U glavnoj ulozi na prvom ovogodišnjem mitingu atletske Dijamantne lige nisu bili ni Mondo Duplantis, ni Mutaz Essa Barshim i Gianmarco Tamberi, ni Shaunae Miller-Uibo, ni Faith Kipyegon, nego - vjetar. Toliko je jako puhao u petak poslijepodne u Dohi da je motkaše otpuhao prema suboti i dvoranskom natjecanju usred svibnja, ali s druge strane, nekima je priuštio najljepše trenutke karijere. Prvenstveno se to odnosi na Andersona Petersa, kopljaša iz Grenade, koji je 2019. u Dohi senzacionalno postao svjetski prvak, a u petak je u istom gradu došao na peto mjesto svih vremena. Vjetar je ponio njegovo koplje do dalekih 93,07, a dalje su u povijesti bacali samo Jan Železny (98,48), Johannes Vetter (97,76), Thomas Röhler (93,90) i Aki Parviainen (93,09).
Četiri mjeseca u bolnici
No, nije koplje bilo jedini vrhunac uvodnog dijamantnog mitinga. Još jednom smo se, naime, mogli uvjeriti zašto je 400 metara prepone jedna od najuzbudljivijih disciplina posljednjih godina. Za one koji su zaboravili, lani smo na Olimpijskim igrama u Tokiju upravo u ovoj disciplini vidjeli jednu od najvećih, ako ne i najveću utrku u povijesti. Norvežanin Karsten Warholm pobijedio je tada s nestvarnih 45.94 (!), drugi je bio Amerikanac Rai Benjamin s 46.17, a treći Brazilac Alison dos Santos s 46.72. Svjetski rekord do tog je trenutka iznosio 46.70 i bio je star samo mjesec dana, srušio ga je Warholm u Oslu. Međutim, prije toga je Kevin Young punih 29 godina bio svjetski rekorder s 46.78, što znači da su u Tokiju sva trojica medaljaša trčala brže od njega.
Dvojica od te trojice pojavila su se i u petak u Dohi i najavila da nas i ove godine čeka spektakl na preponama. Rezultati 47.24 i 47.49 sjajni su za otvaranje sezone, a ono što je zanimljivo je da je ovaj put brončani Dos Santos bio brži od srebrnog Benjamina i pobijedio ga prvi put u karijeri. Recept za Amerikanca je, dakle, pronašao, a ne skriva i da mu je glavni cilj ove godine u najmanju ruku smanjiti zaostatak za nedodirljivim Warholmom, a možda ga i svrgnuti s trona na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu.
Taj Alison dos Santos (22) jedna je od najzanimljivijih figura svjetske atletike, dečko koji je od prvih dana u kraljici sportova pokazivao izniman talent, a 2019. je bio nominiran i za najveću nadu svjetske atletike. A njegova je životna priča počela velikom traumom, strašnom nesrećom koja je umalo imala tragičan kraj.
Alisona je u gradu Sao Joaquim da Barra odgajala baka. Jednog je dana u tavi grijala ulje u kojoj je namjeravala pržiti ribu, a zaigrani dječačić, tada star samo deset mjeseci, slučajno je zakačio dršku i kipuće ulje se prolilo po njemu. Zadobio je opekline trećeg stupnja i proveo je četiri mjeseca u bolnici, jednako kao i baka koja je također ozlijeđena u nesreći. Ožiljci su mu i dalje vidljivi na čelu, tjemenu, licu, prsima i lijevoj ruci.
Na jednom dijelu glave nema kose i to je ono što mu je kao klincu donijelo velike frustracije i sram pred drugom djecom.
- Bilo mu je toliko neugodno zbog opekline da je izlazio samo s kapom. Umirao je od srama - prisjetila se jednom prilikom njegova prva trenerica Ana Fidelis.
‘Ovaj dečko je dobar’
Zbog te nelagode, Brazil i svijet su umalo ostali bez atletskog dragulja. Dugo je Alison odbijao pomisao da se počne baviti sportom, ali nakon dugog nagovaranja prijatelja iz djetinjstva ipak je popustio.
- Na svom prvom natjecanju, u Olimpijskom centru u Sao Paulu, dok je još bio tinejdžer, trčao je sa žutom kapom koja mu je skrivala ožiljke - i danas se sjeća Fidelis.
Srećom, brzo otkriven talent i sjajni rezultati pomogli su mu da prevlada sram i strahove. S godinama je odbacio i kapu i više ne skriva svoje ožiljke, oni su postali njegov svojevrsni zaštitni znak.
- Kad sam ga prvi put vidjela kako preskače prepone, pomislila sam, ‘ovaj dečko je dobar’. Dvije godine nakon što je počeo trenirati osvojio je prvu medalju na državnom prvenstvu u mlađim dobnim kategorijama. Iako je trenirao na makadamskim stazama, znala sam da može postati jedan od najboljih u Brazilu i na svijetu.
I postao je. Rastao je korak po korak, od petog mjesta na 400 m prepone i zlata u mješovitoj štafeti 4x400 metara na Svjetskom U-18 prvenstvu 2017., preko bronce na preponama na juniorskom SP-u godinu dana kasnije, pa sve do sjajne 2019. godine koja ga je definitivno lansirala među zvijezde. Sedam je puta te sezone popravljao osobni rekord, postao panamerički prvak i na prvom seniorskom SP-u, sa samo 19 godina, završio na sedmom mjestu. Tih 48.28 bi mu dvije godine ranije donijelo zlato, ali prepone su u međuvremenu toliko napredovale da nije mogao do postolja. Ali, u Tokiju ga dvije godine kasnije više nitko nije mogao zaustaviti na tom putu. I uvjeren je da će još godinama biti tu iako je konkurencija u ovoj disciplini trenutno zastrašujuća.
- Petorica ili šestorica trenutno trče jako dobro i zajedno stvaramo povijest. Jako sam sretan što sam dio ove generacije - rekao je ranije ove godine.
Budući da je Warholm čovjek kojeg treba uhvatiti, Dos Santos je napravio značajne promjene kako bi se pokušao približiti letećem Norvežaninu, a to uključuje i suradnju sa stručnjacima za biomehaniku.
- Napravili smo puno testova kako bismo analizirali snagu i moć, te strukturu kostiju i mišića. Postajem sve jači i želim doći u najbolju formu za finale na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu. Od sada moramo biti kreativni i dopustiti sebi rizik. Moram zadržati ono što sam dobro radio, poboljšati start i optimizirati one stvari s kojima sam imao poteškoća. Mislim da mogu biti još brži - najavio je brazilski dvometraš.