Puno nam je dobrih sportskih priča donijela 2022. godina, priča o medaljama, rekordima i velikim pothvatima, ali ako nam je dopušteno birati, reći ćemo da je jednu od najljepših ispisala Matea Parlov Koštro. Jer Hrvatska veliku medalju u trčanju nije imala još od vremena Branka Zorka, a jedinu medalju u maratonu od naših je atletičara davne 1956. na Olimpijskim igrama u Melbourneu osvojio Franjo Mihalić.
Matea je na Europsko prvenstvo u München otputovala potajno se nadajući velikom rezultatu, ali malo je bilo onih koju su vjerovali da može baš do medalje. Jer kao što smo već pisali, više od 25 djevojaka na startu imalo je bolji osobni rekord od nje. No, tog 15. kolovoza na ulicama glavnog bavarskog grada 30-godišnja Zagrepčanka je odradila utrku života i osvojila srebro u najtežoj atletskoj disciplini, u nemilosrdna 42 kilometra trčanja.
Danas, na prijelazu iz stare u novu godinu, pitamo Mateu je li joj 2022. godina ispunila sve sportske snove...
- Moram priznati da nije baš sve, ali većinu jest. Kao mala sam sanjala o medalji na velikom natjecanju, čak mi je i tata kad sam tek počela trenirati govorio da mi svi stručnjaci predviđaju velike stvari, ali naravno da u tim trenucima uopće nisam vjerovala da ću stvarno jednog dana osvojiti srebro na EP-u.
Malo više me prepoznaju
Je li joj se život išta značajnije promijenio u ova četiri i pol mjeseca?
- Nije, možda me samo malo više ljudi prepoznaje. Trkači me, naravno, svi znaju i od njih oduvijek imam veliku podršku tako da baš uživam u treninzima jer ih svako malo sretnem. Ali sustav financiranja sporta kod nas je dosta loš i bez obzira na to što sam dobila nešto više nego prije srebra, mislim da to može i treba biti puno bolje. Vidim da je došao i novi Zakon o sportu i nadam se da će se ubuduće neki rezultati bolje vrednovati.
Vratit ćemo se još na ovu tešku temu, ali idemo prije toga još malo o Münchenu. Kako joj danas zvuče podaci da je prva hrvatska atletičarka s trkačkom medaljom još od Branka Zorka ili da je osvojila odličje u disciplini u kojoj se još ne tako davno uopće nije vidjela?
- I dalje mi je to nestvarno. Kad ljudi kažu da sam viceprvakinja Europe u maratonu, nekako se čudim tome, kao da to nisam ja. Valjda ću se naviknuti kroz godinu ili dvije. U svakom slučaju, to mi je dodatan motiv, što se vidi i na treninzima. Sve su to jako dugački treninzi, psihofizički iznimno teški, ali sada ih lakše svladavam. Kao da sam na neki način sazrela.
Vrti li često u glavi film iz Münchena? Ili možda na YouTubeu?
- Vrtim često, pogotovo kad mi bude teško na treningu. Onda se sjetim kako je lijepo ući u cilj i biti zadovoljan utrkom i to mi je velika motivacija. Ali, moram reći da mi je mama prije nekoliko dana priznala da najmanje jednom dnevno pogleda snimku tog mog ulaska u cilj, ha-ha. Nadam se, ipak, da sam inspirirala i neke druge ljude osim svoje mame.
Kad smo već kod mame, što je s onom njezinom molbom da se sada kada imate medalju u maratonu ipak vratite na kraće dionice?
- Molba i dalje stoji, ali zna mama da nema šanse da je poslušam, ha-ha.
Osobni rekordi
Sada kad je velika medalja oko vrata, što će vam biti daljnja motivacija?
- To su sigurno osobni rekordi. Dosad nisam imala previše sreće s utrkama, što zbog korone, a što zbog toga što se sva velika natjecanja održavaju preko ljeta kad su velike vrućine i jako je teško u takvim uvjetima trčati osobne rekorde. Nitko i ne gleda previše na sat na velikim natjecanjima, svima je važniji plasman. Tako da bih najprije htjela poboljšati osobne rekorde, a ako ti rekordi u budućnosti donesu još koju medalju, to bi bilo super. Ali trenutno ne razmišljam o tome i nemam nikakav pritisak jer sam već jako puno napravila.
Idemo se vratiti malo u prošlost, na Mateine početke. Poznato je da se prije atletike bavila rukometom. Koliko je bila talentirana i misli li da bi danas igrala u nekom većem klubu da je ostala u tom sportu?
- Mislim da ne bih, ha-ha. Sitnije sam građe i koliko god sam bila okretna i tehnički jako dobra, sve su cure bile puno jače od mene, tako da mislim da bih vjerojatno ionako odustala od rukometa ili bih morala pothitno u teretanu. Ali mislim da je bilo samo pitanje vremena, ne samo kada će me netko primijetiti jer svi su primijetili da sam bila brža i izdržljivija od ostalih, nego i kada će me stvarno usmjeriti u trčanje.
Vrlo je brzo pokazala da je talentirana za trčanje. Je li joj to donijelo poziv za studij u Americi ili negdje drugdje u inozemstvu?
- Bilo je poziva, ali u tom trenutku mi to nije bilo pretjerano zanimljivo. No, danas vidim da jako puno atletičara i drugih sportaša iz Hrvatske odlazi tamo i mislim da je to super zato što si tamo ipak fokusiran na treninge i jako ti puno pomažu da završiš fakultet. A kod nas je jako teško gurati profesionalno sport i nekakav ozbiljan fakultet. Ja sam tek na petoj godini KIF-a počela dvaput dnevno trenirati jer je ranije to bilo nemoguće.
Strašni uvjeti u Dohi
Je li prije dolaska u AK Svetice i kod sadašnjeg trenera Slavka Petrovića razmišljala o odustajanju od atletike jer koliko god bila dobra na srednjim prugama, s tim rezultatima ipak nije mogla razmišljati o velikim natjecanjima i medaljama?
- Razmišljala sam dosta o odustajanju, pogotovo kad sam upisala faks. Tadašnji trener jednostavno nije imao previše interesa za mene, čak ni da mi nađe neke utrke u inozemstvu, tako da sam trčala samo u Hrvatskoj gdje mi konkurencija nije bila dovoljna za neke vrednije rezultate. Pogodilo se 2015. da sam trčala 3000 m na Hanžekovićevom memorijalu u sjajnoj konkurenciji i srušila sam hrvatski rekord s ne baš puno treninga. To mi je bio pokazatelj da bih s jačim utrkama imala i bolje rezultate. Zato sam jako sretna što sam spletom okolnosti došla kod sadašnjeg trenera koji se stvarno trudi oko mene i sve je podređeno mojim utrkama. Nastojimo uvijek pronaći neke kvalitetne, a to onda znači da moram trčati izvan Hrvatske.
Što je pomislila kad joj je trener predložio da se sa srednjih pruga prebaci na maraton?
- Bio mi je to ogroman šok, jer sam te godine najdulje trčala 5000 metara, a prije nego što sam došla kod njega, prvenstveno sam trčala 1500 m. Rekao mi je da odem kući, da prespavam i kroz par dana mu kažem svoju odluku jer znao je i sam da je to drugi svijet, da su treninzi drugačiji, da moraš biti drugačije posložen u glavi. Isto tako, nije znao na koji će način prvu godinu dana moje tijelo reagirati s obzirom na to da se moralo adaptirati na drugu vrstu treninga. Na kraju, čim sam krenula, ostao je u čudu jer radi na principu laktata, a moji su bili izrazito niski. Nije očekivao da ću se tako brzo prilagoditi. Povukao mi je paralelu Slovenke Sonje Roman koja je bila iznimno dobra trkačica na srednjim prugama, ali kad se prebacila na maraton, rezultati nisu bili očekivani jer joj se tijelo nije dobro prilagodilo.
Prvi je maraton trčala u Berlinu 2018. i već je tada s 2;38:05 pokazala koliki je potencijal.
- Taj maraton nisam trčala na 100 posto, niti su treninzi bili na 100 posto. Često sam se u tom razdoblju žalila treneru da su mi prelagani treninzi, ali sad kužim da me htio postupno uvesti u svijet maratona i da u toj prvoj utrci na svojoj koži osjetim što znači trčati maraton. Imala sam dobro iskustvo i naravno da sam se onda veselila i drugom maratonu u Sevilli koji je bio puno brži.
Ako je to iskustvo bilo lijepo, ono na Svjetskom prvenstvu u Dohi sigurno nije. Maraton je počeo u ponoć, ali svejedno je bilo pakleno vruće i sparno da gotovo polovica maratonki nije završila utrku, među njima i Matea. Štoviše u nesvjestici je dovezena u ciljnu arenu gdje joj je pružena pomoć.
- Bome je to bilo najgore iskustvo. Svi smo znali da će biti strašni uvjeti, ali nitko nije mislio da će biti baš tako. Bilo mi je bez veze krenuti još sporije od onog ritma kojim smo krenuli, a taj je bio jako spor. Došla sam na veliko natjecanje predstavljati Hrvatsku i bilo mi je suludo kalkulirati od samog početka. Mislim da je taj maraton bio totalni promašaj, i Svjetske atletske federacije i domaćina, nije se trebao dogoditi. Završila sam na infuziji i kad sam otvorila oči, vidjela sam hrpetinu cura oko sebe, u bolovima i na infuziji. Stvarno je bilo prestrašno.
S druge strane, lanjski olimpijski maraton u Tokiju, odnosno Sapporu ostat će joj u lijepom sjećanju. Iako su i tamo uvjeti bili teški, završila je na neočekivano visokom 21. mjestu. Je li joj taj maraton bio konačna potvrda da je spremna za velike stvari?
- Baš je prije toga bilo vrijeme korone pa nisam uspjela istrčati nikakvu malo bolju utrku i te Igre su došle kao nagrada za trud, i meni i treneru. On se nekako nadao da ću biti među 30, a 21. mjesto je bilo iznad svih očekivanja. Tada je i izbornik Mladen Katalinić rekao da sam stvorena za velika natjecanja, što se, eto, i pokazalo i na ovogodišnjem EP-u.
Dva i pol sata ‘u fokusu’
Je li teže maraton izdržati fizički ili psihički?
- To je teško reći jer se te dvije stvari isprepliću. Javljaju se krize tijekom utrke i kad prođe polumaraton, počneš razmišljati “joj sad moram još jednu takvu dionicu odraditi u istom ritmu”. Pa se počneš pitati hoćeš li to moći. U početku su to psihološke krize, a nakon 35. kilometra postane i fizički teško i tu treba stvarno gurati i biti motiviran.
Može li se u takvoj utrci razmišljati o bilo čemu osim o kilometrima?
- Da, to me ljudi često pitaju jer maraton traje skoro dva i pol sata. Ali, nama to u glavi toliko brzo prođe jer si fokusiran na svaki kilometar, na trenerove upute kad ga vidiš svakih nekoliko kilometara, na okrepu koju moraš uzeti... A pred kraj moraš biti motiviran da zadržiš ritam, da nađeš svoju poziciju unutar grupe trkačica, tako da je ta dva i pol sata je fokus samo na utrci.
Privlače li je ultramaratoni, želi li se jednog dana okušati i na dionicama duljim od 42 km?
- Ne, stvarno mi je to predugačko, a isto tako, konkurencija tamo nije pretjerano jaka i jednostavno me to ne privlači. Uvijek kažem, tek kad Afrikanci počnu trčati ultramaratone, onda će konkurencija biti prava i možda bih se onda htjela okušati. A ovako ne vidim smisao. Jako sam kompetitivna i uvijek želim trčati u najjačoj konkurenciji i pokazati što mogu.
Koliko pažnje kao vrhunska maratonka posvećuje prehrani?
- Dosta mi je trener prije nametnuo neke blokade u glavi tako da pazim što jedem, koliko jedem i kad jedem. Oduzima mi to vremena i živaca, ali pokušavam slušati svoje tijelo i vidjeti što mu trebam, a hranu gledam isključivo kao gorivo i dajem tijelu ono što mu u tom trenutku treba, ovisno o treninzima. Ako radim nešto dugačko, na mom će tanjuru biti više ugljikohidrata, a ako radim rastrčavanje, onda unosim malo više proteina i vlakana. Super je vijest da sam nakon srebra dobila za sponzora tvrtku Proteini.si koji mi pomažu u prehrani vitaminima, mineralima, proteinima i svime što mi treba.
Što Matea voli izvan atletike, čime ‘ubija’ vrijeme između treninga?
- Sve je podređeno trčanju, tako da u slobodno vrijeme ili kuham ili sam kod fizioterapeuta jer treba sanirati mikrotraume koje se javljaju tijekom treninga. Volim popiti kavu s prijateljima, a novost je da imam i hobi, a to je da učim španjolski na Duolingu. Kao mala sam gledala španjolske sapunice tako da već u startu neke stvari znam, pa je to bio najbolji izbor, a i stalno sam na mobitelu, pa je dobro da se onda barem malo i educiram, ha-ha.
Više je puta Matea ponavljala da joj je obitelj najveća podrška na sportskom putu.
- Mama nije u sportu, ali je dobra psihološka podrška, a i dobro je imati jednu ženu uz sebe jer su oko mene svi muški. Trener, sparing partneri, a tu je naravno i tata, koji je od početaka bio tu da me malo pogura kad bi zaštekalo ili kad bih htjela odustati. Suprug Dražen je također u sportu, sportski je direktor u NK Rudeš, brat uskoči kad me treba odvesti na trening, stvarno su svi tu za mene i jedan su veliki dio mog uspjeha.
Odustala od doktorata
Matea je diplomirala na Kineziološkom fakultetu i rekla da bi voljela upisati i doktorat. Je li ta želja i dalje aktualna?
- Htjela bih, ali kad sam diplomirala, otišla sam do referade pitati imaju li vrhunski sportaši neke mogućnosti da im se sufinancira doktorat jer je jako skup. Međutim, rekli su mi da ništa od toga iako sam imala odličan prosjek i bila uzorna studentica i dobra sportašica. Tako da sam zbog svega toga zapravo odustala. A problem je i to što, ako vas ne čeka mjesto na fakultetu poslije doktorata, on vam zapravo ništa i ne donosi. To je također jedan od razloga zašto sam to stavila sa strane.
I za kraj, na ulasku u 2023., koja joj je glavna sportska želja u novoj godini?
- Postavljati osobne rekorde i izvući maksimum iz same sebe, iz treninga, iz cijelog tima, iz podrške koju dobivam od HAS-a, HOO-a i sponzora. To je najveća nagrada za jednog sportaša.