Jedna je od najvećih sportskih priča koju smo ikada imali. Dvaput olimpijska pobjednica, dvaput svjetska prvakinja, šest puta pobjednica Dijamantne lige. I pet puta europska prvakinja, što nikada nikome nije uspjelo u jednoj disciplini. I sve to u atletici, u kraljici sportova. Na žalost, u podneblju u kojem se puno toga podcjenjuje, ponekad je teško ljudima objasniti što znači skupiti tolike silne uspjehe i biti toliko dugo u svjetskom vrhu u takvom sportu, u sportu koji nije vezan samo uz jedan ili dva kontinenta ili uz nekoliko država, već u sportu koji je raširen u baš svakom komadiću zemaljske kugle, u sportu koji je najgledaniji u olimpijskom programu.
Trebalo se poklopiti s OI
U takvom je sportu Sandra Perković već čitavo desetljeće svjetski vrh. Čudo od sportašice, čudo od žene. Kao i svi sportski velikani, uvijek spremna na mukotrpan rad, na stotine odricanja, uvijek željna novih pobjeda, novih pomicanja granica. Ali, u svemu tome je uvijek bila svoja, posebna, drugačija od mnogih, nikad nije bila jedna od onih za koje ne postoji ništa drugo osim sporta. Zna se i zabaviti, i uživati u životu, i opet biti najbolja. Isto tako, nikad nije bila jedna od onih koji će vagati svaku riječ i truditi se da se svima svide. Možda će zbog toga nekome stati na žulj, možda neće biti omiljena u svim krugovima, ali time se, kako i sama priznaje, ne opterećuje.
Vrckava, puna energije, puna ambicija, puna interesa, teško uhvatljiva... Ali, uspjeli smo je uhvatiti za rođendanski intervju. Za jubilarni, 30. rođendan, koji upravo danas slavi. Nekad se taj 30. rođendan dočekivao sa strahom, kao da ostavljate mladost iza sebe, ali u posljednje vrijeme ipak se češće čuje ona “tridesete su nove dvadesete”. Kojoj je verziji sklonija Sandra?
- Svaki čovjek što je stariji i iskusniji, time mu je bolje u životu. Kažu da su tridesete neka prekretnica u životu, jer realno, kad slaviš 20. rođendan, mlad si, ne znaš tko ti nosi glavu. S 30 si u nekom mladenačkom pubertetu, a s 40 si u obitelji, imaš neke druge prioritete u životu. Da, mislim da je 30. rođendan jedna od prekretnica. Ne bojim se, veselim se ulasku u klub 30. Trebalo se poklopiti s Olimpijskim igrama, šteta što su otkazane.
Jeste li u sportu napravili sve što ste htjeli do 30. rođendana?
- Jesam, i više nego što sam htjela. OK, uvijek ti hoćeš i više i bolje, ali kad se vratim unatrag, ispunila sam puno stvari. Sad se to, možemo reći, lagano sve briše i počinje neka nova era. Što sam napravila u dvadesetima, napravila sam, sada to moram ponoviti u tridesetima, ha-ha-ha.
Znači, još dva olimpijska zlata, dva svjetska naslova, pet europskih...?
- Vidjet ćemo koja Sandra će biti bolja, ona s iskustvom ili ona koja je pobjeđivala na mladost i ludost, ha-ha.
Koji biste trenutak izdvojili kao najemotivniji u karijeri?
- Definitivno osvajanje prvog olimpijskog zlata. To je bilo poslije povratka na atletska borilišta, prvi put sam bila na tako velikoj manifestaciji, jer OI su ipak posebna priča. Bili su mi tamo i mama, brat, Edis i najbolja prijateljica. Prvo hrvatsko žensko zlato na ljetnim OI, ništa bolje od toga si nisam mogla zamisliti. To je bio baš emotivan trenutak. A tu je i osvajanje prvog seniorskog zlata, onog na EP-u 2010. Bila sam klinka od 20 godina, otuda je krenulo ispunjavanje mojih snova.
Žal za rekordima
A ona druga krajnost, najteži trenutak?
- To je bila 2011. godina kada sam bila suspendirana na šest mjeseci. Isto tako i rastanak s prvim trenerom Ivanom Ivančićem. To mi je teško palo, jer bilo je svađa, teških riječi i svega, ali opet smo se nakon dva mjeseca pomirili i shvatili da je to bilo najbolje za oboje. Ipak je on bio u godinama, a ja sam imala još puno toga za ostvariti. Moj ritam natjecanja je donosio puno stresa i napetosti, to je teško i za mladog čovjeka, a kamoli za čovjeka u njegovim godinama.
Postoji li žal što se niste uspjeli približiti svjetskom rekordu? Istina, došli ste mu bliže nego bilo tko drugi u posljednjih 25 godina, ali ipak je daleko tih 76,80.
- Meni je više žao što mi je 2014. u Zürichu falilo 28 centimetara do rekorda europskih prvenstava. Žao mi je i što nisam rušila rekord svjetskih prvenstava (71,62) u Londonu 2017. kad sam bila baš jako spremna, kao i godinu dana ranije na OI u Rio de Janeiru. Olimpijski rekord je 72,30, ali kvalifikacije i finale dan za danom i te pogođene mreže su učinili svoje. Ne mogu zapravo reći da su to stvari za kojima žalim, ali voljela bih da su se ispunile.
Kad govorimo o Gabriele Reinsch i tih nedostižnih 76,80, svako malo se potegne priča o brisanju sumnjivih svjetskih rekorda iz osamdesetih i i startanju od nule.
- Znate da ja nisam za tu priču. Ako je taj rekord bačen, bačen je i trebamo ga poštovati kako god da je ostvaren. Takav je, primjerice, i rekord na 400 metara i puno drugih, pa se neće brisati jer nema dokaza. Tako bi za deset godina, da ja sad bacim svjetski rekord, mogao doći netko i obrisati ga. I dalje vjerujem da se, ako se baci 74 metra na otvorenom stadionu, može napadati i svjetski rekord jer ni ovaj sadašnji nije bačen bez vjetra. Kakva god Reinsch bila, nije bila baš toliko jaka.
Bacanje na buri
Osvojili ste sve i to barem po dvaput, mnogim sportašima bi u takvoj situaciji pao motiv. Što vas drži toliko gladnom da i dalje grizete?
- Znam da mogu, vidim da mogu, mislim da još nisam rekla sve u sportu. Volim osjećaj pobjede, osjećaj kad sam najbolja i napravit ću sve da doživim taj osjećaj. Zdrava sam, imam super trenera, super tim. Dođe ponekad i do zasićenja, ali tako je u svakom poslu, to traje dan-dva, maksimalno tjedan. Misliš si, sad su svi na kupanju, a ti si dvaput dnevno na treningu ili su svi na skijanju, a ti u Splitu bacaš na buri. Ima takvih kriza, ali to se preživi i ideš dalje. Valjda me ta želja za ispisivanjem povijesti toliko vuče dalje. Ne gledam granice, idem pod svaku cijenu po pobjedu. Kad u nešto vjerujem, to želim i ispuniti.
Koliko ćemo vas dugo onda još gledati na atletskim borilištima?
- Barem još pet, šest godina. Deset. Uvijek kažem deset. Tako sam rekla i prije deset godina, ha-ha.
Znači, kad budemo radili intervju povodom 40. rođendana...
- Opet će biti odgovor, “pa nisam još sve rekla”, ha-ha-ha.
Vjerojatno je onda još rano za razmišljanje o tome što nakon završetka karijere?
- Htjela sam voditi Savez, pomoći mladim sportašima da ne prolaze ono što sam ja prolazila. Ali, nakon toliko godina borbi s tim ljudima, ne znam hoće li mi se uopće dati to raditi. Ma, ne razmišljam još što ću. Kad dođe vrijeme, to ću na brzinu riješiti. Možda otvorim atletsku školicu i radim posao bez stresa s djecom. Uživaš, zabavljaš se i treniraš.
Planirate li u skorije vrijeme zasnivanje obitelji?
- To planiram u ovom periodu od 30. do 40. godine. Voljela bih postati majka i ispuniti se i na tom planu. Željela bih se vratiti nakon toga, ako to bude moguće, ako će mi to zdravstveno stanje dopustiti. Ipak imam problema s leđima, a kad bi došao i porod, ne znam kako bi to reagiralo na moje zdravlje. A i dijete je cjelodnevna obveza. Nije to više doručak, odmor, trening, spavanje, trening, nego “mama, mama”. Nisam se dosad odlučila na to, prije još nekih velikih natjecanja poput Igara u Tokiju koje sam si zacrtala. Ali, tko zna što će biti. Kažu ljudi “dok mi planiramo, Bog se smije”.
Krajem 2008. ste završili na operaciji slijepog crijeva koja se zakomplicirala. U jednom trenutku vam je i život visio o koncu. Koliko vas je kao osobu i sportašicu odredila ta situacija?
- Otada je krenuo moj uspon. Izgubila sam tada dosta kilograma, ali vratila sam se za nekoliko mjeseci, osvojila europsko juniorsko zlato, ušla u finale seniorskog SP-a. Ne mogu reći da mi je sve to pokazalo da sam neuništiva, ali mi je pokazalo da se trudom, radom i velikom željom puno toga može ispuniti u životu. I kad mi je teško, kad mi ne ide kako treba, kažem si “pa ako si to preživjela, preživjet ćeš i ovo”.
Majka joj je, kaže Sandra, bila najveća podrška u životu i karijeri.
- Definitivno mama. Pa Edis i moji prijatelji, među kojima bih istaknula Valentinu Mužarić koja je trenirala sa mnom i kod Ivana Ivančića i kod Edisa, a sada je u Americi. Kad god i što god mi treba, ona i njezina sestra Ivana su tu. To je takav tip ljudi, to su pravi prijatelji, koji će ti pomoći kad treba. Naravno, od institucija su tu klub, Grad Zagreb i SSZG bez kojih zagrebački sportaši ne bi bili tako povlašteni.
Degradiranje disciplina
Bili ste aktivni i u politici. Je li ona za vas završena priča ili bi joj se mogli jednog dana vratiti?
- Tko zna, možda budem u Središnjem državnom uredu za šport. Tu trebaju biti sportaši koji su školovani, koji su bili vrhunski. Oni su najviše osjetili cijeli sustav, na svojoj su koži osjetili kako se neke stvari mogu lakše ili teže riješiti. Htjela bih ostati vezana uz sport, pomoći mladim sportašima. Možda u Savezu ili u HOO-u, da mogu iz prve ruke reći što i kako treba raditi, da se rezultat počne cijeniti više nego danas kad je razlika između prvoga i zadnjega jako mala.
Jesu li atletici potrebne promjene, odnosno modernizacija da se više približi novoj generaciji?
- Atletika je sama po sebi jak sport, ne trebaju joj eksperimenti. U njoj se vidi i fizička i psihička pripremljenost i moment sreće. Ljudima treba približiti surovost atletike, a ne trebaju nam neke ekshibicije, bacanje u parkovima i slično. Znam da je popularno trčanje na ulicama, ali ne možete baš sve discipline baciti na ulicu, zato i imamo stadione.
Sandra ne krije da joj smeta još jedna stvar.
- Ne volim degradiranje nekih disciplina. Znam da je 100 metara najpopularnija disciplina jer se u njoj traži najbrži čovjek na svijetu, ali može se tako i u bacanju kugle tražiti najjači. Nisam zadovoljna što su izbacili ženski disk iz Dijamantne lige. Muška kugla je u ovom trenutku atraktivna, ali ona je automatski povukla u Dijamantnu ligu i žensku kuglu u kojoj se trenutno baca 17 metara što je smiješno. Bez Dijamantne lige je teško naći sponzore, motivirati se. U atletici ne možeš puno zaraditi. U redu, u usporedbi s običnim čovjekom, to jest ogroman novac, ali u usporedbi s drugim sportovima, ovo je kikiriki. Da, nagrada od 10.000 eura zvuči dobro, ali trebaš praktički biti najbolji u tome što radiš da je osvojiš. A s tim naslovima koje sam osvojila ja ili neki drugi atletičar mojeg ranga, trebali bismo praktički biti milijunaši.
Koga od sportaša iz drugih sportova posebno cijenite?
- Serena Williams mi je baš top. Ima tu još puno sportaša, ali prva koja mi pada na pamet je ona. Najbolja je od najboljih, vratila se nakon poroda, imala je i psihičkih uspona i padova, ali pobjednički mozak je pobjednički mozak. Nema kod nje puno foliranja. I voljeli su je i mrzili. Ali, nitko te ne voli previše kad si predugo prvi.
U kojem biste sportu bili uspješni da niste u atletici?
- Htjela sam trenirati tenis, ali on je u ono vrijeme bio jako skup, a moja mama je samohrana majka i nije joj bilo lako to financirati. Pitala me kojim bih se sportom htjela baviti, odgovorila sam joj da bih htjela trenirati tenis jer sam ga gledala na televiziji i bio mi je super. Onda je ona rekla, “a ima li možda neki drugi sport”, ha-ha-ha. Trenirala sam i košarku i odbojku, ali uvijek me individualni sport više privlačio. Volim onaj osjećaj “koliko daš, toliko i dobiješ”.
Vratimo se za kraj na aktualnu koronakrizu. Je li vam ona na kraju i dobro došla da malo napunite baterije?
- Ja sam osoba koja se prilagodi svakoj situaciji. Neću sad plakati što su OI odgođene, ali da sam htjela da budu ove godine, htjela sam. I dalje imam dva treninga na dan, uobičajene cikluse, isto kao i kad sam u punom treningu, samo mi sada fale tekme. Na treningu sam zatupila. Kad imaš natjecanja, dižeš formu, spuštaš je, loviš špicu, baciš dobro, pa si sretan, imaš motiva... A sad je sve ravna crta. Kao što kaže moj fizioterapeut Branimir Vajda, sad smo u fazi TNT - treniraš, ne bacaš, treniraš, ha-ha. Čekamo mitinge, a vjerojatno ću nastupiti na PH ili Kupu, to će biti osnovna provjera, čisto radi sebe da nisam trenirala za džabe. Ali dobro, sad imam priliku biti malo više kod kuće, putovati Hrvatskom, otići vikendom na roštilj... To su stvari koje se vama događaju, a da niste ni svjesni koliko ih mi sportaši želimo.
Vrati li se situacija u normalu, OI u Tokiju će se održati dogodine. Imate priliku postati prva žena koja je osvojila zlatne medalje u jednoj disciplini na trima uzastopnim Igrama.
- Teške su to riječi. Svjesna sam da se za takvo što treba sve poklopiti, dobra ja, dobar dan, malo sreće. Nadam se da ću to napraviti, dat ću sve od sebe da se tome približim što više mogu, ali neću reći da ću to osvojiti. To je ipak atletika. Postoji razlog zašto mnogi ne mogu spojiti ni dvije dobre sezone, a kamoli tri olimpijska ciklusa.