Trebala je ovo biti sezona konačnog dokazivanja, sezona u kojoj se htjela približiti samom svjetskom vrhu i postaviti temelje za napad na postolje na Olimpijskim igrama u Parizu sljedeće godine. No, Marija Tolj na bolan je način spoznala kako je u sportu dovoljan samo jedan trenutak, samo jedan krivi pokret da svi planovi padnu u vodu. Ozljeda leđa koju je zadobila u svibnju, taman prije pravog početka sezone, gurnula je nekadašnju europsku U-23 prvakinju u bacanju diska nekoliko koraka unatrag.
Morala je nakon oporavka krenuti praktički od nule, što se osjetilo na formi i rezultatima tako da se ovog ljeta nije uspjela približiti osobnom rekordu koji je bacila lani na Mediteranskim igrama (64,71).
Situacija je daleko od “ružičaste” uoči Svjetskog prvenstva koje u subotu počinje u Budimpešti, ali ako ste mislili da je 23-godišnja Orebićanka u depresiji, da ju je zapljusnuo val pesimizma, varate se. Marija je osoba za koju nema predaje i još uvijek vjeruje da će u najvažnijem trenutku sezone izvući iz sebe prave hice i da će ponoviti lanjski doseg iz Eugenea gdje se prvi put u karijeri plasirala u finale svjetske smotre.
Posljednjih je dana Marija bila na pripremama upravo u Mađarskoj, doduše ne u Budimpešti, ali našlo se vremena i za izlet do glavnog grada. Vodič je bio trener Roland Varga, nekadašnji mađarski diskaš koji je posljednje godina karijere proveo pod hrvatskom zastavom, a i nakon toga je ostao u našoj zemlji i radi kao trener u Dinamo-Zrinjevcu.
- Otišli smo malo u obilazak Budimpešte da mi trener pokaže grad i stadion na kojem ću nastupati. Nismo mogli unutra, ali izvana je stadion prekrasan i velik i mislim da nas čeka jako lijepo natjecanje - prepričava Marija dojmove.
Turistička tura se nije naravno bila ograničena samo na novoizgrađeni Nacionalni atletski centar na kojem će se idućih dana okupiti krema kraljice sportova.
- Bome, našetali smo se puno, desetak kilometara ako ne i više. Obišli smo šetalište uz Dunav, prošli pokraj Parlamenta koji nešto prekrasno za vidjeti. Viđala sam ga i ranije izdaleka, ali nikad nisam bila ovako blizu. Uspjela sam i koju sliku uhvatiti, trener je malo bio fotograf, a upoznao me i s mađarskom poviješću. Volim obilaziti gradove u kojima se natječem ili pripremam, ali trener nije osoba koja će puno šetati. Znala sam ga zezati “uvijek kažeš da ćemo ići nešto obići, a nikad ništa” i onda mi je neki dan rekao “e sad ćeš ići u Budimpeštu”.
Deset dana bez treninga
Vratili su se u međuvremenu Marija i Roland u Zagreb, ali uskoro ih očekuje novi odlazak u mađarsku prijestolnicu. Ovaj put ne na izlet. Kakva je forma uoči nedjeljnih kvalifikacija?
- Uh, to je dobro pitanje, ha-ha. Mislim da je dobra s obzirom na tu ozljedu koju sam imala. Vraćam se polako, i imam još nekoliko dana treninga da popravimo što možemo. Nadam se da će sve biti dobro i da ću biti spremna koliko mogu biti. Nisam baš u formi u kakvoj sam bila u svibnju, ali nadam se da ću biti. Snagu smo vratili, ali treba još malo tehniku dotjerati. Kod mene je to uvijek jako čudno, kad se dogodi klik za osjećaj, onda disk leti. To može biti sutra, može biti prekosutra, a može se i ne dogoditi.
Vratili smo se još malo na taj nesretni svibanj.
- Izletio mi je disk na leđima, slijedila je stanka, terapije, lagano vraćanje u treninge, lagana bacanja... Dogodilo mi se to posljednjeg dana priprema, također u mađarskoj Tati. Presjeklo me u donjem dijelu leđa, samo sam legla na pod i to je bilo to. Išli smo odmah za Budimpeštu na magnetsku rezonancu i bili su mi to teški dani. Cijelu noć nisam spavala, ležiš na leđima - boli, ležiš na boku - boli, na trbuhu nema šanse, ne možeš se samostalno okrenuti u krevetu. Bilo je dosta zeznuto, ali uz pomoć našeg fizioterapeuta Branimira Vajde uspjeli smo to riješiti.
Logično je da nakon takve ozljede povratak nije bio brz.
- Deset dana uopće nisam trenirala, a onda smo se mjesec dana malo po malo se vraćali, uključivali neke vježbe. Još uvijek postoji mali strah na nekim vježbama da se to ne ponovi. To je i glavni razlog zašto disk nije letio daleko ove sezone. U svibnju sam bila spremna, bacala sam 63,50 metara u gotovo svakom hicu na treningu. I onda se to dogodilo i morali smo praktički sve raditi ispočetka.
Prije ozljede su Marija i trener najavljivali da će raditi na nekim novim stvarima i pokušati poboljšati određene segmente. Koliko su se stigli baviti time?
- Malo smo radili u tom razdoblju na brzini i eksplozivnosti, uključili smo više trčanja, skokova, sprinteva i nekih drugih stvari i pokazalo se to jako dobrim. I bilo bi sve puno bolje da se nije dogodila ozljeda.
U takvoj situaciji, kakve su uopće ambicije na Svjetskom prvenstvu?
- Uvijek priželjkujem finale. Nije gotovo dok ne dođeš na natjecanje. Imam još pet dana u kojima mogu vratiti osjećaj za disk. Već ga polako i vraćam, leti dalje nego na prethodnim natjecanjima. Ja nikad ne odustajem.
Koliko procjenjuje da će trebati baciti za plasman u finale?
- Mislim da će trebati oko 62 metra, ali sve ovisi o tome kakvo će biti natjecanje, kakvo će biti vrijeme, hoće li biti kiše, vjetra...
Kvalifikacije su u jutarnjem terminu, koliko joj to odgovara?
- Bacanja na treningu radim ujutro. Iskreno, inače i nisam baš neki jutarnji tip osobe, ali kažem, 90 posto bacanja odrađujemo ujutro, tako da mislim da ne bi trebalo biti nekih većih problema.
Četvrti put u Budimpešti
Svjetsko prvenstvo je u trenerovoj domovini, motivi su samim time bili veći.
- Bila mi je velika želja da budem najspremnija sad kad je natjecanje kod trenera. Ovo bi mi trebao biti četvrti dolazak u Budimpeštu, a trener kaže da se kod njih ne kaže “treća sreća”, nego vrijedi 3+1. Triput sam bila, dakle...
Znači zato je pao onaj izlet, da Svjetsko prvenstvo bude četvrti dolazak u Budimpeštu?
- Tako je, to je pravi razlog izleta, ha-ha.
Svjetsko prvenstvo nikad nije bilo bliže Hrvatskoj, hoće li na tribinama biti Marijinih navijača?
- Mama i tata sigurno dolaze, za druge ne znam jer ipak je ljeto i sezona je u punom jeku. Ali, najvažnije je da su mama i tata tamo. Bili su u Splitu na Europskom bacačkom kupu prije dvije godine, ali na ovako velikom natjecanju još nisu bili. Hoće li biti treme? Ma kakvi, još je opuštenije kad su roditelji tu, nikad oni ne stvaraju pritisak. Moj otac uvijek govori “bitno je da si ti zdrava, a sve ostalo ćemo lako”.