Iako je gimnastika sport u kojem se europska prvenstva održavaju svake godine, svejedno pomalo nestvarno zvuči podatak da je Filipu Udeu ovo jubilarna 20. kontinentalna smotra. I nakon toliko godina, 36-godišnji Čakovčanin još uvijek traje. Reći će i sam da su ga već puno puta otpisivali, posebno kad su se zaredale godine bez odličja, ali on je i dalje tu, i dalje je jedan od najboljih konjaša Europe i svijeta.
Danas ga čeka već 11. europsko seniorsko finale u karijeri, deveto pojedinačno. Borba za medalje na konju s hvataljkama u Olimpijskoj dvorani u Münchenu kreće od 14.23 sati.
- Smiren sam, jer uvijek mi je teže nastupiti u kvalifikacijama nego u finalu. U finalu i ako zezneš, u najgorem si slučaju osmi. A biti među osam u Europi s 36 godina je vrlo dobar rezultat. No, spreman sam, dobro se osjećam, samo trebam malo posložiti glavu. Uvijek sam nervozan, stvorim si neki pritisak. Bitno mi je da sam sebi opravdam rad koji sam uložio. Da ne dođem tamo i da se raspadnem - poručio je Ude dan uoči finala.
Kaže da je mislio da će mu s godinama biti lakše, ali nije tako.
- Ljudi kažu ‘kako, pa stariji si, imaš toliko iskustva’. A meni je što sam stariji, svako natjecanje sve gore, sve je jača trema, ne znam zašto. Sve mi je gore i sve mi je više stalo. Sretan sam jer sam još uvijek tu. Svi mi prilaze i govore ‘svaka čast što si tu s 36 godina’.
Što ga gura dalje da je sa 36 na leđima došao na čak 20. EP?
- U gimnastici i u sportu općenito, ako staneš - gotovo je. Ne mogu uzeti dužu pauzu jer se više nikad neću vratiti, pogotovo ne s 36. Gura me neki osjećaj... Znate, nikada nisam osvojio veliko zlato. Ne stvaram si pritisak, ali taj nedosanjani san osvajanja zlata na velikom prvenstvu, to je ono što me tjera dalje i zašto se ujutro budim. Treniram da ga možda, u nekim idealnim uvjetima, osvojim. Ako ne, sve OK, ako da - super.
Kroz karijeru su ga doista pratile srebrne medalje. Bio je drugi na Olimpijskim igrama u Pekingu, drugi na Svjetskom prvenstvu u Nanningu, dvaput drugi i na europskim prvenstvima - u Lausanni 2008. i Mersinu 2020.
- U Mersinu sam bio bliže zlatu. Tamo sam zeznuo flop, nisam napravio E nego D, ali s druge strane mogao je tadašnji prvak Petrov isto tako govoriti ‘da sam napravio bolji saskok, dobio bih desetinku više’. Tako je trebalo biti, ne grizem se zbog toga. Danas ću probati napraviti najbolje što mogu. Odmah bih potpisao da odradim kao u kvalifikacijama.
Taj Mersin prije dvije godine mu je, priznaje, bio prekretnica u karijeri.
- Najstresnije natjecanje ikada! Razmišljao sam čak da prekinem karijeru te godine. Počela je korona, nije mi išlo, dugo nisam imao rezultat. Počneš razmišljati ‘čemu mučenje?’ Bilo mi je stresno jer sam mislio ‘ak’ sad zeznem, ne znam hoću li se više ikada oporaviti’. I onda sam pao u kvalifikacijama, na saskoku. Ne da su mi sve lađe, nego su mi svi brodovi potonuli. Katastrofa. Točno se sjećam, sjeo sam na stolicu, vidim trenera, on u ‘bedu’, ja još gore, depresija totalna. Ali, sreću valjda treba zaslužiti. Bog me pomazio i poklonio mi to finale, a u finalu sam si rekao ‘ako si takav poklon dobio, poklon koji nikada nitko nije dobio, s padom ući u finale na EP-a, ako to sad zezneš, onda ne zaslužuješ više nikakve poklone’. Kad sam doskočio s konja, kad sam praktički znao da sam minimalno treći, ne mogu opisati taj osjećaj, tu sreću.
A kako će biti danas?
- Iskreno, ni ne znam s kime sam u finalu. Nisam ni pogledao startnu listu. Ne zanima me. Znam samo da moram napraviti svoje. Nemam najveći start, u drugoj polovici sam sa startom, ali imam bolju tehničku izvedbu pa mislim da je to neka kompenzacija. Finale je potpuno otvoreno. Najavljuje se puna dvorana, ali teško mi je sad reći odgovara li mi to ili ne. To me pitajte nakon finala. Primjerice, sad kad sam odradio kvalifikacije, mogu reći kako je bilo, kako sam se iskreno osjećao, a bilo je tako da sam imao takvu nervozu da sam mislio da neću napraviti dva elementa.
Pred njim je, dakle, još jedno veliko finale. I tako tko zna do kada...
- Govore da sam uzor mladim dečkima. Dokle god se dobro osjećam i mogu napraviti dobar rezultat, trenirat ću. Idem godinu po godinu, natjecanje po natjecanje. Krisztian Berki jednom mi je rekao da na svako natjecanje ide kao da mu je to kraj, kao da mu je zadnje. Rekao je da ne može ići na pola, jer ako mu je zadnje, nikada si to ne bi oprostio. Tako i ja pokušavam. Možda mi je ovo zadnje natjecanje. Dat ću danas sigurno sve od sebe, pa ako i izletim s tog konja, ako sam dao sve, bit ću miran. Prije Mersina sam kćerkici Evi obećao medalju. Sada je u fazi legića, sretna će biti da joj donesem njih. S legićima sigurno idem doma, a medalja... Ne bih se bunio da legići idu Evi, a medalja meni - uz smijeh je zaključio Ude.