Uvijek je lijepo u Zagrebu vidjeti Amela Tuku, jednog od najvećih sportaša u povijesti Bosne i Hercegovine, a isto tako i jednog od najvećih atletičara s ovih prostora. Postalo je uobičajeno da ga u glavnom hrvatskom gradu srećemo u vrijeme Hanžekovićeva memorijala, ali ovaj put je odlučio i dio zime provesti kod nas, pripremajući se u dvorani na Zagrebačkom velesajmu.
- Dvoumio sam se između Beograda i Zagreba, a kako nikad nisam bio u zagrebačkoj dvorani, odlučio sam doći ovamo. Naravno, imam tu i dosta prijatelja, tu se uvijek osjećam lijepo, što je također presudilo. Tu je ipak malo mirnija atmosfera, čujem da je u Beogradu puno atletičara na pripremama i da je gužva na treninzima. Nisam se pokajao, ova dvorana je predobra za treninge, uvjeti su fantastični - reći će u uvodu 32-godišnjak iz Kaknja, čovjek koji je živi dokaz da se i na prostoru bivše države može stvoriti veliki šampion u trčanju na stazi.
Mnoge je šokirao kad je 2015. na Svjetskom prvenstvu u Pekingu osvojio broncu na 800 metara, ali nije se zaustavio na tome. Četiri godine kasnije u Dohi je postao i svjetski doprvak, a s fantastičnim osobnim rekordom 1:42.51 drži 13. mjesto na svjetskoj i četvrto na europskoj ljestvici svih vremena. Eto, takav je šampion Amel Tuka, čovjek koji je, kako smo spomenuli, gotovo redovit na Hanžekovićevom memorijalu.
- To je miting gotovo najvišeg ranga, ali ima tu još jedna stvar. Prekrasan je i sam dolazak u Zagreb, u hotel u kojem nas volonterke na pultu uvijek dočekaju s osmijehom i toplinom, odmah se osjećaš lijepo. Mi smo si svoji, pa je meni uvijek tu lijepo, ali isto mi govore i prijatelji iz drugih zemalja - kad jednom dođu, uvijek se žele vratiti. Osjeti se ta posebna toplina ovdje. Sjećam se svojih početaka, uvijek se znalo za Hanžekovićev memorijal i svima nam je bio cilj jednog dana doći do tog stupnja da nastupiš u Zagrebu. Tako sam i ja čekao svoje vrijeme i dočekao ga, upisao i jednu pobjedu, što mi je bilo jako drago. I to baš 2019., samo koji tjedan prije nego što sam osvojio srebro u Dohi.
U Zagrebu je posljednjih tjedana trenirao uz našeg Marina Bloudeka, nekadašnjeg europskog juniorskog prvaka na 800 m, koji se nakon malog zastoja ponovno vraća na visoku razinu.
- Bilo mi je drago kad sam vidio kakve rezultate postiže jer ga znam još iz juniorskih dana, jedno smo vrijeme i trenirali zajedno. I tada sam znao da ima iznimnu kvalitetu, ali nekad treba čekati da se sve posloži. Mislim da je motiviran, jer rezultati idu uzlaznom putanjom, a nas trkače to hrani i daje nam krila. Prošli vikend je u solo utrci istrčao osobni rekord što pokazuje da puno vrijedi i da može, a sad je sve na njemu. Drago mi je da se i u Hrvatskoj nakon dugo vremena ponovno pojavljuje jedan dobar srednjoprugaš. Inače smo na našim prostorima tanki u sprintu i na srednjim prugama, ali dolazimo polako. A Marino je i moj Kakanjac, roditelji su mu porijeklom odande, zato ga nekad i zezam - tako si dobar jer se zna odakle si, ha-ha.
Kad je spomenuo da smo tanki u trkačkim disciplinama, što je glavni razlog tome i može li se to promijeniti?
- Razlozi su 50-50. S jedne nam strane nedostaje dobrog materijala, a isto tako nam nedostaje i “update” trenera. Jer ipak su došle mnoge nove stvari, novi sustavi treninga, nije to više ona ruska škola u kojoj se samo gazi. Gledam i svog trenera Giannija Ghidinija s kojim radim deset godina, čovjeka koji je jedno vrijeme bio najbolji na svijetu, osvojio olimpijsko zlato s Wilfredom Bungeijem 2008., svjetsko s Yusufom Kamelom, europsko s Andreom Benvenutijem... Ima preko 70 godina, ali i danas radi na svom “updateu”, među prvima je na seminarima i stalno traži nova znanja kako bi to primijenio na svojim atletičarima. Toga nam fali, to bi trebalo malo više kroz saveze progurati, da treneri idu na europske i svjetske seminare, da budu u kontaktu sa stručnjacima koji su ostvarili velike karijere. I nogomet se danas trenira na drugačiji način nego ranije, tako je i s atletikom.
Koliko je bilo teško probiti se iz malog Kaknja, što je bilo presudno za uspjeh?
- Presudila je bila bronca koju sam osvojio 2013. u Tampereu na mlađeseniorskom EP-u sa sjajnih 1:46.29. U to doba sam studirao strojarstvo i volio sam školu, ali taj rezultat je bio presudan da se više posvetim. Prije toga sam trčao 1:48 i bio sam uvijek realan. Znao sam da je to dobro, bio sam najbolji u državi, ali nije bilo ni približno dobro da nešto napravim u europskim ili svjetskim okvirima. Tek nakon tog Tamperea sam počeo razmišljati da se ozbiljnije bavim atletikom. Onda se dogodila sudbina da preko prijatelja upoznam trenera i menadžera iz Italije i put me odveo tamo, ali sve se to posloži kad čovjek radi i predan je tome.
No i prije tog Tamperea i odlaska u Italiju, morao je puno toga žrtvovati.
- Kad sada gledam što sam prošao, mislim da je danas teško pronaći dijete koje će se toliko žrtvovati da putuje vlakom iz jednog grada u drugi. Ujutro sam išao iz Kaknja u Zenicu na trening, pa popodne u školi i tako sve do kraja srednje. Tad sam se preselio u Zenicu, počeo studirati i bilo je lakše s treninzima. Bilo mi je teško priuštiti si i sprinterice. Roditelji su davali sve od sebe, oni nisu mogli završiti faks, ali su zato meni i sestri sve pružili i nisam ih htio tražiti dodatni novac jer su te trkačke sprinterice koštale minimalno 150 ili 200 maraka. Trudio sam se sam zaraditi ili uštedjeti. I danas kad imam ugovor s Nikeom koji mi je promijenio život, uvijek se sjećam vremena kad ih nisam mogao kupiti. Zato se i sada kad stignu nove sprinterice, osjećam kao dijete kad dobije igračku. To nastojim prenijeti i mladima koji imaju bolje uvjete, danas ih roditelji voze na treninge i to trebaju iskoristiti.
Jesu li vaši uspjesi dovoljno prepoznati u BiH?
- Jesu kod mojih Bosanaca i Hercegovaca. Znam da su mnogi prošli kroz teško razdoblje da bi nešto ostvarili i od početka mi je bio cilj da se nikad prema tim običnim ljudima ne promijenim jer oni moje uspjehe doživljavaju kao svoje. Mala smo nacija, željna uspjeha na svakom polju i velika mi je čast što sam prvi sportaš koji je donio svojoj zemlji medalju sa SP-u u olimpijskom sportu. Osjećam veliku podršku i uvijek sam tu za svoje ljude, provodim dosta vremena u humanitarnom radu i s djecom s poteškoćama u razvoju. Kad god imam priliku, nastojim širiti svijest o problemima s kojima se suočavamo.
Pogledajmo još na kraju u ovu najbližu budućnost. Pred vratima je dvoransko EP u Istanbulu, kakve su tu ambicije?
- Posljednja dva nastupa sam imao na mitinzima iz zlatne kategorije, u Lievinu sam bio treći, u Madridu četvrti. Nisu to bile savršene utrke, imao sam male greške, ali sam zadovoljan rezultatima. Sve sam brži iz utrke u utrku, osjećaj je također dobar. Imam još nekoliko dana lakših treninga da se malo odmorim jer prije Zagreba sam bio u Južnoafričkoj Republici, trenirao jako naporno i treba vremena da se sve posloži. A Istanbul će biti pravo mjesto da se to pokaže. Očekujem dobar rezultat, ali najprije se treba probiti do finala u kojem ima mjesta samo za šestoricu i to je najteži put. Vjerujem u sebe jer znam koliko sam spreman i koliko mogu. Vidjet ćemo, bit će zanimljivo..
Zbog razornih potresa u Turskoj, neko je vrijeme održavanje EP-a bilo pod upitnikom.
- Drago mi je da će se održati, i zbog sportaša i zbog organizatora. Velike su to žrtve i gubici i jako je hrabra odluka da se nastavi dalje, da drugi segmenti ne ispaštaju. Hvala im u moje ime i u ime drugih sportaša jer i nama je to jako bitno, mnogi su se spremali baš za to prvenstvo.