Iako je u novije doba Hrvatska domaćin sve većem broju vrhunskih sportskih natjecanja, a samim time i brojnim sportskim zvijezdama, ne postoji priredba koja je na ove prostore dovela toliko olimpijskih pobjednika, svjetskih prvaka i rekordera, kao što to već desetljećima radi Hanžekovićev memorijal. I zato nemamo ni najmanje dvojbe oko toga da je zagrebački atletski miting ne samo najstarija aktivna sportska priredba u našoj zemlji, nego i apsolutno najkvalitetnija.
Posljednjih dvadesetak godina, otkad je značajno napredovao u hijerarhiji svjetskih mitinga, doista privlači zvijezde najvećeg kalibra, uostalom na stadionu Mladosti su trčali i najbrži čovjek svih vremena Usain Bolt, i najtrofejnija atletska olimpijka u povijesti Allyson Felix i mnogi, mnogi drugi. No, priča o zvijezdama na zagrebačkom mitingu počela je davno prije. Nije ih, naravno, bilo u ovolikom broju kao danas, ali atletski su velikani dolazili u glavni hrvatski i kad je miting još bio u povojima, i kad je prolazio kroz financijsku krizu u osamdesetima, pa čak i usred rata u ranim devedesetima. Spomenut ćemo ovdje samo neke...
Veliki Valerij Brumelj
Prva istinski velika zvijezda koja je došla na Hanžekovićev memorijal bio je 1963. godine tadašnji svjetski rekorder, a kasnije i olimpijski pobjednik u skoku u vis Valerij Brumelj. Njegov je dolazak izazvao golemu pozornost novinara koji su 21-godišnjeg atletičara dočekali na zagrebačkom aerodromu. Na pitanje može li još poboljšati svoj svjetski rekord, koji je u tom trenutku iznosio 2,27 metara, ruski je visaš odgovorio:
- Teško ću ga rušiti, visina 2,27 je sada stabilna, izvjesna granica preko koje se ne može kad čovjek hoće.
Ipak, pokazat će se da će Brumelj već sljedeći mjesec u Moskvi još za centimetar popraviti svjetski rekord koji će nakon toga trajati punih osam godina. Prvog dana lipnja na maksimirskom stadionu još nije bio u punoj formi, ali odnio je pobjedu sa, za ono vrijeme, respektabilnih 2,18.
Deset godina kasnije Sportske novosti su 23. Vjesnikov memorijal Borisa Hanžekovića opisale ovako:
“Za najboljeg atletičara natjecanja proglašen je kubanski 400-metraš Juantorena koji je sa 45.6 postavio rekord svoje zemlje. Najbolja atletičarka postala je Poljakinja Szewinska sa 23.1 na 200 metara.”
Tko imalo prati atletiku, jasno mu je kakva su imena tog lipanjskog popodneva trčala stazom maksimirskog stadiona. Istina, Juantorena tada još nije bio toliko poznat, ali tri godine kasnije će postati olimpijski pobjednik na 400 i 800 metara. Na Hanžekovićevom memorijalu je na 400 m bio brži od našeg Joška Alebića, a kasnije se vrlo često prisjećao svog zagrebačkog nastupa kojim je na određeni način najavio dolazak na veliku scenu.
Poljakinja Irena Szewinska je te 1973. godine već bila ogromna zvijezda. Jedna od najvećih atletičarki svih vremena je u trenutku dolaska u Zagreb imala već šest olimpijskih medalja kojima je kasnije dodala još jednu. Na Maksimiru je na 200 metara pobijedila ispred naše Jelice Pavličić.
Donkova i Zagorčeva
Na Hanžekovićevom memorijalu 1985. nastupila je Njemica Claudia Losch, tada aktualna olimpijska pobjednica u bacanju kugle. U godini Univerzijade, 1987., Zagreb je, pak, vidio dvoboj najboljih svjetskih preponašica u kojem je Bugarka Jordanka Donkova pobijedila sunarodnjakinju Ginku Zagorčevu. Donkova je tada već bila svjetska rekorderka, godinu kasnije je postala i olimpijska pobjednica. Zagorčeva je nekoliko tjedana nakon Zagreba osvojila naslov svjetske prvakinje, uzela je Donkovoj i svjetski rekord, ali ga je ova vratila i s 12.21 ga držala sve do 2016.
U Zagrebu je 1988. trčala kasnija dvostruka svjetska prvakinja na 800 m Ana Quirot, a dvije godine kasnije i Renaldo Nehemiah, prvi čovjek u povijesti koji je 110 m prepone istrčao ispod 13 sekundi.
I u ratnim godinama miting je ostao na nogama, a nisu ga zaobilazile ni zvijezde. Tako je 1992. nastupio svjetski prvak i rekorder u skoku u vis Patrick Sjöberg, a godinu kasnije i Kenijac Wilson Kipketer, koji će postati jedan od najvećih 800-metraša svih vremena. Ostat će u pamćenju i dolazak Jana Železnog, najvećeg bacača koplja u povijesti i još uvijek aktualnog svjetskog rekordera, koji je 1994. pobijedio na Maksimiru s 83,98.
Dvije godine poslije dogodio se veliki preokret u organizaciji mitinga koji je prvi put u povijesti dobio i menadžera za kontakt s atletičarima. Hanžekovićev memorijal otada je strelovito krenuo prema gore, iz godine u godinu je bilo sve više zvijezda koje je nemoguće sve nabrojati. No, da nije bilo Brumelja, Juantorene, Szewinske, Donkove, Železnog... vjerojatno Zagreb nikad ne bi dosegnuo visine na kojima je danas!