Trebao je biti nasljednik velikog sunarodnjaka Dayrona Roblesa, trebao je biti čovjek koji će biti jedan od nositelja kubanske atletike, čovjek koji će obogatiti riznicu medalja ove karipske otočne države. Danas je, međutim, nepoželjan na Kubi, optužuju ga da je izdajnik, a u televizijskim emisijama ga posprdno ga nazivaju “bivši Kubanac”. Ironično, doista je završio kao Robles, koji je i sam pred kraj karijere napustio Kubu i želio se natjecati pod zastavom druge države.
Roblesu to nije uspjelo, ali jest Orlandu Ortegi, novom kralju zagrebačkih prepona, osvajaču Memorijalne utrke Borisa Hanžekovića. Ortega danas trči pod španjolskom zastavom i osvaja medalje za novu domovinu, ali da bi došao do toga, morao je proći mukotrpan put.
Kuba se miješala u sve
Povijest zategnutih odnosa između kubanskih atletičara i nacionalnog saveza uistinu je bogata. Glavni kamen spoticanja najčešće je bio novac. Nije tajna da su Kubanci sve novčane nagrade morali predavati Savezu, koji bi im onda vraćao samo manji postotak. Upravo je zbog toga spomenuti bivši olimpijski pobjednik i svjetski rekorder Robles, i sam negdašnji osvajač Hanžekovićeva memorijala, pred kraj karijere pobjegao u Monako i dugo se na mitinzima natjecao samo u klupskom dresu.
Kod Ortege je priča ipak bila nešto drukčija. Njemu je prekipjelo zbog stalnog miješanja Saveza u sve, od načina i mjesta treninga do određivanja na kojim natjecanjima atletičari moraju nastupiti. Ortegi su tako 2013. uvjetovali da mora nastupiti na jednom natjecanju u Rusiji, prije Svjetskog prvenstva u Moskvi, a kad je on to odbio jer mu se nije uklapalo u program priprema, i njemu i njegovu treneru su odrezali šestomjesečnu suspenziju. Iako su je naknadno smanjili, za Ortegu je to bila kap koja je prelila čašu, odlučio je da to više ne žali trpjeti.
Otišao je na SP u Moskvu i tamo se nije proslavio, a kasnije je postalo jasno i zašto. Mislima je već bio negdje sasvim drugdje. Kad je kubanska reprezentacija krenula kući, Orlanda nije bilo nigdje. Danima nitko nije znao gdje je, postojale su brojne teorije, čak su se morali oglasiti i iz Ruskog atletskog saveza i demantirati da su mu ponudili državljanstvo. Konačno, Ortega se javio iz Padove, gdje se smjestio kod prijatelja i čekao daljnji razvoj situacije.
- Čelnici Saveza su napravili veliku nepravdu prema meni i treneru. Dva mjeseca uoči SP-a se nisam smio natjecati. Trčao sam i prije u inozemstvu, ali nisam razmišljao o bijegu sve dosad - rekao je tada.
Novi život pred njim
- Malo se zna o nebrizi za atletičare na Kubi, o brojnim problemima, o lošem odnosu čelnika saveza prema mladima. Ali, više se ne želim vraćati na to, preda mnom je novi život - objašnjavao je Ortega i dodao kako mu je jedini cilj doći do Floride i vidjeti majku koja je još ranije pobjegla s Kube.
U međuvremenu su se javili Španjolci i ponudili mu državljanstvo, ali priča nije tekla tako glatko. Prošle su tri godine prije no što je Ortega dobio dozvolu da trči za novu domovinu, taman prije Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Nakon svih peripetija u Brazilu je zabljesnuo i osvojio srebrnu medalju, zaostavši samo za Jamajčaninom Omarom McLeodom. Poslije utrke su mu sa svih strana nudili kubansku zastavu, ali Orlando je odbio.
- Želio sam samo španjolsku zastavu, tražio sam je kao lud.
Bronca na EP u Berlinu
I pronašao ju je, obrisao suze s njom i krenuo u počasni krug. Njegov se potez, međutim, mnogima nije svidio, ne samo na Kubi, već i u novoj domovini. Poznati španjolski glumac Guillermo Toledo nazvao ga je “crvom i jadnikom”, koji bi jednog dana na isti način mogao izdati i Španjolsku. Ortega se, koliko god pogođen, na sve to nije previše osvrtao, nastavio je raditi ono što najbolje zna, a ove je godine donio Španjolskoj novu veliku medalju, broncu na EP-u u Berlinu. U utorak je prvi put dobio pehar za osvajača Hanžekovićeva memorijala.
- Sviđa mi se u Zagrebu, volim ovu stazu i publiku koja podržava sve natjecatelje. Pokušat ću doći i sljedeće godine - poručio je simpatični španjolski Kubanac.