Tek nekoliko rečenica uspjela nam je izgovoriti Sandra Elkasević, prije nego što je iz njezinih očiju potekla rijeka suza. Nikad nije mogla skrivati emocije, pa se tako potpuno slomila nakon nedjeljnog finala Svjetskog prvenstva u Tokiju u kojem je završila na petom mjestu među bacačicama diska. Hitac od 65,82 metara nije joj bio dovoljan za postolje, ali to je na neki način cijena na koju je sama pristala u trenutku kad je odlučila odraditi sezonu u lakšem ritmu, sa znatno kasnijim početkom priprema. Naravno da je i takva silno željela uzeti medalju, ne bi putovala na drugi kraj svijeta da nije tako, ali nije nije ovaj put bila na željenoj razini. Šteta je samo što nije uspjela ponovit barem rezultat iz subotnjih kvalifikacija, ali za utjehu, ne bi ni s tih 66,72 došla do odličja.
Zlato je na Japanskom nacionalnom stadionu osvojila najveća favoritkinja, Amerikanka Valarie Allman, koja se nakon dva olimpijska zlata napokon "dočepala" i svjetskog prijestolja koje joj je dosad izmicalo. Stigla je u Tokio s 28 pobjeda zaredom na svim natjecanjima i uhvatila ovdje novi trijumf, bacivši disk 69,48 metara. Na postolju su završile i Nizozemka Jorinde Van Klinken (67,50), te senzacionalna Kubanka Silinda Morales koja je sa 67,25 postavila osobni rekord, a ispred Sandre se smjestila i Vanessa Kamga s novim švedskim rekordom (66,61).
Nakon lanjske olimpijske bronce u Parizu, njezine 15. medalje s najvećih natjecanja, naša najbolja atletičarka je u dogovoru s trenerom i suprugom Edisom odlučila uzeti dužu stanku kako bi se regenerirala i napunila baterije. Kasniji ulazak u trenažni proces morao je, dakako, ostaviti traga, pa je i sama Sandra u travnju priznala da možda neće biti kao prijašnjih godina i da je spremna za takav ishod. Jasno je da se na kraju priče nadala i da je vjerovala da može uhvatiti postolje, a ta je nada još više narasla kad je u subotnjim kvalifikacijama lakoćom bacila 66,72 i s prvog mjesta prošla u finale. Vjerovala je da u finalu može do još veće daljine, jer kako je i sama rekla, bez 67 metara se ne može razmišljati o medalji, ali u nedjelju to jednostavno nije uspjela izvući iz sebe.
Za uvod je bacila 64,78 i pokazala rukom "polako", očito uvjerena da može puno dalje. No, u sljedeće je dvije serije lansirala disk u gotovo identično mjesto u mreži i pala je čak na osmo mjesto. Trgnula se malo u četvrtoj rundi, izbivši sa 65,82 na četvrto mjesto, ali postolje joj je još uvijek bježalo, a na kraju se još i spustila u poretku, zaključivši dan sa 64,55 i 64,80.
- Bacila sam oko 65 metara u prvoj seriji, znala da je to tek početak i onda sam druga dva išla "full". Ostaje žal zbog mreže jer su to hici koji lete preko 67-68 metara, a ja to nisam pokazala. Onda sam počela povlačiti kukove, udarati samo rukom, a u tome nema snage. Pa još u petoj seriji suci nisu znali tko baca prvi zbog promjene formata natjecanja, očito su i sami u tome izgubljeni, ali nisu oni krivi. Trebala sam ja ugrabiti priliku kad se pružala. Da je jedan samo jedan od ta dva prošao van, drugačija bi bila priča. Povrijeđena sam i ljuta sama na sebe, žao mi je da ono što smo radili zadnja dva mjeseca nisam pokazala ovdje - uspjela nam je reći Sandra u mix-zoni, prije nego što se potpuno slomila.
- Ma, kao dijete sam. Ali neka, proći će i ovo - govorila je kroz suze.
Nije pomoglo ni podsjećanje da je odradila sezonu bez punog gasa.
- Znam da sam rekla da se želim odmoriti, ali opet, kad budete tako blizu, a ne dobijete to, onda malo boli. Ali dobro, sve je to sport. Žao mi je ta dva hica, ne znam koji mi je tehnički ljepši bio. Neka, najvažnije da sam se vratila i da sam zdrava - pokušala je utješiti samu sebe.
Suze su, međutim, opet bile jače...
- Nisam došla loviti Allman ovdje, došla sam baciti svoj najbolji rezultat sezone da mogu biti ponosna na sebe, da svi u kući budu ponosni i da dođem doma sretna jer smo stvarno jako radili i trudili se. Nakon mitinga u Eugeneu smo ušli u potpunu karantenu i bila sam baš ponosna na ta dva mjeseca jer iz te lude sezone smo na kraju mogli izvući nešto. Ali jednostavno mi je falilo natjecanja na velikim daljinama ovog ljeta.
Nije ispalo kako je htjela, ali te njezine suze zapravo najbolje pokazuju koliko joj je i dalje stalo, pokazuju da je gladna i nakon 15 medalja s najvećih natjecanja.
- Plakala sam ja i 2009. u Berlinu kad sam bila klinka jer nisam ušla u top 8 i nisam osvojila medalju, tako plačem i danas. Kao da sam došla ovdje kao glavna favoritkinja, a zapravo sam 11. na svjetskoj ljestvici ove godine. Uhhh... Teško je biti ja, teško je s mojom glavom. Najradije bih se sada išamarala - rekla je u novom naletu iskrenosti.
- Kunem vam se, da je drugi ili treći hitac prošao mrežu, mi bismo ovdje imali drugačiju priču. Ali nije, i sada idemo kući popraviti što ne valja i nastaviti dalje. Sutra je novi dan.
A onda se u njoj na kraju razgovora opet probudila ona gladna "zvijer".
- Nije ovo moj kraj. U Los Angeles idem po to zlato, pa makar me u kolicima morali odvesti!
Nije to bila laka tokijska večer za Sandru, ali takvi su najveći šampioni. Priznaju samo pobjede i medalje, i jasno se teško nosila s ovakvim epilogom, ali ako smo u nešto sigurni, to je da će i dalje gristi. Da, proslavila je ovo ljeto 35. rođendan, ali još uvijek je u njoj puno motiva i volje za radom, pa i ne čudi da je na odlasku iz miks-zone spomenula i sljedeću sezonu i Europsko prvenstvo u Birminghamu. Sutra je novi dan...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....