Tamo negdje u svibnju prognoze su bile prilično tamne. Olimpijske igre su odgođene, Europsko prvenstvo je otkazano, bilo je veliko pitanje hoće li od atletske sezone biti išta ili ništa. Danas znamo da sezona ipak nije potpuno propala, štoviše bila je i vrlo uspješna s obzirom na okolnosti. Naravno, neće se svi atletičari složiti s tim jer neki, poput naše Sandre Perković, gotovo da i nisu imali nastupa, a i većina mitinga Dijamantne lige je kapitulirala pred koronavirusom. No, opet, kada se sve zbroji i oduzme, u ovoj se situaciji uopće ne možemo žaliti na rezultate. Bilo ih je apsolutno spektakularnih, a vrhunac predstavlja čak 13 svjetskih rekorda, što bi i za normalnu godinu bio itekako opak broj.
U redu, dio tih rekorda ostvaren je u nestandardnim disciplinama, onima koje se rijetko održavaju, poput utrka na jedan sat. Dio ih je ostvaren u neolimpijskim cestovnim utrkama, ali posljednjih godina itekako konkurentnima. Ali, isto tako, veliki ih je dio srušen u disciplinama koje redovito gledamo na najvećim natjecanjima, a u prvi je plan iskočio dvojac koji će voditi veliku borbu za naslov atletičara godine - 24-godišnji Uganđanin Joshua Cheptegei i 20-godišnji Šveđanin Armand Duplantis.
Rojas je tek počela
Cheptegei, čovjek-rekord, dvaput je ove godine prebrisao ime legendarnog Kenenise Bekelea s popisa rekordera. Prvo je to napravio u Monaku na 5000 metara, a manje od dva mjeseca poslije i u Valenciji na dvostruko duljoj dionici. U veljači je postao svjetski rekorderi na cestovnih 5 km, a iako ne spada u ovu priču, vrijedi spomenuti da je u prosincu prošle godine srušio svjetski rekord i na 10 km (doduše, šest tjedana kasnije ga je nadmašio Kenijac Rhonex Kipruto).
Duplantis je, pak, dugo tretiran kao čudo od djeteta, predodređen da u godinama koje su pred nama bude vladar skoka s motkom. U 2020. je uletio s praskom, najprije je u dvorani u Torunu sa 6,17 srušio šest godina star svjetski rekord Renauda Lavillenieja, a nakon samo tjedan dana preskočio je letvicu na još centimetar većoj visini. Fantastičnu je formu sačuvao i do ljeta, pa je u rujnu u Rimu sa 6,15 postavio najbolji rezultat svih vremena na otvorenom, nadmašivši velikog Sergeja Bubku.
Kod žena nas je na početku godine oduševila Yulimar Rojas (25) srušivši 16 godina star dvoranski rekord u troskoku. Dvostruka svjetska prvakinja iz Venezuele u sjajnoj je formi i sigurni smo da će u idućim sezonama u velikoj opasnosti pred njom biti i svjetski rekord na otvorenom (15,50).
Iskorištena situacija
U polumaratonu se rekordi dijele na one ostvarene u utrkama u kojima zajedno trče i muškarci i žene, te na one u kojima su atletičarke same. Ove su godine pala oba, štoviše ovaj u “women only” kategoriji je Kenijka Peres Jepchirchir (27) rušila dvaput u tek malo više od mjesec dana. Priča godine kod žena je ipak Etiopljanka Letesenbet Gidey (22) koja je srušila svjetski rekord na 5000 metara, poslavši u povijest slavnu Tirunesh Dibabu, i to nakon što je izgubila prethodnih 12 utrka u toj disciplini!
Što je razlog ovolikom broju rekorda u korona-godini u kojoj smo imali manjak natjecanja i u kojoj se u jednom razdoblju nije moglo normalno trenirati? Neki su, doduše, kao što smo i spomenuli, postavljeni i prije nego što je korona zatvorila sve, a što se tiče ovih drugih, razloga je više.
Cheptegei je, recimo, priznao da je nakon otkazivanja OI svu svoju koncentraciju i treninge usmjerio prema napadima na svjetske rekorde. Da je bilo Igara, to ne bi bilo moguće jer na velikim se natjecanjima, prije svega, love zlatne medalje, a nema ni “zečeva” u utrkama. Pisali smo već i o novim supersprintericama i supertenisicama koje su sasvim sigurno pomogle dugoprugašima da pomiču granice, o čemu svjedoči poplava osobnih rekorda. Pod tehnološki napredak spada i pojava Wavelighta, svjetiljki koje svojim treperenjem u zadanom tempu pomažu trkačima da idu ukorak s ciljanim vremenom.
Uza sve navedeno, treba spomenuti i da je dijelu atletičara lockdown zapravo dobro došao. Priznao je to i bacač kugle Ryan Crouser, otkrivši da je zatvaranje sportskih objekata iskoristio da radi na nekim specifičnim stvarima za koje ranije nije imao vremena, što se itekako vidjelo na njegovim rezultatima.
Atletika je, dakle, iskoristila ovu neugodnu situaciju u kojoj se nalazimo najbolje što je mogla, nije sve bilo tako crno. No, sigurni smo da će se svi složiti da bez najvećih natjecanja ipak nema prave čari i zato se nadajmo da će nam sljedeća godina ipak biti olimpijska. S kraljicom sportova kao jednom od najvećih priča.