Atletska sezona na otvorenom još je u povojima, ali već imamo nekoliko fantastičnih rezultata i povijesnih dosega. Litavac Mykolas Alekna je u vjetrovitoj američkoj Ramoni drugu godinu zaredom srušio svjetski rekord u bacanju diska (75,56), u nedjelju je u Londonu Etiopljanka Tigst Assefa popravila svjetski rekord u maratonu u utrkama u kojima žene trče odvojeno od muškaraca (2;15:50), dan ranije je Kenijka Agnes Ngetich u Herzogenaurachu nadmašila svjetski rekord na cestovnih 10 km, također u "women-only" utrkama (29:27), a na mitingu Dijamantne lige u Xiamenu Norvežanin Karsten Warholm je došao do rekorda na nestandardnih 300 m prepone (33.05).
Pao je, međutim, ovaj mjesec još jedan rekord, doduše malo drugačiji i neobičniji od spomenutih. Južnoafrikanac Akani Simbine, dobri duh svjetskog sprinta, 11. je godinu zaredom istrčao 100 metara ispod deset sekundi. Iako nije najveća zvijezda, iako još uvijek ganja prvu veliku medalju na stotki, Simbine je napravio ono što nikome u povijesti nije uspjelo. Čak ni najbržem čovjeku svih vremena Usainu Boltu koji se deset godina zaredom spuštao ispod deset sekundi. Simbine je to, eto, napravio već 11. sezonu u nizu, štoviše već dvaput je ove godine trčao brže od deset sekundi - najprije na "zlatnom" mitingu u Gaboroneu gdje je s 9.90 postavio i najbolji ovogodišnji rezultat u svijetu, a onda i u subotu na "dijamantnom" mitingu u Xiamenu gdje je u jakoj konkurenciji pobijedio s 9.99. Ukupno je u karijeri istrčao 45 utrka ispod "čarobne desetke".
Simbine je doista posebna priča svjetskog sprinta, čovjek koji ima nevjerojatnu konstantu što je vidljivo i iz spomenutih podataka, ali i čovjek kojem najveća postolja redovito izmiču iz ruke. Teško je među današnjim atletičarima pronaći nekoga tko je pogodio toliko "stativa". Pogledajte samo ovo: peti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016., peti na Svjetskom prvenstvu u Londonu 2017., četvrti na Svjetskom prvenstvu u Dohi 2019., četvrti na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021., peti na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu 2022., četvrti na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. U Riju mu je medalja izmakla za tri stotinke, u Tokiju za četiri, u Parizu za jednu jedinu... Uvijek tako blizu, a nikad s medaljom oko vrata na 100 metara.
Najgore mu je, priznao je kasnije, bilo nakon tokijskih Igara kada je upao u teško psihičko stanje.
- Napravio sam sve što sam trebao. Pravilno sam se hranio, žrtvovao sam vrijeme sa svojom obitelji, radio sam sve. Bio sam samo sportaš, odgurnuo sam sve od sebe i na kraju sam se razočarao. A nakon razočaranja, nisam se imao čemu vratiti. Nisam imao ništa što je bio moj temelj ili moja sigurnost jer moj identitet ne poznaje ništa drugo osim atletske staze. Trebao sam osvojiti medalju, a nisam je osvojio. I što nakon toga - prepričao je Simbine svoje borbe u svojedobnom razgovoru za Olympics.com.
Kad se vratio s Igara u Tokiju, zatvorio se u svoj dom na više od tjedan dana, prije nego što je njegova majka "upalila alarm". Zabrinuta je molila sina da se obrati za pomoć nekome i Simbine je na kraju nevoljko popustio. Psihijatar mu je dijagnosticirao depresiju koja će ga naposljetku poslati na put oporavka i ponovnog uzleta.
- To je bila točka u kojoj sam shvatio da moram pokušati. Morao sam se na neki način povući iz atletike kako bih mogao pronaći sebe. Nisam mogao u potpunosti napustiti sport, ali sam morao izaći jer sam trebao raditi na sebi. A to je bilo važnije od ganjanja rezultata i trčanja.
I vratio se na pravi put.
- Sada se ne bavim sportom zato što osjećam da to moram. Trčim slobodnije, trčim bez ikakvog pritiska. Pokušavam ponovno biti malo dijete koje trči samo iz zabave i pokušava pobijediti najbrže dijete na ulici. To je to! Uživam u utrkama. Danas kad mi rezultat ne ide na ruku, prihvaćam to i pokušavam u tome pronaći pozitivne strane. Potom sljedeći dan pokušavam započeti iznova i ne zadržavati se na razočaranju prethodnog dana.
U finalu olimpijske stotke u Parizu, u utrci koju je pratio cijeli svijet, ponovno je ostao za dlaku prekratak. Iako je istrčao najbržu utrku u životu i s 9.82 popravio osobni rekord, brončani Fred Kerley bio je stotinku brži. No, kako je to i sam rekao, danas i u takvim pehovima traži pozitivnu stranu.
- Bio je to trenutak povijesti. Nema Južnoafrikanca koji je bio u tri olimpijska finala i ostvario bolji plasman od mene, a to je samo po sebi sjajna stvar. Možda neću osvojiti medalju, ali mijenjam načina na koji se sprint gleda u Južnoafričkoj Republici i motiviram puno djece - istaknuo je Simbine.
Pariz ga je, međutim, ipak nagradio za strpljenje. Možda ne tamo gdje je najviše želio, na 100 metara, ali zato se popeo na postolje u štafeti 4x100 m, predvodeći svoju reprezentaciju do povijesnog srebra. Tijekom zime se, pak, okušao u novoj avanturi, odlučio se posvetiti utrkama na 60 metara i to mu je u konačnici donijelo broncu na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Nanjingu. Je li napokon došlo vrijeme da svoju priču zaokruži i velikom medaljom na stotki? Svjetsko prvenstvo u Tokiju ovog rujna nudi mu novu priliku, a Simbine je uvjeren da ima još puno toga za pokazati na stazi.
- Ušao sam u ovu igru prilično kasno, s 19 godina, kao da me je netko bacio u bazen i rekao mi "plivaj". Mislim da se zato i ne osjećam tako staro u sprinterskom društvu - kaže 31-godišnjak.
Svjetska atletska federacija (WA) na svojim ga je stranicama prozvala tihom silom svjetskog sprinta. Simbine je doista protuteža mnogim sprinterima iz svjetskog vrha, posebno američkim, koji vrlo samouvjereno i glasno, da ne kažemo bahato, najavljuju svoje nastupe i rezultate.
- Ne pričam puno, vrlo sam samozatajan. Imam puno poštovanja prema svima na startu, tonu poštovanja, jer znam što su uložili da bi se našli tamo. Mislim da moji rezultati i moj rad govore glasnije od mojih objava na društvenim mrežama.
Posebno je ponosan na činjenicu da popularizira sprint na kontinentu koji je prije svega poznat po srednjim i dugim prugama.
- Sve što sam napravio za svoju zemlju i sve što sam postigao u atletici stvarno je nevjerojatno. Nikad nisam sanjao o ovome. Nikad nisam sanjao da ću trčati po raznim zemljama, da ću trčati ispod 10 sekundi. To nije bio dio mog plana kad sam bio tinejdžer. Neću napustiti ovaj sport u skorije vrijeme, i dalje ću biti tu sve dok ne osjetim da mi je dosta i da sam spreman za nešto novo.
Komentari (0)
Komentiraj