znam što očekivati od Dohe, tamo ću prvi put bacati sa starijim curama i mogu se samo potruditi baciti što dalje.

Bit će tamo bacačice starije i po 15 godina od nje.

- Ne mislim da će mi to biti previše neobično. U konačnici je svejedno imaš li 20 ili 40 godina, bitno je samo koliko daleko bacaš. Tremu pak očekujemo jer je na takvim natjecanjima moram imati, ali znam da ću tamo otići spremna.

Hercegovački geni

U sljedećem razdoblju čekaju je još dva natjecanja, a 11. kolovoza dobit će tjedan dana odmora. Kako roditelji ne dolaze u Zagreb preko ljeta jer joj se obitelj bavi turizmom, bit će to prilika da vidi cijelu obitelj.

- Zimi mi znaju doći u posjet, ali ljeti ih nema zbog obaveza. Tata je policajac pa dođu zimi kad on dobije godišnji odmor. Navrate i braća Mateo i Vinko, izmjenjuju se.

Tetovaža s vanjske strane lijeve podlaktice, natpis “Sunce ćaćino” otkriva čija je Marija mezimica, što je i razumljivo s obzirom na to da ima dva starija brata. Međutim, roditelji nisu iz Orebića.

- Tata Veselko je iz Grede kod Ljubuškog, a mama Tatjana je u Orebić došla s dvije godine. Rođena je u Njemačkoj, baka je iz Tomislavgrada, djed iz Vojvodine.

Uglavnom, većina joj je gena hercegovačka, a Mare je odrasla na dalmatinskom kamenu, pa stoga se ni ne treba čuditi kad “zafrlji” disk debelo preko 60 metara. Uz pogled prema naprijed.

- Ja na svakom natjecanju želim srušiti osobni rekord.

Prvu sljedeću priliku imat će na Prvenstvu Hrvatske, koje se 31. srpnja i 1. kolovoza održava u Varaždinu, a ondje će joj dodatni poticaj biti cijela Vargina bacačka ekipa, u kojoj je još kladivašica Anamari Kožul, slovenska rekorderka u disku Veronika Domjan i paraolimpijac Ivan Katanušić.

- Sa svakim od njih troje imam sjajan odnos i zaista nikoga ne bih izdvajala jer smo odlična ekipa, podrška jedni drugima.

Trener me poznaje

Sve pod budnim okom tihog, ali autoritativnog trenera.

- Roland i ja imamo odličnu suradnju. Uostalom, da nije tako, otišla bih negdje drugdje. Jako se dobro sporazumijevamo, on poznaje moje mogućnosti, zna kad treba popustiti s treninzima, a kad se može pojačati. Izuzetno je važno da trener vidi i zna koliko njegov sportaš može izdržati.

Njih bi dvoje trebali izdržati još dugo, ali a za početak bismo mogli saznati gdje se Marija Tolj vidi za dvije-tri godine?

- U sljedećem olimpijskom ciklusu.

Onom za koji trener Roland Varga tvrdi da će biti njezin. Iako bi se velike stvari ovoj djevojci mogle dogoditi i puno prije...