Malo više od mjesec dana prošlo je od njezina najvećeg uspjeha u karijeri, od uspjeha koji je skrenuo svjetla reflektora prema njoj i učinio je, barem na jedan dan, najvećom sportskom pričom u Hrvatskoj. Tog 15. kolovoza Matea Parlov Koštro je na Europskom prvenstvu u Münchenu osvojila srebrnu medalju u maratonu, što su mnogi doživjeli kao senzaciju nad senzacijama. Ona sama je vjerovala da je sposobna za veliki rezultat, posebno nakon što je lani na Olimpijskim igrama u Japanu u jakoj svjetskoj konkurenciji i teškim vremenskim uvjetima završila na visokom 21. mjestu. No ipak, malo tko bi se usudio prognozirati medalju u Münchenu, pogotovo kad se uzme u obzir da je više od 25 djevojaka na startu imalo bolji prijavljeni osobni rekord od nje.
Matea je, međutim, na ulicama glavnog bavarskog grada odradila utrku života i donijela Hrvatskoj prvu trkačku medalju još od Branka Zorka koji je 1994. osvojio europsku broncu na 1500 m. Dobila je otada puno zaslužene pažnje iako joj se, priznaje i sama, nije lako nositi s time.
"Nisam navikla na toliko snimanja, intervjua, treba sve to uklopiti s treninzima, što i nije baš jednostavno. To je super stvar kako bi me hrvatska javnost malo bolje upoznala, ali kažem, kad treniraš dvaput dnevno, nije baš lako. Uglavnom dogovaram snimanja za srijedu jer je to dan kad imam samo jedan trening, ali onda mi srijedom gori pod nogama. Evo, i jučer sam imala javljanje za jedan radio, pa snimanje televizijske emisije i cijeli dan mi je bio pretrpan obvezama", kaže 30-godišnja Zagrepčanka.
U posljednji trenutak
A osim više medijskih obveza, koliko joj se još život promijenio od srebra?
"Osim što mi ljudi mašu po Jarunu, ništa posebno, moram priznati, ha-ha."
Koliko često razmišlja o Münchenu i o danu u kojem su joj se ispunili snovi koje je imala još od malih nogu?
"Svakodnevno, jer jako puno ljudi mi i dalje čestita i baš se svi nekako vesele tome. Cijelo vrijeme razgovaramo o tome i nikako da mi se slegnu emocije i dojmovi. Imam osjećaj da još uvijek nisam svjesna što se tamo dogodilo."
Je li se uopće uspjela išta odmoriti nakon Europskog prvenstva?
"Baš i nisam. Dobila sam deset dana slobodno od trčanja i to mi je prvi put da sam imala tako dugo razdoblje bez ikakvih aktivnosti. Međutim, već nakon četiri dana sam se vratila u Zagreb jer sam morala ići na liječnički pregled za vojno osposobljavanje. A i u ta četiri dana koliko sam bila na godišnjem, imala javljanje u Dobro jutro, Hrvatska, a došao je i jedan fotograf odraditi snimanje supruga i mene, tako da se i nisam baš odmorila."
Da, kao što je spomenula, Matea je sada vojnikinja i to je jedna od velikih promjena koja se dogodila u posljednjih mjesec dana. U Požegi je završila vojno osposobljavanje kao dio 13. naraštaja vrhunskih sportaša.
"U posljednji trenutak sam uletjela u ovaj termin. Imaju osposobljavanje za obične dragovoljne ročnike i za nas sportaše s time da je nama to, naravno, skraćeno. Bili smo tamo samo dva tjedna iako je bilo dosta naporno jer smo cijeli dan imali vojne obveze, a ja sam i trenirala dvaput dnevno tako da sam se morala buditi u 5 ujutro kako bih stigla sve obaviti do 6.30 kad je postrojavanje za doručak. Bio je težak režim i puno drugačiji život nego obično je za sve što radiš moraš tražiti dozvolu", priča Matea uz osmijeh.
Svi s medaljom u pričuvi
Naučila je baratati i oružjem.
"Jesam, rekao mi je suprug da se sada mora paziti jer sam opasna, ha-ha. Naravno, sve je bilo po kraćem i bržem programu, ali stvarno smo dosta toga naučili i baš sam zadovoljna što znam neke nove vještine i što sam dio Oružanih snaga RH."
Dakako, to bi joj trebalo popraviti i status i donijeti joj kakvu-takvu sigurnost.
"Mi sportaši smo u pričuvi i ići će nam plaća, mislim da će krenuti od iduće godine. To je, eto, jedna od dobrih stvari koje su se dogodile nakon EP-a jer svi koji osvoje medalju na velikom natjecanju imaju mogućnost biti dio vojske, a to nam puno znači s obzirom na to da su stipendije za sportaše u Hrvatskoj jako male, čak i u Zagrebu, pa je ovo baš velika pomoć."
No, bez obzira na financijsku situaciju koja nije blistava, Matei ne manjka sportskih motiva. Štoviše, europsko srebro joj je samo dalo krila za sljedeću godinu. A dotad će ritam ipak biti laganiji, barem što se tiče natjecanja.
"Mislim da do kraja sezone neću ništa ozbiljno trčati, samo neke utrke za klub i to ću odrađivati iz treninga, kao i Zagrebački maraton u sklopu kojeg ću trčati utrku na 10 km. Ipak mi treba malo odmora jer je sezona bila jako teška, dogodila mi se ozljeda u Sevilli zbog koje sam morala trčati još jedan maraton kako bih ispunila normu, pa onda Europsko prvenstvo... Mislim da je stvarno dosta za ovu godinu. A iduće godine se već može hvatati norma za Olimpijske igre u Parizu tako da moram biti psihofizički svježa. Zato smo i odlučili trener Slavko Petrović i ja da nema potrebe da još nešto ozbiljno trčim do kraja godine, mislim da se ne bih mogla ni oporaviti dotad.
Sljedeće godine ja, dakle, čeka novi lov na normu. Priželjkuje li napokon trčati jedan maraton u kojem neće morati hvatati normu i koji neće biti u sklopu velikog natjecanja, kako bi bez ikakvih opterećenja mogla ići na dobar rezultat, možda i napadati hrvatski rekord (2;25:44)?
"Stvarno nisam imala sreće, najprije s koronom zbog koje sam izgubila praktički dvije godine što se tiče utrka, a onda je na početku ove godine došla i ta Sevilla u kojoj sam se ozlijedila i morala odustati. A velika natjecanja su uvijek ljeti kada su jako vi soke temperature i nisu dobri uvjeti, pa nitko ni ne trči za rezultat, već za plasman. Naravno da zato jedva čekam proljeće da trčim neki jači maraton u idealnim uvjetima i da vidim koliko stvarno vrijedim. Jer vjerojatno već dvije godine treniram za puno brži rezultat od ovog što sam pokazala dosad."