Govorilo se nekad da su postolimpijske godine za mnoge sportaše opuštenije, da se u njima često ide smanjenim gasom i da se hvata zrak za sljedeće tri godine olimpijskog ciklusa. No, atletika je u postolimpijsku 2025. godinu uletjela u punoj brzini. Istina, velik dio atletičara je uzeo stanku ove zime, ali to i nije previše utjecalo na razinu rezultata, posebno ako pogledamo srednje i duge pruge.
Što reći na ovaj podatak: u rasponu od samo sedam dana, od 8. do 14. veljače, čak pet puta su padali svjetski dvoranski rekordi na dionicama od 1500 do 5000 metara!? A dva dana kasnije, 6. veljače, Jacob Kiplimo je postavio “izvanzemaljski” svjetski rekord u polumaratonu!
Što se krije iza te poplave rekorda?
Dvoransku sezonu mnogi atletičari gledaju prvenstveno kao postavljanje temelja za onaj glavni, vanjski dio sezone. Ako je tako, što li nas tek čeka u sljedećim mjesecima na srednjim i dugim prugama? Jer ovo što smo gledali posljednjih tjedana je bilo totalno ludilo. Krenulo je 8. veljače na mitingu u New Yorku gdje su briljirali Amerikanci, pa je tako najprije Grant Fisher srušio svjetski rekord na 3000 metara (7:22.91), a otprilike sat vremena kasnije je Yared Nuguse istrčao najbolje vrijeme u povijesti na jednu milju (3:46.63). Da priča bude bolja, u obje utrke su i drugoplasirani išli brže od prijašnjih svjetskih rekorda - na 3000 m je Cole Hocker trčao 7:23.14, a na milju je Hobbs Kessler ušao u cilj u vremenu 3:46.90.
Nesretni Nuguse je, međutim, bio svjetski rekorder samo pet dana. Jer došao je miting u francuskom Lievinu, tamo se već po tradiciji pojavio Jakob Ingebrigtsen, a gdje god je norveški genijalac, osjeća se i miris rekorda. Ovom prilikom je Ingebrigtsen napravio i nešto posebno - u jednoj je utrci srušio dva svjetska rekorda. Na programu je bila utrka na jednu milju, a kako su organizatori postavili mjerne instrumente na oznaci od 1500 m kako bi prolaz i eventualni rekord i na toj dionici bili službeni, Ingebrigtsen je uzeo sve. Prošao je 1500 m u vremenu 3:29.63 te za gotovo sekundu poboljšao vlastiti svjetski rekord, a onda je i preostalih 109 metara nastavio u istom ritmu te s 3:45.14 “ukrao” i friški Nuguseov rekord.
Dan kasnije u Bostonu je na sceni ponovno bio Fisher koji je ovaj put s 12:44.09 za više od pet sekundi nadmašio rekord na 5000 metara. Dodat ćemo još i da je Amerikanac Josh Hoey istrčao drugi rezultat svih vremena na 800 m (1:43.24) i time ćemo zaključiti ovu dvoransku rekordnu priču o srednjim/dugim prugama. No, nemoguće je zaobići ono što se 16. veljače dogodilo na ulicama Barcelone gdje je Uganđanin Kiplimo za čak 49 sekundi poboljšao svjetski rekord u polumaratonu, istrčavši nestvarnih 56:41.
Što se krije iza takve poplave rekorda? Mnogi će stručnjaci kao glavni razlog navesti naprednu tehnologiju u proizvodnji obuće, odnosno nove tenisice i sprinterice s karbonskom pločicom i pjenom koja amortizira kontakt s površinom. Velik dio odgovora svakako leži u tome, a potvrđuju to i brojke. Pogledamo li samo cestovno trčanje, odnosno utrke od 5 km do maratona u muškoj i ženskoj konkurenciji, od 2017. kad su se pojavile nove tenisice do danas svjetski rekordi su padali čak 40 puta!
No, obuća sasvim sigurno nije i jedini razlog i zato smo o ovoj temi razgovarali s Mladenom Kršekom, trenerom našeg najboljeg srednjoprugaša Marina Bloudeka i višestruke hrvatske rekorderke, od 3000 m do maratona, Bojane Bjeljac.
‘Očigledno se smanjila razlika...‘
- Jasno je da se tehnologija obuće promijenila što sigurno doprinosi rezultatima, ali promijenila se i tehnologija treninga, a tu su i nova saznanja o sredstvima oporavka. Jer oporavak je jednako važan kao i sam trening. Vjerujem da su sve to zajedno razlozi zbog kojih su rezultati otišli na višu razinu. Napredak se definitivno vidi, puno je veća gustoća trkačica i trkača na vrhunskim rezultatima. Nekad ste primjerice imali dvojicu ili trojicu koja na otvorenom trče 1500 metara ispod 3:30, a ostali su bili na 3:32, pa nadalje. A sad ih imate jako puno ispod 3:30 i jedni guraju druge. Amerikanci su uvijek dobri i možda prednjače i u novim saznanjima, Europa to prati, a tu su tradicionalno i afrički trkači.
Još jedna važna stvar su i visinske pripreme koje sve češće prakticiraju i hrvatski atletičari. Doduše, dva ili tri puta godišnje, što je i dalje puno manje od atletski razvijenijih i bogatijih zemalja.
- Mi volimo reći da često idemo na visinske pripreme, ali to je često za naše uvjete. A drugi su stalno na visinskim pripremama, što je jako važna stvar. Evo, grupa iz Nizozemske u kojoj je i veliki talent Niels Laros, išla je već početkom listopada u Font Romeu. Ostali su tamo više od mjesec dana, pa su nakon toga pet tjedana bili u Južnoafričkoj Republici, sada odrađuju neke utrke, pa već 15. ožujka ponovno idu u Afriku. Poslije toga će opet ići u Font Romeu, pa nakon nekoliko utrka nastavljaju u St. Moritzu... Dakle, praktički od 15. listopada, pa do 15. rujna iduće godine su u “šusu”.
Takav način priprema na neki način smanjuje zaostatak za afričkim trkačima koji imaju prednost jer su rođeni i žive na velikoj nadmorskoj visini.
- Očigledno se ta razlika smanjila, pogotovo na srednjim prugama, ali sve više i na dužim. Fisher trči dobro i na 5000 metara, a o Ingebrigtsenu da ne govorim. Afrikanci još uvijek drži te baš duge pruge, maraton, polumaraton i 10.000 m, ali Europljani i Amerikanci su se približili, a na srednjim prugama možemo reći da su i dominantni.
‘Ingebrigtsenov efekt‘
Spominje se često i “Ingebrigtsenov efekt”, u smislu da je 24-godišnji Norvežanin svojim olimpijskim i svjetskim zlatima na 1500 i 5000 m mnogima pokazao da afrički trkači nisu nepobjedivi.
- On je sigurno svima motivacija. Čak i mi u grupi znamo reći “eh, što je to za Ingebrigtsena, on bi dvostruko više napravio”, ha-ha. Dobro je da je tako, da je uzor svima, jer bio je među prvim bijelim trkačima koji ne samo da je pružio otpor, nego i pobjeđuje Afrikance. U svakom slučaju, dobro je da je konkurencija što jača, jer onda sve ide prema naprijed, a mi to pratimo koliko možemo za naše prilike.
A što reći o Ingebrigtsenovoj želji da do kraja karijere sruši sve svjetske rekorde, od 1500 m do maratona?
- Za maraton je to možda malo preambiciozno jer to je ipak nešto drugačije, to je čista aerobna disciplina. Ne kažem da je nemoguće, ali to bi zbilja bilo čudo. Ali nemojmo zaboraviti da je Eliud Kipchoge sa samo 19 godina na SP-u u Parizu 2003. pobijedio na 5000 m i to ispred Hichama El Guerrouja, svjetskog rekordera na 1500 m, i Kenenise Bekelea, svjetskog rekordera na 5000 m. I nakon toga je postao najbolji maratonac svijeta.
Sad kad smo se dotaknuli i cestovnih utrka, moramo još jednom istaknuti Kiplima i njegovih ludih 56:41 u polumaratonu. Na spomen tog rezultata, Kršek će reći samo:
- Ufff...
Je li taj rezultat naznaka da bismo uskoro mogli vidjeti i prvi maraton ispod dva sata u regularnim uvjetima?
- Da, apsolutno. Žao mi je što je lani poginuo svjetski rekorder u maratonu Kelvin Kiptum, mislim da bi on sigurno bio prvi koji bi trčao ispod dva sata. Kipchoge je možda ipak malo na zalazu, iako se nikad ne zna, ali Kiplimo to svakako može. A možda i njegov sunarodnjak Joshua Cheptegei ako se potpuno posveti maratonu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....