Stuart Weir, američki atletski novinar, podsjetio je nakon Eugenea na izjavu koju mu je Sandra Perković dala tijekom nedavnog mitinga Dijamantne lige u Oslu.
- Nakon svih osvojenih titula, želim još i još. Želim postati najbolja bacačica diska ikada.
Sandra je tu svoju glad za medaljama još malo utažila na aktualnom Svjetskom prvenstvu u Eugeneu, osvojivši drugo mjesto i upisavši se još jednom u povijest jer nikad nijedna diskašica nije osvojila pet odličja na svjetskim smotrama. Ovaj drugi dio njezine izjave kako želi postati najbolja bacačica diska ikada je malo “problematičan” jer za nas nema nimalo sumnje da ona to već poodavno jest.
Srebro i rekord iz Eugenea samo su još malo učvrstili naš stav, ali Sandru smo već više puta titulirali najvećom bacačicom diska svih vremena. I nije to nikakav subjektivan stav, nikakvo jeftino prodavanje patriotizma, već to jasno potvrđuju brojke. Najbolji u povijesti nekog sporta ili discipline ne mogu se proglašavati pukim zbrajanjem medalja, s time se potpuno slažemo, ali kad je hrvatska rekorderka u pitanju, ona je tih velikih medalja skupila toliko više od svih aktualnih suparnica i nekadašnjih velikih bacačica, da tu nikakvih dvojbi zapravo ne bi trebalo biti.
Poništiti rekord?
Svjesni smo da će neki postaviti pitanje “kako Sandra može biti najveća svih vremena kad je njezin osobni rekord tek 16. rezultat na vječnoj ljestvici?”, ali ispred nje su gotovo isključivo atletičarke koje su najdalje bacale u osamdesetim godinama. I uz većinu stoje zastave Istočne Njemačke, Sovjetskog Saveza, Bugarske... Što to znači, vjerujemo da nije potrebno objašnjavati. Radi se o najprljavijem razdoblju u povijesti atletike, razdoblju kad su doping-kontrole, na žalost, bile vrlo slabe tako da su mnogi završili karijere potpuno čisti. No, malo je onih koji vjeruju u takve bajke. Prema podacima Svjetske atletske federacije, u povijesti bilo 176 hitaca preko 70 metara, a od toga su u osamdesetima ostvarena čak 142! Slučajnost?
I danas se svako malo pojavljuju inicijative da se ponište svi rekordi iz te sumnjive ere, ali Sandra Perković je, kao velika sportašica, prva koja će uvijek reći da je protiv toga.
- Ako je taj rekord bačen, bačen je i trebamo ga poštovati kako god da je ostvaren. Takav je, primjerice, i rekord na 400 metara i puno drugih, pa se neće brisati jer nema dokaza. Tako bi za deset godina, da ja sad bacim svjetski rekord, mogao doći netko i obrisati ga - rekla nam je prije dvije godine.
Da, u tom segmentu osobnog rekorda ili broja hitaca preko “čarobnih” 70 metara naša atletičarka možda kaska za nekim povijesnim konkurenticama, ali velik dio tih diskašica je napravio malo ili ništa na najvećim natjecanjima. U situacijama kada je bilo najvažnije, kada su se dijelile medalje, tih njihovih “svemirskih” hitaca nije bilo.
Ne trebamo ići dalje od aktualne svjetske rekorderke Gabriele Reinsch, ženi čijih je 76,80 nedodirljivo već 34 godine. Bacila je atletičarka iz Istočne Njemačke taj rezultat 9. srpnja 1988. u Neubrandenburgu i s njim je više od dva metra bolja od drugoplasiranih na vječnoj ljestvici, ali u karijeri nije osvojila - ništa. Nijednu medalju nema sa svjetskih i europskih prvenstava ili olimpijskih igara. Najbliže postolju došla je na EP-u u Splitu 1990. kada je bila četvrta. Iako je, dakle, bacila gotovo pet i pol metara dalje od Sandre i iako u karijeri ima osam boljih hitaca od Sandrina osobnog rekorda, može li ona doista biti veća od naše atletičarke koja je na najvećim natjecanjima osvojila 12 medalja, od čega devet zlatnih?!
Ista se stvar odnosi i na Čehinju Zdenku Šilhavu koja je sa 74,56 na diobi drugog mjesta svih vremena. Ni ona nikad nije osvojila nijednu veliku medalju. Tek za Njemicu Ilke Wyludda, koja je također bacila 74,56, možemo govoriti da je ostavila ozbiljan trag u atletici. Istini za volju, i nad njezinim se rezultatima nadvila sjena sumnje jer je gotovo sve svoje hice preko 70 metara također ostvarila u osamdesetima, pod zastavom DDR-a, ali ona je s uspjesima nastavila i u devedesetima, nakon ujedinjenja Njemačke. Bila je tako olimpijska pobjednica u Atlanti 1996., dvije godine prije toga i europska prvakinja. No, nikad nije bila svjetska prvakinja i po broju medalja također značajno zaostaje za Sandrom.
Martina Hellmann (rođena Opitz) još je jedan izdanak sportskog programa DDR-a. Ona je dvaput bila svjetska prvakinja, osvojila je i olimpijsko zlato u Seulu, ali opet - daleko je to od Sandre.
Isključivo Europljanke
U naše smo tablice uvrstili isključivo Europljanke jer kroz povijest su diskaškim krugom dominirale upravo bacačice sa Starog kontinenta. Tek se u novije vrijeme kvaliteta počela širiti, ali nijedna od tih atletičarki nema uspjehe ni približne Sandrinim. Valarie Allman ima pet centimetara bolji osobni rekord, osvojila je lani olimpijsko zlato, ali čak i ako maknemo medalje s europskih prvenstava, još je uvijek debelo u sjeni hrvatske rekorderke.
Što se tiče bacačica iz nekih još ranijih vremena, jasno je da su one bile u nepovoljnijoj situaciji jer do početka osamdesetih se nisu održavala svjetska prvenstva, pa su njihove kolekcije ipak siromašnije. Tu se ističu Evelin Jahl s dva olimpijska zlata i Faina Melnik s jednom olimpijskom i dvije europske krune, a iz još ranijih vremena, kad se još nije bacalo ni 60 metara, Nina Ponomarjeva (Romaškova) s dva olimpijska zlata i broncom, te jednim europskim naslovom. No, i one su ipak u zaostatku za Sandrom. Jer, čak i ako uzmemo u obzir da su se europska prvenstva nekad održavala rjeđe, kad bi i danas bilo tako, kad bi se održavala svake četiri godine, Sandra bi umjesto pet imala tri krune, što opet nikome u povijesti nije uspjelo. A po novu kreće već za manje od mjesec dana u Münchenu...
Dakle, i kad sve okolnosti stavimo u jednadžbu, Sandra sa svojim uspjesima i medaljama svijetli iznad svih. U zbrajanju velikih odličja stigla je do brojke 12. I još se nije umorila. Sretna trinaestica, nadamo se, slijedi već za koji tjedan u Bavarskoj. A dogodine je novo SP u Budimpešti, pa stiže još jedna olimpijska godina s EP-om u Rimu... Ne sumnjamo da će se kolekcija nastaviti puniti.