Velik, a ponizan. Koji god kriterij zauzeli. Ryan Crouser, gromada od 201 centimetra i 145 kilograma, impresionira. Zagrepčani i njihovi gosti to dobro znaju jer 31-godišnjeg svjetskog rekordera već godinama gledaju kako kod fontana baca kuglu sve dalje i dalje. Ovaj put ju je na jednom od najpopularnijih svjetskih bacališta po mišljenju većine najboljih kuglača hitnuo do novog rekorda mitinga - 22,93 metra. I to, što nam je posebno zapelo za uho, uz glazbenu podlogu hita “For Whom The Bell Tolls”. Hemingwayevo remek-djelo, Metallicini riffovi i najbolji bacač kugle u povijesti sporta.
- Da, Metallica i baš ova pjesma bili su moj izbor. To je pjesma koja me pokreće kada na treninzima podižem velike težine, kada vježbam kod kuće, kada god trebam više intenziteta - pričao nam je trostruki olimpijski pobjednik i dvostruki svjetski prvak nakon što je šesti put osvojio Memorijal Ivana Ivančića, natjecanje u bacanju kugle u sklopu sjajnog Memorijala Borisa Hanžekovića.
Vidi se da ste uživali, ali ovaj put kao da je bilo nešto posebno?
- U Zagrebu je uvijek fantastično, ali ovo je natjecanje bilo iznad svih dosadašnjih. Publika i atmosfera nikada nisu bili bolji.
I vi ste ih nagradili s dva rekorda mitinga. Prvo 22,90, a zatim i 22,93 m. Kakav je bio taj posljednji hitac?
- Tehnički je bio onakav kakav sam želio, ali sam na kraju imao loš kontakt s rukom. Bio sam uzbuđen što sam uspio ostvariti jako dobru tehniku, ali mi je kugla odletjela s malog prsta (pinky). Da sam i u tome uspio, kugla bi letjela 30, 40, a možda i 50 centimetara dalje. Mozak se polako slaže, iz tjedna u tjedan sam bolji i još uvijek sam na manje od 10 natjecanja u sezoni i uzbuđen sam zbog njenog završetka.
Matematika kaže da biste se s tih, recimo, 50 cm daljim hicem ovdje u Zagrebu maksimalno približili novom svjetskom rekordu jer aktualni, također vaš, iznosi 23,56 m?
- Bez te pogreškice bio bi to rezultat od minimalno 23 metra (bilo bi to prvi put u Hrvatskoj, nap. a.). I u drugoj seriji (neispravan hitac, nap. a.) imao sam jako dobru tehniku, ali sam prebrzo išao s rukom. To nam je najveći izazov kada dođemo u dobru poziciju. Ostati strpljiv nakon što napraviš nešto što si tražio cijelu sezonu. U toj drugoj seriji ostao sam previše stisnut, ali generalno je sve ovo što sam pokazao u Zagrebu vrlo obećavajuće.
Niste razočarani što spomenutu dobru tehniku u tom trenutku niste iskoristili za još bolji rezultat...
- Nisam, to je jednostavno tako. Kada i ostvarimo osobni rekord, rijetko kada je to savršeni hitac. Uvijek razmišljamo da je nešto moglo biti drugačije, primijetimo nešto što bi trebalo promijeniti. Potraga za savršenim hicem traje, možda jedan od 10.000 bude baš takav.
U Parizu ste prošlog mjeseca treći put, i to zaredom, postali olimpijski pobjednik. Možete li usporediti ta tri uspjeha?
- Nedvojbeno sam najponosniji na zlato osvojeno u Parizu. U Riju 2016. godine bio sam novi klinac, u prvoj godini profesionalnog bavljenja atletikom i nisam znao niti sam bio svjestan koliko posla i truda će mi trebati za sljedeća dva zlata. Nikome tada nije bilo na pameti da će naša disciplina ubrzo doći na najveću razinu rezultata u povijesti. U Tokio sam došao sa spoznajom da je zlato ‘moje da ga izgubim’. Da sve ovisi o meni. I zbog toga sam bio pod velikim stresom. Bio sam sretan, ali nisam uživao. Da, bio je to nevjerojatni stres. Do Pariza sam atletski jako odrastao, oporavio se od ozljeda i mogao sam uživati. Shvatio sam da je to moj cilj, posebno u drugom poluvremenu karijere. Nije samo stvar u tome kakve ću rezultati ostvariti nego i koliko ću uživati u njihovu ostvarivanju.
U tom stilu mogli biste i do četvrtog olimpijskog zlata 2028. u Los Angelesu?
- To je moj san, posebno kao američkog sportaša, da u LA-u završim karijeru sa zlatnom medaljom. Nadam se da ću biti u prilici jer naš sport je, kao što sam rekao, na najvećoj razini u povijesti.
Tada biste se izjednačili s veličinama Carlom Lewisom i Alom Oerterom koji su jedini dosad osvojili četiri pojedinačne olimpijske zlatne medalje?
- Da, to je vrlo rijetko. Teško mi je sada reći što ću očekivati za četiri godine, ali pred nama su četiri jako uzbudljive godine. Moj san je da se od sporta oprostim s tim zlatom iz Los Angelesa.
U najavi mitinga Filip Mihaljević je rekao da ste vi jedan od tri najbolja atletičara svih vremena. Ne bacača, nego baš atletičara...
- Počašćen sam kada takvo što čujem od jednog od svojih suparnika. Jako poštujem Filipa koji i moj dobar prijatelj. Uživam se natjecati protiv njega, posebno ovdje. Mihaljević uvijek baca s puno strasti.
Nekoliko puta smo spomenuli kako je bacanje kugle na najvećoj razini u povijesti, a ovo u Zagrebu je treće najbolje u povijesti kada se gledaju rezultati četiri najbolje plasirana bacača. Osjećate li nekada da su bacači i njihove discipline zanemarene u svijetu atletike?
- Natjecanja poput ovog u Zagrebu pokazuju energiju i kvalitetu koju imamo i nadam se da će zbog njih naš sport rasti. Sa svakog ‘uličnog’ natjecanja gledatelji odlaze impresionirani, što se na stadionu ne događa. Udaljeni smo 20-30 metara od publike i gubi se osjećaj intenziteta.
I sad se događa da Michael Johnson organizira seriju natjecanja u kojima će se samo trčati, bez ijedne tehničke discipline. Nije li to zapravo svojevrsno nepoštivanje ostatka atletike?
- Razumijem ga, ali sam malo razočaran. Zauzvrat bismo barem trebali imati ligu s tehničkim disciplinama. U doba društvenih mreža tehničke discipline su popularnije od trčanja jer daju više mogućnosti. Sto metara traje devet do deset sekundi i to je sve, a u tehničkoj disciplini imate najmanje 30 prilika da prikažete slavlje velikog rezultata ili emocije nakon neuspjeha. Ovakva natjecanja poput zagrebačkog su putokaz za atletiku. Trčanja su već skoro 50 godina u padu, ali fokus je stalno na stazi. Koristi se isti ‘playbook’ koji je loš, ali ga se i dalje držimo. To je frustrirajuće!