NOVE USPOMENE ZA CIJELI ŽIVOT! UGLEDNICI I BIVŠI SPORTAŠI NA KROSU SN 'Ovo nema cijene, ovo je predivno, ili kako kaže pjesma - neopisivo'

Da se odmah razumijemo, ovo će biti svjesno, hinjeno i namjerno samoreklamerski tekst. Članak u kojem ćemo malo hvaliti - sebe. Ovu redakciju, Sportske novosti. Ma štogod tko o tome mislio. A nudimo i argument ovakvome stavu.

Probajte u Hrvatskoj pronaći jedne novine, jedan jedini medij koji je kadar, koji može izvesti i po oblačnom i ne baš toplom vremenu, po zemlji kišom natopljenoj, koja postepeno postaje lagani glib, 3000 djece. I još nekoliko stotina studenata. I tako iz godine u godinu. S ne baš osobito jakom marketinškom akcijom u smislu objava na nacionalnim TV mrežama. Ovdje nema ni nekih ekstra bogatih nagradnih igara, tombola i poklona. Sve što se nudi jest - ledina, start, cilj, svakome majica, a najbržima i maleni pokal. Za uspomenu, za ures gornje vitrine u dječjoj ili studentskoj sobi. Kada dijete poraste, student/ica diplomira, zaboravit će na pokal do nekog trenutka, nekoliko godina kasnije, kada će sasvim slučajno prilikom selidbe ili jednostavno čišćenja tavana, podruma, stana naletjeti na tada već možda i malo patirani komad pehara. S pločicom oznake za koje mjesto, gdje, kada... I tada će se sjetiti: “Joj pa da, to je bilo onda kada sam trčao na Krosu SN-a... He, kak’ je to bilo guba”.

Na prvom je bilo...

To je to. Djetinjstvu, dobu odrastanja malo otrgnuti, ali pospremljeni komad života. I jedan pokal. I jedne novine. I jedan kros. Da, to je bit Krosa Sportskih novosti. I da, nema te medijske kuće, pa i one koje su nemjerljivo moćnije, bogatije ili brojnije od ove, koja može u subotnje jutro izvući 3000 klinaca. To možemo samo mi, samo SN. Sa svojom tradicijom, predanosti sportu, koja ponekad graniči s opsjednutošću. Premda je i taj osjećaj uglavnom dokaz ljubavi.

- Govorim li ja vama slobodno što mislim - upitao nas je ozbiljno Nikola Dragaš, legendarni hrvatski kuglaš, prvak i rekorder, posljednjih godina predsjednik Sportskog saveza Zagreba.

Gospon Dragaš, nema problema, pa barem vi znate da su kroz desetljeća ove novine uvijek bile svima otvorene i da smo bilježili sve, bez uljepšavanja.

- Ma, sjećam se prvog Krosa Sportskih novosti i.... Znadete li koliko je samo tada tisuća djece, trkača bilo? Prema tom Krosu, ovaj je skroman. U redu, možda je vrijeme nešto tomu kumovalo, ali čini mi se da je nešto u ljudima, u nama. Konačno, mi u Sportskom savezu Zagreba imamo podatak da posljednjih godina imamo porast djece u samo dva sporta, nogometu i borilačkim sportovima. Sve ostalo je u padu, čak i rukomet. Zato ja vidim silnu vrijednost u ovoj akciji Sportskih novosti, u Krosu, jer svako ovo dijete koje je došlo na Bundek je pobjeda - poentirao je Dragaš.

Svi su iskreno uživali

U biti nam je odmah ponudio naslov: “Bundek s 3000 pobjeda”.

Je, možda je bilo prije nečega više, ali tada nije bilo ni zabave u shopping centrima, mobitela, multipleks kina, TV programa s 300-tinjak programa. Tempi pasati i definitivno drugo vrijeme u kojem i ovih 3000 djece ima vrijednost gotovo za jednu nulu više. Potvrdu smo našli već koji metar dalje. Jedan lik, malo poviši, sportski odjeven u VIP šatoru, došao je na Bundek i pjeva!

“... S ponosom narodu svom, ljubi grb na dresu tom...”.

Perica Bukić, alfa i omega hrvatskog vaterpola, bio je,najblaže rečeno, oduševljen.

- Pogledajte ovo, pa ovo je divota - kaže dok očima ispraća start osnovnoškolaca, 7. i 8. razred, ako se ne varamo.

- Ovo nema cijene. Ovo je predivno. Kao što kaže ona pjesma ‘Neopisivo’, tako je i neopisivo dobro ovo što vi radite. Toliki broj djece koja trči, u prirodi je, zdrava, bavi se sportom. To tako treba biti i tako treba izgledati naša budućnost.

Malo je zastao i dometnuo:

- E da, i apsolutna pohvala na glazbi. Ovo je pun pogodak. ‘... na Jadranu i Savi, na Dunavu i Dravi, nek se slavi cijeli dan i noć’.

Čovjek je stvarno uživao. Ne glumljeno, već iskreno. Da, takav je taj naš Kros. Mami osmijehe, tjera bijes. On ujedinjuje, nikako ne razdvaja. Naveli smo već onu o 2000 djece i kojoj stotini studenata, ali nisu oni jedini. S njima su i nastavnici, tate, bake, prijatelji, ali i sportski uzori. Odbojkašice Mladosti koje su samo koji dan ranije osvojile naslov prvakinja države. Zatim nogometaši Dinama, koji se spremaju postati isto ono što su sada mladostašice. Visoko društvo su činili dečki iz Cedevite, vjerojatno najmoćnijeg košarkaškog kluba u nas. Vaterpolisti Mladosti su kojih 8-9 sati kasnije imali tekmu Lige prvaka, ali nema veze, jasno da su i oni došli. Kao i najbolji stolnotenisači koji će za manje od tjedan dana na Svjetsko prvenstvo, pa sadašnji atletski reprezentativci i reprezentativke. Nije ih trebalo moliti. Dostatan je bio samo jedan poziv sa šturom informacijom - Bundek, subota, prijepodne. I došli su. Zbog nas. Zbog Krosa i zbog Sportskih novosti.

Sad idemo po još više

- Mislim da sam i ja u školskim danima trčala Kros, ma jesam sigurno. U Maksimiru - veli nekadašnja rukometna reprezentativka Klaudija Bubalo.

- U moje je vrijeme to bio statusni simbol. Općenito, baviti se sportom. Bili smo popularni ne samo među svojom ekipom u razredu, nego i kod nastavnika, profesora. Drukčije su nas gledali. A ovaj Kros... to je početak.

Pronašli smo, međutim, i neke koji nisu nikad na Krosu nastupali kao trkači, ali jesu kao treneri. Dakle, jedni od onih koji su svoje učenike, sportaše, kako Klaudija kaže “drukčije gledali”. Darko Vučić, danas načelnik sektora sporta u Središnjem državnom uredu za šport Republike Hrvatske, rekao je:

- Na Krosu Sportskih novosti nisam bio niti jednom kao sudionik, ali sam bio kao profesor i trener. Dovodio mlade sportaše i imao sam zavidne uspjehe u tom dijelu, da se malo pohvalim.

U redu, pa kada hvalimo SN, pohvalite javno i sebe. Što su vaši klinci osvojili?

- Godine 2003. ili 2004. u konkurenciji 6. razreda, učenica koja se prezivala Gotovac, iz Solina, bila je prva. I dogodine isto, u konkurenciji 7. i 8. razreda imao sam 2., 5. i 6. mjesto u muškoj konkurenciji. Tako, jedno 7-8 godina kao profesor u OŠ Lovre Katić iz Solina uvijek smo bili u grupi od 15-ak učenika i učenica u vrhu. Naravno, nisam ja sam zaslužan za to, nego i kolege profesori, cijela škola. A ja sam trčao kao učenik regionalni kros na sinjskom hipodromu, pa Marjansku štafetu u Splitu, ali očito nisam bio toliko nadaren da dođem i na Kros SN-a, ha-ha.

Uvjerljivo najviši gost Krosa SN-a, a i on u svojstvu profesora, bio je vrlo lako uočljiv sa svojih 215 centimetara - Franjo Arapović.

- Dosta sam se ja natrčao u životu, sad nek’ mladi trče, pusti mene, ali... Ovdje sam vidio čak i velik broj mojih studenata sa Sveučilišta Libertas koje sam doveo. A čujte, gdje su vam studenti, onda to znači da je tu jako dobro. Ovo valja, ovo je super.

Pa, ako ne vjerujete nama, onda valjda možete Franji i Perici i Klaudiji i Nikoli i Darku i... mogli bismo ovako do iznemoglosti. Priča koja traje od 1974. Četiri i pol desetljeća okupljamo djecu i studente, živimo zdravo i veselo, trčimo i pjevamo. Navedite nam sada još jedan medij, još jedne novine u Hrvata koje to mogu. Naš Bundek i naših 3000 pobjeda. Nagodinu idemo po još koju stotinu više.