Paola Borović uz sportsku lovi i akademsku karijeru

 JURE MISKOVIC/CROPIX Cropix
UZORNA ZADRANKA

Naša atletičarka i buduća doktorica znanosti: ‘Izborila sam i SP i EP, a moji prihodi su nikakvi!‘

Višestruka prvakinja i diplomirana ekonomistica ove je sezone debitirala u Dijamantnoj ligi
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 03. kolovoz 2022. 16:20

Uvjerili smo se puno puta da se strpljenje, upornost, predan rad i velika ljubav prema sportu gotovo uvijek na kraju isplate. Potvrđuje to ovih dana i primjer Paole Borović (27), zadarske atletičarke u dresu zagrebačkog Dinamo-Zrinjevca, ali i djevojke koja paralelno gura doktorat na Ekonomskom fakultetu. Paola je već godinama najbolja hrvatska troskokašica, višestruka prvakinja na otvorenom i u dvorani, a ove je sezone napokon dočekala i veliki međunarodni iskorak.

U svibnju je dobila priliku nastupiti u prestižnoj Dijamantnoj ligi, a za manje od tri tjedan je očekuje i Europsko prvenstvo u Münchenu. Paola je dobro iskoristila uvođenje sustava renkinga za plasman na najveća natjecanja, pametno je skupljala bodove i pronašla put do Münchena, a malo je nedostajalo i da je gledamo na nedavnom Svjetskom prvenstvu u Eugeneu. U prvoj fazi nije izborila nastup, ali nakon što je nekoliko atletičarki odustalo, crta se pomakla i stigao je poziv. Na žalost, ipak malo prekasno i Paola će danas reći da joj je odbijanje bilo najteža odluka u karijeri. Ali, odluka koja je ipak bila razumna.

image

Borović na 67. Memorijalu Borisa Hanžekovića

DAMIR KRAJAC/CROPIX

"Od početka sezone nam je glavni cilj bilo Europsko prvenstvo. Zapravo sam i početkom godine bila unutra po renkingu i, realno, trebala sam samo jedno natjecanje odraditi kako treba da budem sigurno unutra. Sezona je, mimo svih očekivanja, počela Dijamantnom ligom u Dohi. Dobila sam poziv tjedan dana prije, a kad dobijete taj poziv, dolazite. I stvarno sam dobro skočila tamo, ali na žalost, ozlijedila sam petu što je najčešća ozljeda u troskoku. Mogla sam zapravo raditi sve osim skakati troskok. Samo to, ha-ha. Uglavnom, trenirala sam super, ali nisam mogla raditi skokove. I onda je krenuo glavni dio sezone, tu se nikako nisam mogla posložiti jer nisam mogla povezati brzinu koju sam radila sa skokovima koje nisam. Rezultati nisu bili kakve sam očekivala jer da jesu, sigurno bih se kvalificirala i na SP. Bila sam doslovno odmah ispod crte", priča Paola u jednom dahu i nastavlja:

"Odlučili smo se maksimalno posvetiti EP-u, a onda je došao poziv i za SP. I stvarno mi je to bila najteža atletska odluka u životu. Imala sam sat vremena za odluku i iskreno, u tih sat vremena sam isplakala sve što sam imala i rekla sam sebi “netko ti je omogućio san o kojem sanjaš cijeli život, a ti trenutno nisi spremna”. Ali, bila sam realna jer, vjerujte, ne želite doći tamo, a znate da ne možete. Mislim da bi me to samo dodatno demotiviralo. Nisam ni znala kad bih putovala jer troskok je bio odmah za tjedan dana, sve je bilo na knap. Može se vidjeti i po rezultatima da su samo dvije Europljanke bile u finalu, sve cure su dosta podbacile, tako da mislim da je moja odluka bila dobra. Odlično sam odradila pripremni period i sav fokus je sada na tom EP-u u Münchenu."

Na tom istom Olimpijskom stadionu u Münchenu njezin trener Siniša Ergotić, hrvatski rekorder u skoku u dalj, osvojio je 2002. srebrnu medalju.

"Trener mi je rekao da je njemu München bio sretan i da mu je cilj da i mene odvede tamo. I, eto, doista 20 godina nakon svoje medalje imat će svoju atletičarku u Münchenu."

DL prekrasno iskustvo

Nije ni potrebno naglašavati koliko je uzbuđena.

"Stvarno jesam, veselim se, a znam i da su Nijemci ogromni ljubitelji atletike i vjerujem da će atmosfera biti fenomenalna. Oni i na Prvenstvu Njemačke napune stadion, atletika im je na vrhunskoj razini iako su na SP-u u Eugeneu osvojili samo jedno zlato i jednu broncu. To je na neki način podbačaj, ali Europa je i generalno podbacila, valjda su svi više fokusirani na EP."

S kakvim željama ide na EP, što si je zacrtala osim što će sigurno uživati na svome prvom velikom natjecanju?

"Definitivno idem uživati, ali i ne želim tamo doći kao turist. Želim dati svoj maksimum, skočiti što dalje i nadam se da će to biti osobni rekord. Nedostaje mi još taj jedan državni rekord, tih deset centimetara da zaokružim kolekciju svih hrvatskih rekorda u troskoku po dobnim kategorijama i mislim da je to realno i ostvarivo. Godinama sam toliko puta bila blizu, uvijek sam tu negdje i samo je pitanje vremena kad će se sve ‘potrefiti’. Nadam se da ću napokon probiti u granicu i da će to na kraju biti puno dalje, da ga neću popraviti samo za centimetar."

Vratimo se još malo i na svibanj i Dijamantnu ligu. Nastup u elitnom društvu i deveto mjesto zasigurno će joj zauvijek ostati u pamćenju. Kao i vjetar koji je puhao toliko jako da je natjecanje u skoku motkom moralo biti premješteno u dvoranu.

"To je stvarno bilo prekrasno iskustvo, tamo vidite svu ljepotu sporta. Dođete na doručak ili ručak i sjedite stol pored Duplantisa koji s vama razgovara i zafrkava se. Vidite da su to sve obični ljudi koji rade što vole i uživaju u spotu. A što se natjecanja tiče, taj vjetar je bio nemoguć. Imate određenu količinu vjetra koja vam pomaže iako nije dozvoljena, ali kad je taj vjetar od +4 m/s do +8 m/s i mijenja se iz skoka u skok, morate se maksimalno koncentrirati da vam ritam zaleta ima smisla. Sve cure su zapravo skočile puno manje nego na sljedećim mitinzima iako su imale iznimno jak vjetar u leđa. Motkaše je vjetar na zagrijavanju nosio sa strunjače, a preponašicama je rušio prepone."

image

Borović je nastupala i na Dijamantnoj ligi

JURE MISKOVIC/CROPIX

Iako je ozbiljno posvećena sportu, Paola nikad nije zanemarila obrazovanje. Dapače, dogurala je jako daleko i još uvijek ne staje.

"Diplomirala sam na Ekonomskom fakultetu i nikad tijekom studija nisam htjela da atletika šteti mome obrazovanju. Bila sam uključena u studentske udruge, organizirala projekte, dobila i dekanovu nagradu, a kad sam diplomirala, nisam se željela ostaviti atletike i početi raditi jer vjerujem da imam još potencijala koji mogu ostvariti. Tako sam upisala i doktorat na Ekonomskom fakultetu, uspjela sam dobiti i stipendiju jer inače financiranje doktorata košta preko 120.000 kn. Sad sam na drugoj godini, imam još jednu i onda obranu doktorskog rada. Tako da ću jednog dana biti skakačica i doktorica znanosti", kaže Paola uz osmijeh.

Sestra Iva igrala košarku

Obrazovanje će joj, dakako, biti veliki plus kad jednog dana zaključi sportsku karijeru i krene u novo poglavlje života.

"Atletika nije sport, osim ako ste Sandra Perković, od kojeg možete živjeti. Ja sam ove godine izborila SP i EP, a moji prihodi su nikakvi. Ali, jednostavno volim taj sport i znam da je to sad. S druge strane, svi moji prijatelji već rade, a vi nikad na fakultetu ne možete naučiti ono što vas čeka na poslu. Što će značiti jednog dana kad dođem na posao i kažem “ja sam skakala”? Jednostavno će mi trebati određeno razdoblje za razvijanje na poslu, što su moji kolege prošli, a ja nisam mogla zbog sporta. Zato sam išla na to da uložim u daljnje obrazovanje, to mi je bilo puno lakše iskombinirati sa sportom. Atletika i općenito sport ne daju radno iskustvo, ali daju vam toliko navika i nauče vas puno toga što vam ni fakultet ni rad ne mogu dati."

Paola je iz Zadra, tamo je i počeo njezin atletski put.

"I to sasvim slučajno, zahvaljujući razredniku i profesoru tjelesnog Draženu Adžiću. Moja sestra je Iva Borović koja je bila košarkašica i profesor je htio da i ja idem u tom smjeru. Ali, ja sam bila totalni antitalent za bilo koji sport s loptom, to je bila katastrofa, u deset pokušaja ne bih došla do table. No, on je stvarno bio uporan i gurao me prema atletici, a ja tada nisam znala ni razliku između atletike i gimnastike. Na kraju mi je našao čak i društvo da ide sa mnom na trening, bio je uporan i zahvaljujući njemu ja sada vama dajem intervju. Zbog njega sam prvi put vidjela atletiku, zaljubila se u taj sport i još sam tu."

Mnogi izbjegavaju troskok, ali možda se zbog mog primjera predomisle

Paola se je u Dohi ušla u društvo malobrojnih hrvatskih atletičara koji su nastupili u Dijamantnoj ligi.

"Ja sam bila prva u troskoku, a ne znam ni je li Hrvatska ikad imala predstavnicu u ženskom troskoku na velikom međunarodnom natjecanju vani. Troskok je puno teži od skoka u dalj i treneri i atletičari ga izbjegavaju. Zato se nadam da ću im ja na neki način dati primjer da se posvete troskoku jer koliko god da je težak, to je prekrasna disciplina jer pokazuje koliko je tijelo sposobno izdržati sila i svega ostaloga."

Nadam se da će neki u Zadru shvatiti da atletika nije rekreacija

Hoće li zadarska atletika ikada živnuti do kraja i može li uopće kad se na atletskom stadionu prirodna trava mijenja umjetnom?

"Vjerujem da ću nakon dugo vremena biti prva zadarska atletičarka koja će nastupiti na nekom velikom međunarodnom natjecanju, mislim da je zadnja bila Radojka Franzotti, a to je stvarno bilo jako davno. Naravno, u muškoj konkurenciji je tu bio Stipe Žunić. Voljela bih da moj nastup pomogne da se u Zadru razvije i seniorska atletika. Na žalost, dosad je to bilo samo na razini mlađih juniora i juniora, a onda su ti atletičari ili prestajali trenirati ili odlazili u druge gradove. Zato se nadam da će moj odlazak na EP i tim mladima biti dodatna motivacija i da će neke strukture u gradu shvatiti da atletika nije rekreacija. Jer trenutno je u tom košu. Kada dođete na Banine ili ŠRC Višnjik, vi vidite da je to rekreacijski centar. Tamo je sve prilagođeno rekreaciji i sportaši su zapravo ti koji smetaju rekreativcima. Ljeti kad odem u Zadar, ne mogu napraviti ubrzanje od 60 metara jer žene hodaju s kolicima, bake šetaju... Ima mjesta za sve, samo treba uvesti reda, reći koji su termini za sport, a koji za rekreaciju."

Linker
23. travanj 2024 14:14