Zašli smo u proljeće, što pak u njezinom slučaju znači i ulazak u “Sandrino doba”. U redu, jasno je da postoje i atletska natjecanja, mitinzi i pod krovom. Konačno, nema davno u Beogradu je održano Svjetsko dvoransko prvenstvo, ali ipak uz kraljicu sportova primarno vežemo otvorene prostore, stadione.
- Da, mi upravo završavamo taj zadnji, odnosno bazni ciklus. Ono što sada napravimo u tom razdoblju onda je i ono što ćemo činiti, kakve rezultate postizati tijekom sezone koja sada u punoj mjeri počinje - veli Sandra Perković uz kratak dodatak.
- Kuća najbolje stoji kad su temelji čvrsti, a jednom kada sezona počne više se nećemo moći vraćati u tzv, “betonažu”, da se “ubijamo” od količine bacanja, dizanja.
Leđa kronični problem
Ono najvažnije, Sandra je zdrava, “ništa me ne boli”. Doduše, taj dio o zdravlju smo djelomice zaključili i prije samog razgovora. Našli smo se, naime, sa Sandrom u hotelu Esplanade gdje je bila gostom, zajedno s braćom Sinković, na javnom snimanju tzv. podcasta “Uhvati vjetar”, u sklopu većeg projekta pod nazivom “Putem oblaka s Anom Radišić”. A Sandra se ondje pojavila u cipelama s poprilično visokom, uskom potpeticom, što nam je onda, onako laički, dalo za naslutiti kako nema više problema s Ahilovom tetivom.
Točno?
- Ha, ha, apsolutno! To i je to. Sve super.
Onda je vjerojatno jednako tako s leđima?
- Je, makar s tim leđima sam imala problema kroz cijelu karijeru. A Ahilovom prošle godine, ne ranije. Budući da se prolongirala sezona 2021., nije bilo odmora, puno se željelo i radilo, to je dovelo do upale Ahilove tetive na lijevoj nozi koja je opterećena već mojim bacanjem. Od tuda kreće cijeli hitac. Tako gledano, ja sam prezadovoljna onda sa svojih 68,3 metara koje sam bacila u Firenci.
Tretmani i kontrole
Bilo je to u lipnju 2021., pobjeda u Dijamantnoj ligi u glavnom gradu Toskane.
- S obzirom na uvjete odnosno okolnosti u kojima sam bila, sjajno. Iako, moglo se dogoditi da bude i dalje, ali prof. Branimir Vajda i ja smo ove godine ušli baš žustro. Leđa i Ahilova, tretmani redovno dvaput tjedno i kontrole neovisno gdje se on nalazio, je li u Zagrebu, Opatiji ili negdje treće. Edis (trener Elkasović) je klasično dobar i mislim da smo napravili jako dobre pripreme, te se veselim sezoni.
Ove godine je fokus glede natjecanja sasvim sigurno na Svjetskom, pa onda i Europskom prvenstvu. Slušajući vas, zadovoljnu i zdravu, slutimo li onda i tomu odgovarajuće rezultate, ma koliko bilo još uvijek puno prerano o tomu govoriti?
- Od tih najvećih natjecanja, prvo je u srpnju, u američkom Eugeneu Svjetsko prvenstvo. “Home soil”, ha, ha, a onda je u kolovozu Europsko u Münchenu. Nadam se dobroj spremi, još većoj motivaciji i dalekim hicima - veli Sandra.
Ukoliko nekome možda nije dovoljno jasna ona Sandrina opaska “home soil” (domaći teren), to ide Amerikanku Valerie Allman. Olimpijsku pobjednicu u disku iz Tokija i već sama ta poruka pomalo svjedoči i o fokusu naše sportske zvijezde.
- Da, da, to je to... Mislim, ne želim ništa obećavati, davati velike izjave jer to je sport i ne možeš ništa predvidjeti. Ti se možeš samo nadati i raditi najbolje što znaš. Fokusirana sam na taj dio, na pripreme, trening, rad. Ne želim sad govoriti u stilu “ja ću nju sad ‘ko beba zvečku”. Ma ne, želim doći tamo spremna i zdrava, pa da se pošteno “pofajtamo” i neka obje bacimo 70 metara, pa neka pobijedi onda koja baci i dalje od toga. Jer, na 70 metara ako i izgubiš, nitko se neće buniti.
Nisam još rekla sve
Sandra Perković dvostruka je olimpijska pobjednica, dvostruka svjetska prvakinja, peterostruka prvakinja Europe, šesterostruka pobjednica Dijamantne lige... Jednostavno, načelno se više nema što dokazivati, ali što je ono što motivira za dalje, više, još... ?
- Prvo me motivira ljubav prema sportu, ovom poslu koji radim. Stvarno sam počašćena time što radim ono što volim i da sam k tomu još i najbolja na svijetu u tom segmentu. Nadalje, ponosna sam doista što predstavljam Lijepu Našu, ponosna što dolazim iz tako lijepe zemlje kakva je Hrvatska. Pa sad, ako mogu onda želim i sama dati neki doprinos, što je više moguće, za ovu lijepu državu u kojoj sam se rodila. Svuda je lijepo, ali doma je najljepše. Još k tomu, kad vidimo danas i slušamo vijesti iz svijeta, stvarno znamo da živimo u prekrasnoj zemlji. Jest da nam uvijek nije bajno i da bismo uvijek mi nešto mijenjali, ali lijepo nam je. Priznajmo si to. Imamo lijepu prirodu, sjajnu hranu, normalne ljude. Daljnji motiv... Pa, sigurno i to da sam na neki način “gladna” novih uspjeha. Neki se put uspije, ponekad ne. Neki put stavite pred sebe prevelike ciljeve, i to se događa. Ja najviše od sebe tražim, ali i vi, javnost također. I opet, s punim pravom. Uživam u ovomu što radim, baciti najdalje, uzeti zlato i doći doma. Onda mi je srce kao kuća. Onda kada smo svi ponosni, moji doma, cijela Hrvatska.
Je li nam se čini ili je varka, kao da je konkurencija u disku zadnjih godinu-dvije možda, ojačana?
- Nije nego sam ja bila lošija pa je onda došlo do izražaja...
Ovo zvuči malo nadmeno.
- Ne, ne, iskreno sad mislim, doista. A mogu argumentirati. Na Hanžeku sam bacila 71 metar, druga je bacila 69. Vi tu drugu nikada niste ni primijetili kada sam ja bacala 70.88, ali sljedeće godine je ona bacila 68.90, ja 68 metara i onda svi vele “vauu, kako je ova dobra”. To je. Vi ste, javnost u Hrvatskoj, fokusirana jasno na moje rezultate najviše, sasvim normalno, ali onda kada me neka prebaci to je... Mislim, uvijek je bilo sjajnih bacačica, kao što ih je i sada. Kubanka Denia Caballero, pa isto Kubanka Yaime Perez, koja je osvojila srebro u Tokiju, Amerikanka i olimpijska pobjednica Allman, bila je tu i Australka Steven koja je na SP 2017. bacila 70 metara i bila druga... Allman je u Tokiju osvojila zlato s 68.90, dok sam ja olimpijska zlata osvajala s 69.11 i 69.21 metara. Doista je to to. Konkurencija je uvijek ista u smislu kvalitete, kvantitete, samo što se one mijenjaju, a ja ostajem ista. Mislim da to govori nešto i o mojoj dugotrajnosti jer niti jedna od njih nije spojila više od 3-4-5 godina zaredom. Sve su trajale jednu do dvije godine. Mislim, nije za čuditi. Teško je to. Ja osjećam da nisam još rekla sve i da nisam bacila najdulje u životu, najdalje što mogu.
Frendice ne, respekt da
Kada smo kod konkurencije, kakvi ste s njom, mislimo čisto na komunikaciju? Razgovarate li, ne pričate uopće, ima li kontakta?
- Nismo prijateljice, ako to mislite, ali se niti ne mrzimo. Mi smo si konkurentice i poštujemo se kao sportašice. Ne možete biti prijateljice baš s nekima koji vam uzimaju... ha, neću baš reći kruh, ali konkurencija su. Pozdravljamo se, to da. Ima fair-playa. Meni nekad zna poneka od njih reći “zašto me nema više po društvenim mrežama, zašto se ne dam snimati na treninzima”? Zato što za to nemam potrebu i zato što nije to moj posao. Ne da će neka sada “uzeti” moj trening, nešto kao “snimiti”, nego zašto bi nekome dopuštala da ulazi u neku moju privatnu sferu. Ja ne gledam što drugi rade, pa ne trebaju ni drugi gledati što i kako ja radim - drži Sandra i spominje kako postoji velika razlika između hrvatskih i stranih sportaša.
- Nemamo isti mentalni sklop. Stranci pričaju samo o treninzima, natjecanju, dok mi cijeli život imamo za pričati, raspredati o 100 stvari. Nama, hrvatskim sportašima nije ikakav baš problem, zašto bi bio, doći evo u neki hotel, javno snimanje podcasta. Strancima da to ispričam oni bi se čudili i pitali zar sam zbog toga izostala s treninga...
Doduše, možda bi i oni došli, ali samo da im se plati.
- E, da, da. Njima je novac i koliko mogu zaraditi. Mi nismo takvi. Mislim, novac jasno da je bitan i nećemo se lagati, ali nismo odgojeni da je novac sve i pokretač svega. Mi poslije sporta, sportske karijere nećemo biti izgubljeni, nećemo zaglibiti u drogu, alkohol.
Puno desetljeće ste u seniorskom i zlatnom vrhu. Sami ste spomenuli da mnoge vaše kolegice traju bitno manje, u planetarnom vrhu. Koja je vaša formula dugovječnosti?
- Ono što sam rekla o predanosti, ljubavi i sreći da radim ono što želim. Svaka sezona kada mi završi, ja ju samo pospremim pod tepih. Jer, ako se budem osvrtala i gledala koliko sam uspjeha ostvarila, što sam napravila, ako ću tako razmišljati, ne bi mogla više ni koraka naprijed. Bila bi previše zaokupljena sobom i sebi sama važna. Zato u biti, u svojoj glavi, ja svake sezone krećem od nule.