I dan-danas nam se ljudi znaju smijati i gledati nas s čuđenjem, ali u posljednje vrijeme ipak nas sve više kuže i prepoznaju.
Tako priču započinje 23-godišnja Ivana Renić, jedna od devetero hrvatskih atletičara koji će nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Dohi (27. rujna - 6. listopada). Ivana se bavi sportskim hodanjem, tom i dalje "čudnom" disciplinom za većinu Hrvata. Mnogima je jedini dodir s ovom vrstom hodanja bila pokoja sekunda koju bi hodači dobili tijekom televizijskih prijenosa velikih atletskih natjecanja...
- Ili ako su gledali Malcolma u sredini - s osmijehom se ubacuje Ivana, aludirajući na jednu "hodačku" epizodu popularnog sitcoma.
Premda je nekima očito takav način kretanja smiješan, atletsko hodanje je sve samo ne smiješno. Riječ je o brutalnoj disciplini, posebno kad je u pitanju utrka na 50 kilometara, u kojoj je Ivana najbolja i u kojoj će nas predstavljati u Dohi.
- Spremna sam, kondicijski sam dobra i osjećam da bih mogla biti na visokoj razini, a cilj je - doći do cilja. Ne bih ništa drugo prognozirala, bolje da vas iznenadim.
Ivana je ove sezone na 25. mjestu svjetske ljestvice, ali kad se izbace Kineskinje koje su višak (samo tri mogu na SP) i Ruskinje koje nemaju dozvolu za nastup, penje se u Top 20 među atletičarkama koje će biti u Dohi.
- Želja mi je srušiti osobni rekord. Osjećam da i kad sam najumornija mogu izvući brzi trening. A što će tek biti kad budem odmorna...
Utrka na 50 km na rasporedu je drugog dana SP-a, a zbog velikih vrućina, počinje pola sata prije ponoći.
- Zato smo otišli u Dohu već 18. rujna da se aklimatiziram, ali mislim da neće biti problema, bez obzira na to što će mi to biti prva utrka po noći. Doma nisam trenirala po noći, ali u Dohi ćemo u danima prije utrke raditi od ponoći do tri ujutro. Što se tiče temperature, dosta sam trenirala po vrućini, tako da mislim da je u utrci neću ni osjetiti, ponijet će me atmosfera i želja za što boljim rezultatom.
Kad su žene u pitanju, 50 km je još uvijek mlada disciplina, ali danas je konkurencija puno veća nego što je bila prije dvije godine.
- Danas već imamo nekoliko žena koje idu ispod četiri sata. Kad ću im se pridružiti? Nadam se za deset godina, ako opstane ta disciplina.
Da, Međunarodna atletska federacija (IAAF) namjerava smanjiti dionice u hodanju kako bi ga učinila atraktivnijim.
- Trebale bi postojati dvije discipline, 20 i 35 km, a ja bih izabrala ovu dulju. Kad je volja tu i kad su treninzi dobri, neće biti problema ni s kraćom distancom. Iako se nadam da će ostati pedesetka, bilo bi mi žao da je ukinu taman kad mi je krenulo.
Ako želi na Olimpijske igre u Tokio, morat će se spustiti na 20 km jer pedesetica zasad nije u programu. Premda borba još uvijek traje, čak i na sudu.
- Ako ne bude 50 km, moram se boriti da uđem među 60 najboljih na 20 km. Pet minuta mi nedostaje do norme, vjerujem da mogu i to, a ako ne bude išlo tako, onda se nadam da ću ući barem po renkingu. Nastup na OI mi je glavni cilj u karijeri.
Zbog bigla ponekad ipak i šećem
Hodanja joj nikad nije previše.
- Ne volim tramvaje, pa mi nije problem ni nakon silne odrađene kilometraže otići negdje pet kilometara pješke. Čak i na treninge ponekad idem pješke, to mi je bolji osjećaj. Ne vozim ni auto, samo hodanje.
Zna li uopće šetati ili uvijek hoda brzo?
- Šećem, kako ne. Imam bigla, a kako on svako malo staje nešto pronjuškati iz znatiželje, onda i mene zaustavi u hodanju. Inače bi bilo...
Tata odradi 200 km na biciklu, a trener je završio Ironman
Kad je sport u pitanju definitivno je pokupila tatine gene.
- Tata je istrčao i nekoliko maratona, iako je najviše zaljubljenik u bicikle, zna sjesti i otići 200 km na biciklu. Mama se nikad nije bavila sportom, zapravo smo samo tata i ja u obitelji okrenuti sportu. Sestra studira pravo, a brat je šesti razred. Nisu baš za sport, ali im škola ide super, tako da se nadopunjujemo. Roditelji su mi velika podrška, nikad me nisu ograničavali.
Trener Krešimir Jurlin je jedna od najznačajnijih osoba u njezinom životu, čovjek koji je pokrenuo hodanje u Hrvatskoj.
- Trener je bio triatlonac, završio je i nekoliko Ironmana. Bavio se i veslanjem, on me i naučio veslati u kajaku. Kasnije je krenuo proučavati hodanje, puno je toga pročitao i okupio je sada već ozbiljnu ekipu. Bruno Erent mi je super trening-partner, podrška smo si, guramo jedno drugo na treninzima. Puno mi znači da mogu raditi s njim, on me baš povuče. Kad mi ne ide, on mi je motivacija. Sve je više klinaca zainteresiranih za hodanje. Imamo i perspektivne cure poput Brune Janček i Eli Pevec. Bruna sada ima priliku srušiti rekorde koje sam postavila kad sam bila njezinih godina.
BROJKE
4;20:17 osobni rekord na 50 km
1;36:23 osobni rekord na 20 km
12. mjesto na 50 km osvojila je lani na EP-u u Berlinu
Vratimo se ipak malo u prošlost. Kako je Ivana uopće završila u hodanju?
- Počela sam trenirati trčanje 2006. kod Dalije Janić, i ona me 2012. dovela kod trenera Krešimira Jurlina da probam hodanje. Već za godinu dana sam završila na mlađejuniorskom SP-u, i nakon toga nastavila ići po velikim natjecanjima. Zaljubila sam se u hodanje i više ni ne pomišljam na trčanje. U početku mi je bilo neobično kretati se tako, ali kad se uhvati ritam i tehnika, sve ide samo od sebe. Nikad nitko nije savršen u toj tehnici, ali vidi se kome ide, a kome ne.
Treninzi su nemilosrdni...
- Glavna stanica mi je Jarun, tamo sam gotovo uvijek, ujutro i popodne. U fazi priprema treniram po osam sati dnevno. U posljednja tri tjedna prehodala sam više od 300 kilometara.
O čemu razmišlja čovjek kad hoda 50 km?
- Pjevam si pjesme. Najdraže si vrtim po glavi i podijelim si po kilometrima, kad je koja pjesma... Većinom su to uvijek iste pjesme. Recimo, kad sam lovila normu za SP, pjevala sam si cijelu utrku jednu pjesmu.
Istu pjesmu četiri sata i 20 minuta?!
- Da, više od četiri sata mi je ista pjesma bila u glavi, ali nakon toga je više nikad ne slušam. Koja pjesma? To će ostati tajna, ha-ha.
Nije lako psihički izdržati takvu utrku.
- Nije, ali nekako se nabrijem, fokusiram, kažem si "sada, Ivana, nije bitno ništa osim staze, štoperice i pjesme". Glava kao da mi se prešalta u neki drugi film, uđem u neki svoj svijet tijekom utrke, više ništa nije važno.
No, unatoč tome, priznaje da nema utrke u kojoj se ne dogodi kriza. I to odjednom, kad misliš da je sve super.
- Treba stisnuti zube kad je najgore i poslije kriza malo popusti. Na prvoj pedesetki me uhvatio grč u nogama i mislila sam da nikad neće proći, ali nakon pet kilometara je nestao sam od sebe.
Što misli, je li teže hodanje na 50 km ili maraton?
- Mislim da bi mi bilo lakše istrčati maraton jer ovdje si zalijepljen u toj tehnici svih 50 km i ne možeš van. Kod trčanja ipak možeš malo usporiti, ubrzati, opustiti ruke, a ovdje si zbog sudaca cijelo vrijeme u tehnici.
Ti suci su nemilosrdni u hodanju. Jedno stopalo uvijek mora uvijek biti u dodiru s tlom, inače pljušte kartoni.
- Sudaca se ne bojim. Imala sam jednu diskvalifikaciju kao mlađa, na 10 km u Mađarskoj, ali inače me na većim utrkama nikad nisu diskvalificirali. Tehnika mi je dobra.
Dođe li joj ponekad, kad tako brzo hoda, želja da potrči?
- Zapravo i ne, bilo bi me čak i strah, odnosno bilo bi mi neprirodno potrčati. Baš sam fokusirana i ne pada mi na pamet bilo kakav drugi pokret napraviti dok hodam.
Kajak, bicikl, plivanje, zumba...
Ne sastoje se Ivanini treninzi samo od hodanja.
- Veslam u kajaku, to mi pomaže za razvijanje ramena jer posljednjih 15 km izvlačim na ruke. Pred kraj utrke mi to dosta znači, onda osjećam jesam li dobro veslala ili nisam, ha-ha-ha. Moram voziti i bicikl da malo promijenim rutinu i da nisam u riziku od ozljede jer da samo hodam, vrlo vjerojatno bih se brzo ozlijedila. Velike su sile na koljenima pa nije preporučljivo samo hodati. Plivam također radi prevencije ozljeda. A po zimi plešem i zumbu, dobro dođe i za rad kukova, ha-ha.
Mobitel ne volim, a Instagram imam samo da ljudi znaju da postojim
Ivana je neko vrijeme radila kao trenerica klincima u svome klubu Agramu, a danas je zaposlena na pola radnog vremena u Decathlonu.
- Ne mogu živjeti samo od sporta. Ali, trenutno su mi cilj Olimpijske igre, a novaca i poslova će u životu uvijek biti. Težim cilju koji je ipak teže ostvariti, voljela bih uspjeti u tome. Završila sam četverogodišnju školu za nutricionista, ali fakultet još ne planiram, možda za koju godinu kad si malo iskombiniram što bih uopće voljela upisati.
Rekao nam je Ivanin trening-partner Bruno Erent: "nemojte je zvati na mobitel, neće vam se javiti, dogovorite razgovor preko mame ili trenera".
- Ha-ha, istina, ne prakticiram razgovore na telefon, draže mi je naći se uživo s nekim ako već moram. Nisam baš od velikog društva, više sam individualac, volim samoću.
Društvene mreže?
- Imam profil na Instagramu, ali čisto da se zna da postojim, ha-ha-ha. Ništa drugo ništa ne koristim. Ne može se za mene reći "voli sve što vole i mladi".
Kako izgleda prehrana prije jedne tako zahtjevne utrke?
- Jedem tri sata prije utrke da ne bi bilo probavnih problema, jer kad te uhvati probava za vrijeme utrke, to bude komplicirano, a i fizički se slabije osjećaš i ne možeš ubrzati. I, naravno, moraš obaviti WC prije same utrke. Ne jedem previše, dovoljno da nisam gladna, ali ne previše jer kad se napuhnem nije dobro.
U Dohi mora odraditi 25 krugova po dva kilometra. Maratonci baš i ne vole trčati u krug, kažu da im je monotono, što kažu hodači?
- Realno, u slobodno vrijeme sam dosta monotona osoba, pa mi to nije problem, ha-ha. Baš mi je dobar osjećam dok se vrtim u krug. Brže mi prolazi vrijeme tako, brojim si, još 24, 23, 22, 21...
Koliko vremena treba za oporavak nakon pedesetice?
- Treba mi oko tri sata da dođem k sebi, dotad ne mogu normalno hodati, osjećam umor. Nakon toga imam dva tjedna laganih treninga, najčešće samo veslanje i bicikl, bez ikakvog hodanja. I onda sve ispočetka.
Mnogi odrade 50 km, ali nakon ulaska u cilj, noge ih više ne drže. I sama je imala slično iskustvo lani na EP-u u Berlinu, svome prvom velikom seniorskom natjecanju.
- Mislim da nas tijekom utrke drži adrenalin. Ali, recimo u Slovačkoj, kad sam ispunila normu za SP, čak sam i potrčala u cilju, imala sam osjećaj da mogu još 15 km odraditi. U Berlinu je bilo drugačije jer mi je to bila druga pedesetka u životu, pa je reakcija organizma bila takva, nije još bio naviknut. Kad utrka završi, tek onda skužiš koliko si se iscrpio tijekom 50 km.
