Koliko god je stanje u hrvatskoj atletici teško, koliko god je infrastruktura loša, a financije mršave, uvijek se u svemu tome nađu ljudi koji svojom čeličnom voljom, trudom i radom mogu kreirati neku lijepu priču. Čak i kad idu preko granice svojih mogućnosti ili, u ovom slučaju, preko granice boli. Filip Pravdica, dečko iz Rijeke koji će sljedeći mjesec napuniti 27 godina, autor je jedne od takvih priča. Član zagrebačke Mladosti odličan je daljaš, godinama se vrtio oko 7,90 metara, a onda je prošli vikend na Balkanskom prvenstvu u rumunjskoj Craiovi napokon dočekao da na semaforu zasvijetli i rezultat s prvom brojkom 8. Za broncu je skočio okruglih 8,00, a to su već vrlo ozbiljne daljine i u međunarodnim razmjerima. U Europi je, primjerice, u ovom trenutku s tim rezultatom u Top 15.
Što se Hrvatske tiče, postao je tek peti naš atletičar u povijesti koji je skakao osam metara ili više. Uspjeli su to prije njega samo Siniša Ergotić (8,23), Luka Aračić (8,12), Marko Čeko (8,04) i Marko Prugovečki (8,00). Sretan je, naravno Filip, kako ne bi bio, a stigao je već i proslaviti rezultat karijere.
"Ma, to je išlo odmah, slavili smo istu večer, nema čekanja", smije se Pravdica.
Koliko god je dosad bio blizu, primjerice čak triput je u karijeri skočio 7,91, kaže da ga probijanje te "čarobne" osmice nije opterećivalo.
"Operirao sam oba kuka i u jednom trenutku sam čak i odustao od nekog ozbiljnog ganjanja rezultata. Pronašao sam posao, radim u Mladosti kao atletski trener i u NK Lokomotivi kao kondicijski trener u mlađim kategorijama. I kako sam počeo raditi, pritisak mi je potpuno pao. Očekivao sam osam metara, ali nisam se opterećivao. Naravno, sad kad sam uspio, bile su to lijepe emocije, neko ispunjenje, ali mislim da realno vrijedim još i više. Pitanje je vremena kad će možda doći i neki bolji rezultat."
Prva operacija 2015.
Iako, dakle, vjeruje da može i bolje, nije da su mu apetiti naglo porasli zbog ovog rezultata.
"Nastavit ću ganjati smjer u kojem idem trenutno, bez opterećenja. Jer realno, hrvatska atletika je u stanju u kakvom jest i ovakvi rezultati zapravo prvenstveno motiviraju moje klince da rade više, da im bude veći gušt, da nečemu teže. Nikad ne znate kad će neka nova Sandra Perković isplivati, pa onda bolje da napravimo što veću bazu da djeca mogu hvatati lijepe rezultate i družiti se."
Pojasnio nam je Filip malo detaljnije tu svoju situaciju s kukovima.
"Prva operacija je bila 2015. na desnom kuku, a druga 2018. nakon Europskog prvenstva u Berlinu. Nakon prve sam izgubio gotovo godinu i pol, a nakon druge nešto manje od godinu dana jer sam tada već imao iskustva, pa sam se bolje pripremio."
I u kakvom su stanju kukovi danas?
"Muče me dosta, to mi je najveći limit. Nije mi problem natjecanje, odradim ga i budem u komi dva dana, ali onda to prođe i uspijem se oporaviti do idućeg. Pokušavam ne skakati unutar deset dana. OK, sad je iznimka jer je bila Balkanijada, a predstojeći vikend je Prvenstvo Hrvatske, ali inače uzimam razmak od deset dana jer toliko treba tijelu da se oporavi. No, najveći su mi problem treninzi. Teško povežem sustavno više od 2-3 tjedna treninga, jer čim uđem u neki malo jači režim, počne mi smetati i onda moram dozirati. Doslovno ima dana kad pogledam u nebo i kažem "danas ništa, idem na kavu". Znači, to ovisi i o vremenu, ali i o mojim obvezama, jer ima dana kad radim od 8 do 22 sata."
Bio na svjetskoj sceni
I uz sve to, praktički je siguran putnik za Europsko prvenstvo koje će se u kolovozu održati u Münchenu. Prije četiri je godine bio u Berlinu, po čemu pamti taj nastup?
"Samo kao svoje prvo europsko. Žao mi je što nisam ispunio ono što sam očekivao, ali ne pamtim ga ni po lošem. Vidio sam kako izgleda svjetska scena i to me samo motiviralo za dalje. Nikakve me posebne emocije ne vežu, to je bila samo još jedna stepenica na koju sam se popeo."
S tim iskustvom, moglo bi biti bolje ovoga ljeta u Münchenu?
"Nadam se. Ali, kod mene je najgore što jako ovisim o tim kukovima, o tome kako se taj dan probudim. Nikad ne znam što očekivati. Najgluplja stvar poput promjene temperature može utjecati, kad je hladno, osjećam se kao da imam 80 godina. Uvijek sam se smijao svojoj noni kad je govorila da osjeti promjenu vremena. Mislio sam, ma klinac se to može osjetiti, ali sad kad me krene stiskati... Promjena temperature, promjena tlaka, to je kaos. Zna biti dana kad jedva ustanem iz kreveta koliko me boli. Sve je to trenutačno, opuste se tkiva kad krenem hodati, ali baš zna biti "banana"."
Individualno s Friganom
Kako se snalazi u dvostrukoj trenerskoj ulozi, u dva različita sporta?
"Iskreno, dosta dobro kotiram i u kondiciji i u atletici, vodim mlađe kategorije u obje grane. Što se tiče nogometa, kod mene individualno radi Matija Frigan, naš U-19 reprezentativac, surađivao sam i s Lukom Stojkovićem, pa s Marom Kosovićem koji je vrhunska špica u U-16 reprezentaciji, s pionirom Petrom Pfeiferom... Dosta smo dobro odradili sezonu u Lokomotivi u pionirima koje vodim s Antom Ivandom. Žao mi je što plasman to nije pokazao jer smo kiksali u nekim bezveznim utakmicama, ali imamo pobjede protiv svih velikih, osim protiv Osijeka."
Atletika je podjednako uspješna priča.
"Imam nekoliko državnih prvaka za mlađe kategorije. Mala Josipa Klišanin na preponama ima vrhunsku glavu, onakvu kakvu bi trebali imati seniori. Kad dođe na stazu, vidi samo ono što ona treba napraviti, ne opterećuje se ni s kim, pa makar uz nju trčale i Ivana Lončarek i Andrea Ivančević. Tu je i Mihael Bartolinčić koji je sada srušio državni rekord na 60 m za kadete, vrhunski je potencijal. Cijela grupa je sjajna, kao mala obitelj smo, imamo jako dobru atmosferu. Na obje strane se otvara neka lijepa priča, a gdje ću završiti, ne znam. Volio bih da to bude duboko u mome sportu, ali bojim se da atletika nije financijski isplativa. Ovo mi je idealna situacija jer s jedne strane zaradim, a s druge mogu biti više u atletici i pokušati podići taj naš dragi sport."
Kako u svemu tome uspije uklopiti i vlastite treninge?
"Uvijek se nađe neki termin. Kad odradim sve jutarnje obveze, otvori se između 12 i 15 neki prostor koji znam iskoristiti. Ali, to sve opet ovisi o tome kako se osjećam. Treniram 4-5 puta tjedno po sat vremena i pokušavam se time održati. Probao sam više, ali na žalost, ne ide. Neka viša sila je rekla da mi je to dovoljno i da mi ne da više."
Dakle, uz dva bolna kuka skače vrhunskih osam metara. Je li mu ikad prošlo kroz glavu što bi bilo da je potpuno zdrav?
"U sportu nema pravila. Možda bih, da imam idealne uvjete, skakao kraće. Jedna od ljepših stvari u Hrvatskoj je da mi uspijevamo baš zbog tih naših uvjeta. Ima ona priča, kad čovjek otvori frižider i on je pun, onda nema inspiraciju ići van nešto zaraditi da ga još više napuni. A prazan frižider tjera ljude da se pokrenu. U redu, nije to ista situacija, ova moja nije toliko vezana uz financije, ali isto tako težim boljem i želim se usprkos svemu, i kukovima i financijskoj situaciji u atletici, probiti kroz to."