Od 2007. kad je Blanka Vlašić donijela Hrvatskoj prvu medalju sa svjetskih prvenstava, pa do Eugenea 2022. naša se atletika sa svih svjetskih smotri vraćala barem s jednom medaljom. Naravno, najveći dio ih otpada upravo na Blanku i na Sandru Elkasević, a u Londonu 2017. nam je i Stipe Žunić donio jedino muško svjetsko odličje. Niz je, dakle, stao u Budimpešti 2023., a ni u Tokiju se Hrvatska nije uspjela vratiti na postolje.
Između Budimpešte i Tokija su bile i Olimpijske igre u Parizu, a tamo je naša atletika imala Sandrinu broncu i još dva finala - četvrto mjesto Sare Kolak u bacanju koplja i deveto Filipa Pravdice u skoku u dalj. Dogodilo se na kraju da su japanskoj prijestolnici upravo Sara i Filip ispali naši najveći podbačaji, Ludbrežanka je završila na 33. mjestu među 36 sudionica, a Riječanin na 35 od 36. Šteta je da nisu uspjeli graditi svoju priču dalje na pariškim temeljima jer Pravdici je to bilo prvo veliko finale uopće u životu, a Sari povratak nakon višegodišnje krize.
Prebacit ćemo se ipak na one koji su u Tokiju bili na višoj razini. Formalno smo imali jednu finalisticu, dakako, Sandru Elkasević koja je završila na petom mjestu, ali moramo finalistom smatrati i našeg kladivaša Matiju Gregurića. On je imao hitac za plasman u finale, ali su mu ga poništili zbog prijestupa koji nije postojao, odnosno zbog situacije za koju su krivi organizatori koji su pogrešno postavili prsten u krugu za bacanje.
Ispričali su mu se naknadno iz Svjetska atletske federacije, ponudili mu i pozivnicu za inauguralno Ultimativno prvenstvo sljedeće godine, ali Matiji nitko neće vratiti finale koje je zaslužio i u kojem je trebao biti.
Koliko god mu u ovom trenutku bilo teško, što je po sve razumljivo, ako se može izvući nešto pozitivno iz ove nesretne priče, to je činjenica da je naš kladivaš još jednom potvrdio da je sve bliže elitnom društvu. Nekoliko je godina bio izvan atletike jer se nije mogao financirati, ali nakon što se vratio, postao je bolji nego ikada. Nije više klinac, ali bacači mogu trajati dugo, tako da vjerujemo da za Matiju najbolje godine tek dolaze.
Možda će netko reći da peto mjesto Sandre Elkasević ne bismo trebali označavati kao uspjeh nakon svih silnih medalja koje je osvojila. Istina je da nas je Sandra razmazila svojim rezultatima u posljednje desetljeće i pol, pa možda peto mjesto ne zvuči kao nešto posebno.
Bloudek je posebna priča
Ali, kao prvo - uspješnije od nje i dalje nemamo, i u Tokiju je ostvarila uvjerljivo najbolji hrvatski rezultat. A kao drugo, biti peti na svijetu u sportu poput atletike uvijek je uspjeh, ma što god tko mislio o tome.
Druga je stvar to što se nakon njezinih 15 godina u vrhu i dalje oslanjamo na nju kao glavnu, gotovo pa i jedinu uzdanicu za medalju. Sandra ima 35 godina i koliko god sama bila uvjerena da ima još puno toga u rezervoaru i da je kraj njezine karijere daleko, činjenica je da bismo morali početi gledati u budućnost i napraviti sve da talenti kojih nam ne manjka uspiju realizirati svoj potencijal, jer Sandra neće biti tu i sljedećih 15 godina.
Marino Bloudek posebna je priča hrvatske atletike u 2025. godini. Istina je da još uvijek nije kapacitet za borbu za medalje na najvećim natjecanjem, ali ovogodišnjim je napretkom iznenadio sve - od hrvatskog dvoranskog rekorda preko dva puta popravljenog hrvatskog rekorda na otvorenom, pa sve do polufinala svjetskog prvenstva i 13. rezultata u njemu. Za iskorak prema samom vrhu, za eventualno uključivanje u borbu i za medalje, treba će još više zapeti.
Svjestan je toga i Marino, ali to mu nikad nije bio problem. Fanatičan je radnik, posložen u glavi, iznimno pametan trkač koji se može prilagoditi svim vrstama utrka i zato neće biti iznenađenje ako se u sljedećim godinama doista priključi samom vrhu. Sljedeće godine je Europsko prvenstvo u Birminghamu, to je prva prilika. Kontinentalne smotre su, dakako, slabije od svjetskih i tu treba “pikirati” finale. A možda i nešto više.
Roko Farkaš, Veronika Drljačić i Marija Tolj bili su otprilike na očekivanoj razini. Roko i dalje sam sebe smatra primarno desetobojcem i dok je tako, skok u dalj će mu prije svega biti samo dodatna disciplina. Iskreno, voljeli bismo vidjeti što bi se dogodilo kad bi se na neko vrijeme posvetio isključivo skoku u dalj. Jer ako je lani uz samo nekoliko tjedana specifičnih priprema skočio 8,15 metara i postao svjetski juniorski prvak, ako je sada uz probleme s koljenom i opet svega nekoliko tjedana priprema uspio skočiti 7,92, odnosno svoj najbolji rezultat sezone, vjerujemo da mu je potencijal u ovoj disciplini ogroman.
Veronika Drljačić je imala sjajnu sezonu, sezonu velikog napretka na 400 metara, ali za priključivanje barem europskom vrhu i za eventualni plasman na Olimpijske igre u Los Angelesu, morat će i dodatno spustiti rezultat sa sa sadašnjih 51.22.
Farkaš, Koščak, Barbić...
Marija Tolj uvijek je tu negdje, ali nikako da napravi taj završni korak prema svjetskom vrhu. Šteta jer još 2019. je bila europska mlađeseniorska prvakinja i očekivali smo da će se priključiti Sandri u elitnom drugu. No, godine prolaze, a taj dan nikako da dođe...
Kao što smo spomenuli, na drugom smo SP-u zaredom ostali bez medalje. A kakva nam je budućnost? Roko Farkaš (dalj) i Jana Koščak (sedmoboj) su svjetski juniorski prvaci, Jana je uz to i europska prvakinja. Vita Barbić (koplje) također je europska juniorska prvakinja. Potencijala, dakle, itekako imamo, imamo ogromne talente, ali najteži dio priče za njih tek dolazi. Probijanje prema seniorskom vrhu jako je zahtjevan posao i tek ćemo vidjeti hoće li netko od njih postati kapacitet da na seniorskim postoljima naslijedi Sandru, Blanku, Saru, Stipu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....