Ne može se uspoređivati Tokio 2021. i danas, sada sam puno spremnija i bolje se osjećam

Prošla sezona Sare Kolak pomalo je nalikovala na filmski scenarij s naglim i neočekivanim preokretom. Kroz ušicu igle se plasirala na Olimpijske igre u Parizu, morala je strepiti do praktički do posljednjeg trenutka i nakon svega toga, ruku na srce, očekivanja od nje nisu bila prevelika. A onda se po dolasku u francusku prijestolnicu sve iznenada promijenilo, na Stade de Franceu se ukazala ona stara Sara Kolak koju smo čekali godinama - u kvalifikacijama je bacila koplje 64,57 m, što joj je bio najbolji rezultat još od 2019., a potom je u finalu sa 63,40 zauzela četvrto mjesto, ostavši samo 28 centimetara od postolja. Olimpijska pobjednica iz Rio de Janeira tako se na velika vrata vratila u vrh svjetske atletike, a na Svjetskom prvenstvu koje predstojeće subote počinje u Tokiju ima priliku još jednom potvrditi da pripada tom društvu.

Istina je da ove sezone opet nije u samom vrhu svjetske ljestvice, na 24. je mjestu među 36 kopljašica koje će nastupiti na SP-u, ali pokazala je 30-godišnja Ludbrežanka i lani u Parizu da to ne mora ništa značiti. Zato s veseljem i optimizmom dočekuje kvalifikacije koje su na rasporedu 19. rujna, a nadamo se i finale dan kasnije.

- Sve je super, dobro se osjećam, trenirali smo super i sad još slijede finalne pripreme u Tokiju. Bili smo uglavnom u Sloveniji, baš kako smo napravili i prošle godine. Bacala sam u Mariboru gdje imam stvarno kvalitetne uvjete, stadion je odličan, tartan mi odgovara, a i ljudi su super prema meni.

Na Hanžekovićevom memorijalu krajem svibnja bacili ste najbolji rezultat sezone - 61,20 metara, a od 28. lipnja i Europskog ekipnog prvenstva u Mariboru (56,97 m) više uopće niste nastupali. Je li to bila ciljana odluka vas i trenera Mišela Žeraka ili postoji neki drugi razlog?

- Poslije Maribora je to bila ciljana odluka. Malo sam poslije Hanžeka imala problema s gležnjem, to mi je utjecalo na zadnji dio hica, pa smo nakon nastupa za reprezentaciju u Mariboru odlučili da idemo natrag u bazu. Bila je to jako dobra odluka s ciljem da budem što spremnija za Tokio.

Manjak natjecanja neće biti problem?

- Ma ne. Kad sam spremna, spremna sam. Svaka sezona je malo drugačija. Volim pred velika natjecanja imati dobru bazu, odrađivati samo treninge. To mi baš odgovara i ne sekiram se jer znam da sam trenirala dobro, a to mi je najvažnije.

Je li i gležanj u međuvremenu zaliječen?

- Dobar je, dobar je!

Prije dvije godine na SP-u u Budimpešti za finale je trebalo baciti 59,66 m, lani na OI u Parizu 61,08 m. Kako bi moglo biti u Tokiju?

- To je jako teško predvidjeti, nema tu pravila. A i nema smisla opterećivati se time i kalkulirati. Doduše, vjerujem da možda netko i kalkulira, ali meni je uvijek cilj odraditi posao u kvalifikacijama kako treba, dati sve od sebe i baciti čim dalje, bez ikakvih kalkulacija koliko će biti dosta, a koliko ne. To je nepredvidivo. Oko toga ne treba previše razbijati glavu, treba odraditi svoje, baciti najdalje i onda na kraju dana vidiš je li to dovoljno za plasman među najboljih ili nije. Nikad se ne zna s tim.

DARKO TOMAS Cropix

Jeste li i danas jednako uzbuđeni kao i na početku karijere kad idete na velika natjecanja ili ipak pristupate tome hladnije glave?

- Jesam, jesam! Ma jok, kakva hladnija glava. Da nestane tog uzbuđenja, tog veselja, ne znam bi li više imalo smisla baviti se ovime.

Možete li lanjski scenarij iz Pariza koristiti kao putokaz i za Tokio i jeste li nakon uspješnog olimpijskog nastupa uvodili kakve promjene i inovacije na treninzima?

- Bilo to veliko natjecanje kakvo je bilo u Parizu prošle godine ili sami treninzi, sve su to iskustva i veliki plus što se tiče motivacije, samopouzdanja i svih stvari koje su bitne. A treninzi su više-manje isti, već imam toliko iskustva da znam koje stvari mi pašu. Znam što mi odgovara i na čemu treba raditi, a na kraju dana, najvažnije je što pokaže metar. U svakom slučaju, nekih velikih promjena nije bilo, samo daješ sve od sebe da budeš bolji.

Prije četiri godine na Olimpijskim igrama u Tokiju na određeni je način krenuo Sarin rezultatski pad i krizne sezone. Bilo je to vrijeme kada ju je i tadašnji trener Andreas Thorkildsen ostavio na cjedilu, tako da joj taj Tokio nije ostao u lijepoj uspomeni. Je li zato danas još i motiviranija pri povratku u japansku prijestolnicu?

- Ma ne može se uspoređivati Tokio 2021. i današnje vrijeme, sve je potpuno drugačije. Bilo je to jednostavno drugo razdoblje, a danas sam puno spremnija i bolje se osjećam. Imam dobru ekipu oko sebe, koja mi pomaže da svaki dan budem bolja. U ono vrijeme je bila i korona, stvari su bile drugačije, tako da se sad baš veselim osjetiti publiku i stadion u punom sjaju, doživjeti Tokio na taj način. Kad nema publike, sve je jako čudno, tako da se baš veselim ovom SP-u. Definitivno će sada biti bolje nego 2021.

Većina se atletičara slaže da je bilo grozno prije četiri godine biti zatvoren u Olimpijskom selu, sada će ipak imati prilike osjetiti japanski velegrad.

- Da, bilo je tako i svi smo se snalazili najbolje što smo mogli. Ja ionako prije natjecanja ne volim baš glumiti turista, ali važan je ipak taj osjećaj slobode, da ne trebaš paziti na svaku stvar, da se ne trebaš bojati testiranja na koronu. I da znaš da si na pravom natjecanju s publikom.

Kako vam se čini današnje stanje u vrhu ženskog koplja, dojam je da je to jedan od disciplina bez izrazitih favoritkinja?

- To je istina. Koplje je takva disciplina, možda i postoji favorit, ali onda dođu neki vremenski uvjeti koji je jako utječe na bacanje i sve se promijeni. A posebno je teško predvidjeti što će se dogoditi na velikom natjecanju. Dečki su u koplju možda puno konstantniji nego žene, ali svejedno su i ženski rezultati super. No, općenito nema favoritkinja, a možda je tako i zanimljivije.