Dok danas najstariji svjetski rekordi u muškoj atletici, oni Jürgena Schulta u disku i Jurija Dekiha u kladivu, datiraju iz 1986. godine, uz nekolicinu iz ranih i srednjih devedesetih, kod žena je po tom pitanju situacoija nešto ozbiljnija pa je tako Jarmila Kratochvilova od 1983. rekorderka na 400 metara, dvije godine kasnije na dvostruko kraćoj dionici je najbolji rezultat svih vremena postavila Marita Koch, u drugoj polovici osamdesetih još i Natalija Lisovskaja (kugla), Galina Čistjakova (dalj), Gabriele Reinsch (disk), Florence Griffith Joyner (100 i 200 m), Jackie Joyner Kersey (sedmoboj)...
Pritom većina navedenih rekorda već četvrto - u slučaju Kratochvilove i peto - desetljeće djeluje nedodirljivo, rijetkima se itko može i približiti do te mjere da pomisli kako je uopće moguće za jednu ženu istrčati 800 metara ispod 1:54, preletjeti sedam i pol metara u dalj, baciti kuglu preko 22 i pol ili disk preko 75 metara.
I Stefka je imala 22 godine
Međutim, jedan svjetski rekord koji je do prošle nedjelje stajao 37 godina nije izgledao tako, čuvenih 209 centimetara u visu Stefke Kostadinove uvijek je djelovalo - dostižno. Makar nekoliko generacija velikih visašica, predvođenih prvo s Hestrie Cloete i Kajsom Bergqvist, onda i sljedećom Blanke Vlašić, Jelene Slesarenko, Ane Čičerove, preko Marije Lasickene... nije uspjevalo skinuti s trona veliku Bugarku.
Dok se nije pojavila Jaroslava Mahučih, djevojka iz Dnjipra koja je u Parizu, gdje će kao aktualna svjetska prvakinja uskoro loviti naslov olimpijske pobjednice, dosanjala san svih tih velikih visašica, među njima i jedne Splićanke koja je bila jedna od prvih čestitarki na društvenim mrežama. I Blanka Vlašić se naklonila Ukrajinki koja je - zanimljivo - rekord srušila s 22 godine, koliko je imala i Kostadinova kad je skočila 209 cm u Rimu 1987.
Vrlo rano je Mahučih realizirala potencijal koji je naznačila još kad je sa 17 godina u Dohi 2019. osvojila svjetsko srebro i srušila svjetski juniorski rekord (204 cm), da bi u međuvremenu uzela dva europska naslova, olimpijsku broncu, još jedno svjetsko srebro i u konačnici naslov svjetske prvakinje prošle godine u Budimpešti. I sve to sa “samo” 49 skokova preko dva metra. Usporedbe radi, Kostadinova je tu i dalje rekorderka s ukupno njih 195, druga je Blanka sa 106, Lasickene ih ima 93...
Opet, samo je Jaroslava Mahučih preskočila 210 centimetara, visinu koja je Blanka u karijeri napala - 17 puta. Ukupno je, dakle, imala 51 pokušaj na visini svjetskog rekorda, dok je prema viđenom, ali i onome što je pričala zajedno s trenerom Bojanom Marinovićem, nekoliko puta bila prokletu blizu. Primjerice, 2007. u Solunu i Zürichu ili godinu kasnije u Oslu i Madridu, s tim da je najbolja šansa zapravo stigla 31. kolovoza 2009. u - Zagrebu. Tog dana je uz Savu Blanka Vlašić iz prve preskočila 208 centimetara, dok je u tom skoku imala i visinu svjetskog rekorda koju emotivno ispražnjena nije uspjela dohvatiti u sljedeća tri pokušaja. Kao ni dva tjedna kasnije u Solunu i godinu kasnije na mitingu u Splitu, čime je početkom rujna 2010. zaključen Blankin lov na Stefku Kostadinovu.
Veće i od olimpijskog zlata
Ali san je ostao. I zato je danas Blanka sretna zbog Jaroslave Mahučih, kao što su sretne i Hestrie, Kajsa, Ana, Jelena, Marija... Sve one koje su vjerovale da mogu, da velika Stefka nije nedodirljiva.
- Konačno sam upisala Ukrajinu u povijest svjetske atletike - smijala se djevojka iz ratom poharane zemlje.
- Prije natjecanja sam znala da mogu skočiti 207 cm (ukrajinski rekord), možda i 210.
Vjera. To je prvi preduvjet za svjetski rekord. Ne samo u visu. A Mahučih je vjerovala i zbog onih prije sebe, znala je koliko su puta Blanka i prijateljice bile blizu, koliko su puta “dodirnule nebo”.
“Radije bih uzela svjetski rekord, nego olimpijsko zlato”, otvoreno je prije nekoliko godina priznala Blanka Vlašić kojoj je taj drugi san u Pekingu 2008. ugasila Tia Hellebaut.
Ova izjava zapravo najbolje pokazuje što je prošle nedjelje u Parizu napravila Jaroslava Mahučih. Unatoč tome što joj je pekinški poraz bio najgori u karijeri i gotovo sigurno ga još nije preboljela, velika Splićanka u konačnici je žalila samo za jednim, samo je Stefka bila bitna...