Vatrena je atmosfera bila i u četvrtak navečer na Olimpijskom stadionu u Münchenu, a nije je uspio ugasiti ni pljusak koji se spustio neposredno prije početka natjecanja. Istina, program je odgođen za pola sata i gledatelji su zamoljeni da se sakriju pod krovove Olimpijskog parka, ali čim su se vratili krenuo je spektakl. Gotovo 40.000 ljudi ponovno je kreiralo ludilo, stadion se više od dva sata tresao u ritmu navijanja. Naravno, ponajviše za njemačke zvijezde koje su im se četvrtog finalnog dana odužile sa zlatom i dva srebra, ali zapravo za sve.

A da stvar bude bolja, bila je to večer kad je u akciji bio i najveći šoumen svjetske atletike Gianmarco Tamberi koji je, kao i obično, preuzeo ulogu animatora. Otkačeni Talijan jednostavno ne odustaje dok sve ne digne na noge i dok ih ne prisili da plješću i navijaju u ritmu koji im je zadao uoči svojih skokova. A i između skokova se smije, zafrkava sve oko sebe, uključujući i konkurente, i pazi da atmosfera ne padni ni u jednom trenutku.

Godina puna izazova

Definitivno jedan od najpozitivnijih likova svjetske atletike i najveći zabavljač nakon Usaina Bolta. I uz sve to, opako dobar sportaš što je dokazao i u Münchenu. Iako su brojne okolnosti bile protiv njega ove sezone, iako je bilo vrlo upitno hoće li se uopće pojaviti ovdje, izvukao je odnekud energiju, svladao 2,30 i po drugi put u karijeri postao europski prvak.

- Bila je to nevjerojatna noć, nevjerojatna noć. Osjetio sam tu vibru u sebi zbog gužve na tribinama i atmosfere - bilo je fantastično! Svi na stadionu postali su dio natjecanja samim time što su nas bodrili. Uvijek mi je cilj pokušati uključiti sve kako bi se zabavili, jer su i platili ulaznicu da bi se zabavili i bili dio natjecanja - objašnjavao je popularni Gimbo kasnije u mix zoni.

Ova mu je godina bila puna izazova, usporila ga je ozljeda koja mu je narušila formu i na SP-u u Eugeneu je završio na četvrtom mjestu što je podnio vrlo teško. A onda se po povratku iz Amerike zarazio koronavirusom i to ga je praktički izbacilo s EP-a.

- Dan nakon što sam sletio, bio sam pozitivan na Covid koji me ovaj put nokautirao. Između tolikog umora, težine u glavi i stalnih bolova u mišićima, plašila me ideja da se moram suočiti s natjecanjima. Stvarno mi se činilo da u ovoj 2022. ništa neće krenuti kako treba. Taj gad Covid me natjerao da razmislim i o tome da stavim točku na ovu prokletu sezonu i koncentriram se na 2023. Međutim, kada je došlo vrijeme da donesem odluku, pogledao sam se u ogledalo i rekao sam sebi da želim barem pokušati do kraja.

Nakon trijumfa u Münchenu jasno je da je donio dobru odluku. Premda ga i dalje muči propuštena prilika u Eugeneu.

- Osvojiti zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu na otvorenom je sve o čemu razmišljam. Naravno, Olimpijske igre u Parizu su mi drugi cilj, ali kad bih osvojio zlato i na SP-u, to bi značilo da imam pobjede na svim velikim natjecanjima.

Pet godina se vraćao

Pobjedu na Olimpijskim igrama dosanjao je lani u Tokiju. Točnije podijelio je pobjedu s Mutazom Essom Barshimom, a scena kada dvojica velikih prijatelja odlučuju da ne idu u pripetavanja i da će obojica uzeti zlato ostat će u pamćenju kao jedna od najupečatljivijih u olimpijskoj povijesti.

- Nijedan od nas nije želio oduzeti tu ogromnu radost drugome, nismo čak ni trebali razgovarati o tome, kontakt očima je bio dovoljan i obojica smo znali da želimo podijeliti to zlato. Zapravo, puno smo se puta prije toga šalili “zamisli kad bismo mogli podijeliti zlatnu medalju u Tokiju” - ispričao je kasnije Tamberi.

To prijateljstvo između njih dvojice jedna je od najljepših priča svjetske atletike. Na posljednjem natjecanju prije Olimpijskih igara 2016., na mitingu Dijamantne lige u Monaku, Tamberi je bio preskočio 2,39 i bio je u formi života. No, nekoliko dana kasnije otrgao je ligament u lijevom gležnju, a ozljeda je bila toliko ozbiljna da je zahtijevala hitnu operaciju i da ga je izbacila s Igara u Rio de Janeiru.

Trebalo mu je praktički pet godina da se vrati tamo gdje je bio prije ozljede. Njegov povratak 2017. krenuo je vrlo loše, a nakon mitinga Dijamantne lige u Parizu gdje nije uspio preskočiti ni početnu visinu, bio je neutješan. Zatvorio se u hotelsku sobu i odbijao razgovarati s bilo kime.

- Dan poslije, Mutaz je počeo kucati na vrata moje sobe i nije htio otići. Želio sam da ode, ali bio je uporan i vikao je “Gimbo, Gimbo, molim te, želim razgovarati s tobom”. Popustio sam i pustio ga unutra. Pričali smo. Plakao sam pred njim. Pokušao me smiriti i rekao mi je da ne pokušavam ništa požurivati, da si pružim dovoljno vremena i da ću vidjeti što će se dogoditi.

Godinu kasnije uloge su se zamijenile, Tamberi je postao Barshimova podrška kad je ovaj pretrpio potpuno istu ozljedu i završio na operaciji. A sudbina je htjela da na kraju zajedno prožive i najveći trenutak svojih karijera.

Tamberi se, inače, vrlo kasno počeo baviti atletikom. Na pameti mu je bila isključivo košarka koja mu je i danas najveća strast. Tata Marco, finalist Olimpijskih igara u Moskvi, nagovarao ga je da se okuša u skoku u vis, ali Gimbo nije želio ni čuti.

- Svaki dan bih mu ponavljao - želim se baviti samo košarkom.

Tata Marco je trener

Ali jedno natjecanje je promijenilo sve.

- Kada sam imao 17 godina, sudjelovao sam na državnom školskom natjecanju u skoku u vis iako ga nikad nisam trenirao. I pobijedio sam. Odjednom me više nije samo tata nagovarao na skok u vis, pridružili su mu se i drugi i jednostavno sam rekao “u redu, zašutite, idem trenirati skok u vis”.

Tata Marco je, dakako, preuzeo dužnost trenera i Gimbov uspon je bio strelovit. Danas ima sva moguća zlata, u dvorani i na otvorenom, osim onog jednog koje toliko priželjkuje. Ali, već dogodine je Svjetsko prvenstvo u Budimpešti i nova prilika. A ni košarku nije zaboravio igrati. Njegovo zakucavanje u ovogodišnjoj revijalnoj utakmici u sklopu NBA All Stara bilo je hit na internetu. I tamo je, naravno, bio glavni zabavljač.