Budući da je upravo bila očitala lekciju konkurenciji u svojoj kvalifikacijskoj skupini, jedina lansiravši koplje preko norme za finale od 60 metara, mislili smo da je to razlog zbunjenosti. Prvih nekoliko minuta razgovora Sara Kolak nekako se čudno tražila, čak pomalo i tresla.
Mislili smo neiskustvo, tek joj je 21, prvo europsko finale, još je pod dojmom. Mislili smo, dok nismo okrenuli glavu lijevo i pokraj jednog stabla ugledali jednog od najvećih kopljaša ikada, Norvežanina Andreasa Thorkildsena.
- On je...
Zgodan? Jedan od najzgodnijih atletičara na svijetu? Čak i sad kada je friško otišao u mirovinu.
- Daaaaa. Jako je lijep. Najzgodniji - simpatično će Sara i dalje ne trepćući dok ga je gledala ga.
Da ga zamolimo za zajedničku fotografiju?
- Neeeee. Neugodno mi je.
OK, ne drhti Sara samo zato što je norveški Apolon zgodan.
- On je moj najveći uzor. Uvijek je imao super tehniku. Ali da i zgodan je - opet se nasmijala.
Možda da ga pitamo da večeras od 18.45 bude negdje blizu bacališta koplja kada će Sara opet pokušati iznenaditi svoje društvo?
- Mislim da bih još slabije bacala.
Dobro je onda da ne zna da ju je Andreas iz sasvim pristojne udaljenosti gledao i u kvalifikacijama.
- Za mene će u finalu biti samo bitno dobro odraditi tehniku. Onda koplje leti.
Prije dvije godine na EP u Zürichu senzacija je bio Stipe Žunić s kuglom završivši kao četvrti. Prošle godine na SP-u u Pekingu Ivan Horvat oduševio je s motkom (9. uz nacionalni rekord od 5,70), ove, pak, na SP u dvorani kuglaš Filip Mihaljević brončani...
Sara Kolak s kolegicom Katarinom Gašparević iz AK Dinamo
I sada Sara.
- Ja tek trebam napraviti senzaciju.
No, nije Sara “no name” djevojka. Doma su obješene i svjetska i europska juniorska bronca. A uz to je u ožujku u Splitu bacila koplje do 62,75 m i izborila Igre u Riju.
- Ma, ja sam obična cura iz Ludbrega koja kad nešto zacrta, to tak’ mora biti.
Neki kažu “luda” je k’o Sandra. Vesela, uvijek nasmijana, veliki zafrkant...
- Uh, nemojte me uspoređivati sa Sandrom ni u kojoj priči. Sandra je kraljica, kojoj se svi trebamo klanjati kad god je vidimo. Trebam ja još puno puno raditi da bi mogla ići u istu rečenicu s njom.
A zamalo da nisu bile ni u istom sportu.
- Ja sam dugo trenirala rukomet. Otkad sam prohodala. Uvijek sam htjela biti kao mama.
Kao mama Aleksandra Kolak, bivša golmanica.
- Došla sam na jedno školsko natjecanje, bacila lopticu daleko i pozvali su me u atletiku. U sedmom razredu. I tako sam počela paralelno i rukomet i koplje. Ali onda sam se morala odlučiti, a kako sam se zaljubila u koplje na prvu, odlučila sam se za njega. Biti svoj majstor, ovisiti o sebi. Uz to puno putuješ, puno ljudi upoznaš, nadam se i puno medalja osvojiš...
Kada? Već danas?
- Sposobna sam za medalje, ove godine ili druge, doći će. Bitno je samo da ja uživam u ovome što radim. A jako uživam...