Bolji ulazak u sezonu teško da je mogla i zamisliti. Na mitingu koji je u srijedu organizirao njezin klub Dinamo-Zrinjevac 17-godišnja Vita Barbić, jedna od najvećih nada hrvatske atletike i cijelog sporta, bacila je koplje 57,12 metara, nadmašivši osobni rekord za više od metra. Široki osmijeh na njezinom licu najbolja je najava za skorašnji nastup na Hanžekovićevom memorijalu, ali i za ostatak sezone u kojoj ponovno ima velike ciljeve.
- Znala sam da sam spremna, da mogu puno, ali čini se da je to i više nego što sam mislila. Drago mi je da sam uspjela sama sebi pokazati da mogu prijeći preko ozljeda koje su me mučile i nastaviti graditi dalje - poručila je Vita.
Najviše muke zadavao joj je lakat...
- Bio je lakat, bilo je i nešto malo sa stopalom, ali to je sport, uvijek se dogodi nešto. Puno je to treninga, pa nekad treba uzeti malo vremena i za oporavak, ali uspjeli smo zasad sve srediti.
Vita je djevojka čijim su talentom, pristupom sportu, radnim navikama i komunikacijom oduševljeni svi oko nje. Od njezina trenera Ante Pavkovića koji će reći "ona je bomba" do svih ostalih iz njezina kluba i hrvatske atletike koji prate njezin razvoj.
Lani je potvrda njezina potencijala stigla i na najvećim natjecanjima. Blistala je na Europskom mlađejuniorskom (U-18) prvenstvu u Banskoj Bystrici s još nenapunjenih 17 godina, osvojivši zlato u bacanju koplja i to u velikom stilu. Sa 61,07 srušila je hrvatski mlađejuniorski rekord (koplje od 500 g), popravila rekord europskih prvenstava i izbila na čelo svjetske ljestvice. Ali, nije joj to bilo dovoljno, pa je osvojila i broncu u bacanju diska uz novi osobni rekord (49,50). Koji tjedan kasnije na Svjetskom juniorskom (U-20) prvenstvu u Limi u konkurenciji starijih djevojaka zauzela je četvrto mjesto u bacanju koplja.
Ovotjedni rezultat s Dinamova mitinga pokazuje da i dalje krupnim koracima grabi naprijed. S 57,12 druga je na svjetskoj i prva na europskoj juniorskoj ljestvici ove sezone.
- Ovo je tek početak, mislim da imam još puno prostora za napredovati u tehnici i za posložiti sve. Ali imam još i puno vremena do najvažnijeg natjecanja ove sezone, Europskog juniorskog prvenstva u kolovozu.
Za početak je ipak čeka nastup na Hanžekovićevom memorijalu u rodnom gradu, 24. svibnja. Nekad je na zagrebačkom mitingu skupljala potpise sportaša, a lani je prvi put nastupila i predstavila se u jako dobrom svjetlu s 55,34 m.
- Jako se veselim, zaželjela sam se natjecanja. Samo se želim što bolje zabaviti i uživati, kao i na Dinamovom mitingu, ali pred još više publike. Lanjski Hanžek mi je ostao u sjećanju kao možda i najljepše natjecanje cijele sezone, jer došlo je puno moje rodbine i navijača, bilo je i općenito puno gledatelja i glasno se navijalo. Sve je bilo puno dobre energije i nadam se da će tako biti i ove godine.
Pitanje o prošloj sezoni izvlači joj osmijeh na lice.
- Bilo je puno velikih rezultata, ali tada možda i nekih malih razočaranja koja sam sada uspjela usmjeriti u nešto dobro i nešto pozitivno. Puno sam naučila iz toga i mislim da sam spremna to iskoristiti u najboljem smislu ove sezone. Znam što ne smijem ponoviti, znam u čemu se mogu poboljšati i pokušat ću nastaviti dalje još jače.
O konkretnim brojkama ipak ne želi.
- Ne volim govoriti koliko ću napredovati u centimetrima ili metrima, to ostavljam treneru. Samo želim pokušati napredovati iz natjecanja u natjecanje u svome pristupu, u svojoj tehnici, u tome koliko sam fokusirana, u tome kako se natječem i koliko uživam u ovome. To mi je nekako i glavni cilj za ovu godinu. I ostati zdrava jer to je uvijek najteže i najvažnije.
Od ove godine više nije mlađa juniorka, prešla je u stariju kategoriju (U-20), a premda će se na EP-u u Tampereu sudariti s atletičarkama koje su i više od godinu dana starije od nje, što u ovoj dobi nije beznačajno, to ne smanjuje njezine ciljeve.
- Moje ambicije su uvijek velike, uvijek bih puno toga htjela, ali pokušavam ostati na zemlji, ne poletjeti za rezultatima, nego jednostavno svaki dan trenirati, svaki dan se truditi sve više i više. I kažem, važno je da do EP-a ostanem zdrava i da rezultati budu na ovom tragu.
Vita trenira u grupi s našim olimpijcem Martinom Markovićem koji je nekad i sam bio vrlo talentirani junior, svjetski U-20 prvak u bacanju diska. Koliko joj on pomaže savjetima?
- Martinova uloga je jako velika, pomaže mi u tome da naučim kako se natječe na velikim natjecanjima, što mogu očekivati, što me može iznenaditi. On je moj trening-partner, na ljeto uoči velikih natjecanja ostanemo samo nas dvoje, tako da smo stalno skupa. Puno mi pomaže, ali sad se već trudim i ja njemu olakšati nešto što mogu. To je definitivno odnos u kojem oboje imamo koristi i u kojem se međusobno podržavamo da budemo bolja verzija sebe.
Veliku podršku Vita ima i od starije sestre Klare, visašice koja je upravo završila drugu godinu studija na prestižnom Harvardu.
- Klara će biti na Hanžekovićevom memorijalu i navijati, cijela obitelj će ponovno biti na okupu, bit će veselo i kod kuće i na stadionu, a uz takvu dobru energiju ne može biti loše.
Rekla nam je još lani da ipak nema želje krenuti sestrinim stopama u Ameriku.
- To još uvijek stoji. Imam puno opcija, ali Amerika zasad nije jedna od njih. I dalje mislim da se mogu ostvariti ovdje u svemu što želim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....