Nije si u subotnje jutro mogao dati oduška i malo dulje odspavati nakon velikih događaja večer ranije. Dodjela medalja bila je već prije 10 sati ujutro...
- Ma, ionako nije bilo spavanja, tako da je dodjela, što se mene tiče, mogla biti i ujutro u 5 - uz smijeh će Filip Mihaljević (26), najbolji hrvatski atletičar, nakon osvojene bronce u bacanju kugle na Europskom dvoranskom prvenstvu u Torunu.
Slavilo se, dakle,u Poljskoj u noći s petka na subotu.
- Slavili smo kad smo se vratili u hotel, iako je sve to bilo malo limitirano, sve je zatvoreno, sve je “to go”. Tako da je i proslava bila “to go”, ali najbitnije je da je i medalja “to go” - za Hrvatsku. A slavlje ćemo nadoknaditi kada dođemo kući.
Kako mu zvuči podatak da još nije bio ni rođen kad je Hrvatska posljednji put osvojila medalju na dvoranskom EP-u?
- Ima puno simbolike u tome da je Branko Zorko u ožujku 1994. osvojio tu zadnju medalju, a ja sam rođen kasnije te godine. Nisam bio ni svjestan da pored svih zlata i veselja koje su nam donijele Blanka, Sandra i Sara, nismo tako dugo imali europsku dvoransku medalju. I to ovoj mojoj medalji daje posebnu čar, kad znaš da cijeli tvoj život zapravo nitko nije osvojio europsku dvoransku medalju.
Imao sam pritisak
Posebnu čar medalji daje i činjenica da Filip prije EP-a više od pola godine nije imao nijedno natjecanje. Još tamo od kolovoza kada je na mitingu u Chorzowu ozlijedio aduktor.
- Stvarno je bilo teško nakon te ozljede koja me mučila duže do svih prognoza, osam tjedana se pretvorilo u 28. Doslovno smo uhvatili zadnji vlak za treniranje za EP. Rekli smo si nakon Nove godine, ako u ponedjeljak ne počnem bacati, nema šanse da nastupim. I tako smo taj ponedjeljak počeli s bacanjima, bili smo svjesni rizika, opasnosti od lošeg rezultata, da se nećemo pripremiti kako smo mislili. Išli smo tjedan po tjedan i rekli, ako nakon mjesec dana ne bude problema, idemo na EP, dat ćemo sve od sebe i borit ćemo se za medalju.
Veliko je ohrabrenje da i u takvoj situaciji može baciti sjajnih 21,31 i osvojiti medalju.
- Definitivno, ovo mi je i dobar znak da ne mora sve biti idealno da bih osvojio medalju. To mi je posebno drago, pokazao sam da mogu i s ubrzanim procesom priprema doći na veliko natjecanje i biti konkurentan s dečkima koji su stvarno fantastični. Velika mi je ovo motivacija i škola za budućnost.
Budućnost u kojoj, najavio je i ranije, želi nadmašiti svoj i nacionalni rekord (21,84) i postati prvi Hrvat koji je bacao preko 22 metra. Rastu li nakon ovoga apetiti?
- Moji su apetiti bili dovoljno veliki i bez ovoga. Mnogi su mi govorili da dođem ovamo bez pritiska, da nemam što izgubiti, ali nisam to tako gledao. Lani sam bio najbolji europski bacač u dvorani, a na otvorenom je samo Haratyk bio bolji, tako da sam definitivno imao pritisak. Jer ako sam se pojavio ovdje, onda neću bacati 19 metara. Ciljevi za ljeto ostaju isti, nastupi na mitinzima Dijamantne lige, Continental Touru i, naravno, na Olimpijskim igrama.
Velika žrtva fizioterapeuta
Filipa su u svjetsku klasu lansirale četiri godine na Sveučilištu Virginia (2013. - 2017.), u tom je razdoblju osvojio i svoju prvu veliku medalju, broncu na dvoranskom SP-u u Portlandu 2016.
- Otišao sam u Ameriku kao talent koji bi mogao postati dobar, s osobnim rekordom 17,81, a vratio se s 21,30. Napravio sam veliki korak u te četiri godine, korak zbog kojeg sam i otišao tamo, da se pridružim svjetskoj eliti. To sam i uspio, a s ovom medaljom i lanjskom sezonom, ustabilio sam se u svjetskom vrhu.
Njegov izbor sada je Split...
- Dok ima rezultata, vjerujem da je to dobra opcija, potrudit ćemo se da tako i nastavimo. Imamo prostora za napredak, i moj trener Marko Mastelić, i ja, i naš odnos, tako da se Split trenutno čini kao dugoročno rješenje. Ali, nikad se ne zna.
U Split je prvi put došao kao 17-godišnjak, kada je i krenuo s ozbiljnom atletikom. Prije toga je svoj talent otkrio bacanjem kamena s ramena u rodnom Livnu i okolici.
- S ocem sam bacao kamena s ramena na selu, još dok sam imao 13, 14 godina. Onda se održao jedan humanitarni nogometni turnir u koji su bili uključeni i odbojka i bacanje kamena s ramena, i tu sam pobijedio. No, i prije toga sam se počeo isticati s tim nekim “seoskim” daljinama i planirali smo otići na testiranje u ASK, i tako je i bilo. Ali da, u bacanju kamena s ramena se vidio moj talent.
Tata se također bavio atletikom, trenirao je tijekom studija u Osijeku, ali nije to bilo posebno ozbiljno. Njemu, mami i cijeloj obitelji Filip je posebno zahvalan, kao i supruzi Gabrijeli s kojom se vjenčao prije nekoliko mjeseci.
- Uvijek sam imao podršku cijele obitelji, a sada pogotovo supruge. Puno je lakše kad imaš s nekim podijeliti teške trenutke. Moram zahvaliti i HAS-u, ASK-u, HOO-u i tvrtki IKOM koja me podržava zadnje dvije godine. Marku ni ne trebam zahvaljivati jer ovo je naš zajednički rezultat, ali zato posebno velika zahvala ide fizioterapeutu Tončiju Cvitkoviću koji je bio uz mene 24 sata na dan kad sam se ozlijedio, žrtvovao je i svoju ženu i dijete da bi mi pomogao.