Zadnji smo je put na velikoj pozornici vidjeli prije nešto više od godinu dana na Europskom dvoranskom prvenstvu u Birminghamu. Nakon sedmog mjesta u finalu uzela je stanku od atletike i otada je nema na stazi, barem kad su natjecanja u pitanju. U životu Andree Ivančević (35), najbrže Hrvatice svih vremena, u tih se godinu dana puno toga promijenilo. Prošlog se proljeća preselila u London, gdje joj je suprug dobio posao, a prije mjesec dana na svijet je došao i mali Vito, Andreino prvo dijete.
Svoju sportsku priču još uvijek nije zaključila, ali atletika joj u ovom trenutku, logično, nije u prvom planu. Danas se navikava na neku drugu ulogu, i to u svome rodnom Zagrebu. Doma je ipak najljepše.
Spremljena torba
- Vratila sam se u Hrvatsku prije nego što sam trebala roditi i ostala sam ovdje. A sad je situacija takva kakva jest, tako da sam do daljnjega tu. Trenutno je i suprug sa mnom, došao je pred porod, ali on će se svakako morati vratiti u London kad se situacija smiri, a ja... Ne znam, vidjet ćemo. Bila sam tamo do zadnjeg trenutka do kad sam mogla biti, a ispada da sam ovamo došla taman prije izbijanja krize s koronavirusom.
I taman da ne izbjegne snažan potres koji je pogodio Zagreb samo nekoliko dana nakon što je rodila.
- Joj, grozno, baš sam se jako preplašila. Vjerojatno je većinu ljudi to probudilo kao i mene, bila sam, iskreno, u totalnoj komi. Kako se to čulo, taj zvuk... Prestrašno. Spremila sam torbu za bebu i sebe za slučaj da se ponovi, imam je i dalje spremljenu.
Idemo, radije, na ljepše teme. Kako se hrvatska rekorderka na 100 m i 100 m prepone snalazi u prvim tjednima u ulozi mame?
- Stvarno je divno. To je neki novi osjećaj, neka nova razina ljubavi, prekrasno je. Nažalost, sad je izolacija, situacija nije lijepa, ali beba i ja smo dobro, doma smo, i to je najvažnije.
A kako je tekla prilagodba na život u Londonu, u velegradu s gotovo devet milijuna stanovnika?
- Otišla sam prije točno godinu dana i trebalo mi je određeno vrijeme da se prilagodim. Bila sam puno puta u Londonu prije, ali nije isto kad dođeš negdje samo kao turist, na odmor, i kad odeš tamo živjeti. U početku mi je, iskreno, bilo teško ‘prešaltati’ se u glavi. Ali, dobro, uspjela sam relativno brzo.
Što joj je bio najveći šok, najveća razlika u odnosu na Zagreb?
- Promijenio se cijeli moj stil života. U Zagrebu sam imala treninge dvaput dnevno, bila sam sportašica od 0 do 24, sve je bilo podređeno sportu. Trening, hrana, spavanje, oporavak, sve... A kad sam došla tamo, u prvo vrijeme je bilo svega. Preskakala sam treninge, zapravo je najprije trebalo vidjeti gdje ću uopće trenirati, gdje je stadion, gdje je teretana. Trebalo je srediti stan, snaći se, naučiti gdje je sve, gdje ću kupovati hranu, kako da dođem nekamo, koliko mi vremena treba...
London i Englesku je privremeno ostavila iza sebe, situacija trenutno nije takva da dopušta razmišljanje o povratku. Nedostaje li Andreji atletika?
- Nedostaje, ha-ha. Iskreno, jedva čekam da se ova situacija smiri i da malo dođem k sebi jer sam imala carski rez, pa tijelu treba malo duže da se oporavi. Čekam da krenem s treninzima. Ali, već sada doma uzmem bebu i radim čučnjeve, pa malo ovako, pa malo onako, improviziram koliko mogu.
Sportašica ostaje sportašica...
- Cijelu trudnoću sam bila aktivna, pomalo trenirala, išla na jogu, puno sam šetala...
Dakle, mogli bismo je ponovno vidjeti i na stazi?
- Ništa nije isključeno. Krenut ću trenirati, to sam jednostavno ja, a kako ću se u budućnosti snaći, kako će se situacija odvijati, hoću li biti tu ili u Londonu, trenutno mi je to teško reći. Ali, da to volim, da imam volju, da imam želju i da ću krenuti trenirati, to je sigurno.
Olimpijske igre u Tokiju nisu joj bile u planu, ali sad kad su odgođene za godinu dana, tko zna.
- Da, trener me zezao kad su odgodili Tokio, rekao mi je: ‘Ti si to sigurno znala, pa si baš sada odlučila roditi’. Eto vidiš, nikad ne znaš što se u životu može dogoditi, kako će se posložiti stvari.
Trener je već i prilično ozbiljno počeo krojiti planove - “ako u rujnu krenemo s treninzima, mogla bi se plasirati na OI”.
- A gledajte, ništa nije isključeno, ali sada imam bebu, ne znam kako će se sve odvijati. No, Igor zna da ću sigurno krenuti trenirati - s osmijehom je zaključila mlada mama Andrea.
Četvrta na svijetu i polufinalistica Igara u Riju
Najbolja Andreina sezona bila je ona 2016. godine. Na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Portlandu osvojila je četvrto mjesto na 60 m prepone, a nekoliko mjeseci kasnije je bila 13. u polufinalu na 100 m prepone na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Sljedeću su joj sezonu uništile ozljede, da bi se 2018. vratila zlatom na Mediteranskim igrama i novim hrvatskim rekordom koji je istrčala na Hanžekovićevom memorijalu (12.85). Osim tog rekorda, drži i onaj na 100 m (11.30), kao i dvoranske rekorde na 60 m (7.29) i 60 m prepone (7.91). (vb)
Pronašla sam si stazu u Londonu, ali nije lako bez trenera
U Londonu je brzo pronašla stadion za treninge. Ipak to nije Zagreb u kojem postoji samo jedan ozbiljni atletski stadion.
- Imam stadion i teretanu desetak minuta od kuće. Inače su najbolje staze i teretane malo izvan Londona, a ja živim u centru gdje ih i nema toliko puno, barem ne za profesionalne sportaše. Ali, našla sam si jednu, a imam i park blizu. Ma, kao da sam si birala - smije se Andrea.
Pronašla je sve, jedino je trenera Igora Čordaša ostavila u Zagrebu.
- Teško je biti bez trenera. Nije da ne mogu trenirati sama, naravno da mogu, ali drugačije je kad imam uz sebe svoga trenera koji me prati od 0 do 24, prati kako dišem, dobiva od mene povratne informacije. Nekad mu nešto i ne moram reći, ali on vidi sam. U svakom slučaju je puno teže nego trenirati sam.