Smirena i dobro raspoložena Sandra Perković čeka odlazak u Tokio na svoje treće Olimpijske igre. Najbolja hrvatska sportašica proteklog desetljeća, jedna od najvećih koje smo ikada imali, odrađuje posljednje pripreme pred još jedan veliki ispit u karijeri. Ispit koji će ovaj put “pisati” u nikad čudnijim okolnostima, pred praznim tribinama i pod budnim okom i strogim pogledom japanskih vlasti koji samo čekaju koga će sljedećeg baciti u izolaciju. Ne pomaže tu ni cjepivo, ni deset negativnih testova, samo pogledajte iz daljine nekoga tko je zaražen i eto vas pod ključem. Malo karikiramo, ali nije ni daleko od toga.

Nije ni Sandri baš svejedno kad gleda i čita vijesti iz Tokija, bila je u nevjerici kad je čula što se dogodilo našem kanuistu Matiji Mariniću. Jasno je da je kod sportaša ovih dana prisutna nelagoda od mogućeg lažno pozitivnog testa ili od toga da ih ni krive ni dužne označe kontaktom nekog zaraženog i opet ih gurnu izolaciju i tako im onemoguće treninge, a možda i sam nastup.

Igre su san svakog

No, previše pomoći tu nema i Sandra se može samo nadati da će sve proći dobro i da će ona i njezin trener i partner Edis Elkasević bez ikakvih prepreka na putu dočekati kvalifikacije bacanja diska 31. srpnja i, čvrsto vjerujemo, finale dva dana kasnije.

- Naravno da vam sve to prolazi glavom, ali dat ću sve što je u mojoj moći da ne dođe do problema. Držat ću se i ponašati odgovorno kako sam to radila i dosad. Trenutno smo već u svojevrsnoj izolaciji, družimo se međusobno i samo u krugu obitelji. A i u obitelji također paze gdje se kreću i s kim su u društvu. Želim misliti i vjerujem da će biti sve u redu. I ta vrsta pozitive je jako bitna u ovim trenucima - priča nam Sandra.

Kako smo već spomenuli, najbolja hrvatska atletičarka u Tokiju će iscrtati svoj treći olimpijski krug. Vjerojatno ne trebamo podsjećati kako su završile prethodne dvije olimpijske priče, i iz Londona 2012. i iz Rio de Janeira 2016. vraćala se sa zlatnim “teretom” oko vrata, nedodirljiva za sve suparnice. Kakav je osjećaj uoči trećih Olimpijskih igara, je li uzbuđenje jednako kao i uoči prethodnih?

- Olimpijski su igre san svakog sportaša i poseban je osjećaj kada su one blizu. One imaju posebno mjesto u mom srcu i što god da radim, uvijek nekako u podsvijesti imam njih kao glavni cilj, kao središnji događaj četverogodišnjeg ciklusa. Još se uvijek s istim žarom i istom željom spremam se za Igre i mislim da je to ono što me gura iz godine u godinu da lovim velike daljine i ciljeve uz velika odricanja, suze i ozljede koje se nerijetko nađu na tom putu. U isto sam vrijeme i uzbuđena i mirna jer želim napraviti sve što je u mojoj moći da baš u Tokiju budem najspremnija.

London i Rio

Kad se iz današnje perspektive prisjeti Londona i Rija, koje su joj prve asocijacije na te Olimpijske igre, naravno osim samih zlatnih medalja?

- Kad čujem London 2012., sjetim se da mi je to prvo zlato, sjetim se bacanja pred punim tribinama i tog odličnog osjećaja kad si na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja, kad te prati puni stadion i navijači pred TV ekranima i kad svira Lijepa naša. Sjetim se, naravno, i posebnih trenutaka između Trendže i mene koje smo okrunili zlatom, kad su nam se u jednoj večeri svi snovi i želje ispunili. Kad čujem Rio, sjetim se mukotrpnih kvalifikacija i još stresnijeg finala. Naravno, odmah nakon toga mi u sjećanje dolazi noć u kojoj je naša senzacija iz Ludbrega osvojila zlato (Sara Kolak, op. a.). Sve sam to jednako emotivno proživjela s obzirom na to da smo bile zajedno praktički od 0 do 24 na tim Igrama. A općenito, kada čujem Olimpijske igre, sjetim se naših crveno-bijelih “kockica”, puno zajedništva i puno sreće i veselja.

Puno se toga događalo u posljednje dvije godine, puno većih i manjih zdravstvenih problema, pa onda lanjska korona-sezona koju psihički nije bilo jednostavno podnijeti nijednom sportašu, a Sandra je tu možda bila i u težem položaju u odnosu na ostale atletičare jer ženskog diska gotovo da i nije bilo na jačim mitinzima, tako da joj je 2020. prošla praktički bez nastupa.

- Profesionalan sport je ples po žici. Čas si gore, čas si dolje. Da bi ispunio sve svoje ciljeve i da bi bio najbolji u onome što radiš, moraš probijati granice i brojke na kojima nitko prije nije bio i naravno da to izaziva stres, kako u glavi, tako i u tijelu. Ozljede su, na žalost, dio sporta na najvišoj razini, a najvažnije je znati kada treba stati, a kada napasti. No, to nikada ne možeš točno znati, zar ne? Onda se moraš znati što brže osposobiti i zaliječiti i krenuti dalje.

Naporna sezona

Iako nije od sportaša koji vole pričati o svojim ozljedama niti ih koristiti kao alibi, Sandra nam ovaj put priznaje da joj zdravstveni karton nije idealan.

- Ova sezona je dosta naporna za mene, jer “ova” sezona je sezona 2019/2020/2021. Nikada se ranije u životu nisam susrela sa sličnom situacijom. Prošle godine, kad smo bili u karanteni, nismo mogli trenirati, nismo imali pristup stadionima, ali ni zdravstvenim ustanovama, poput centara za fizioterapiju, i naravno da je to ostavilo traga. Također, atletika je sport na otvorenom, pa se nerijetko nađemo u ružnim i hladnim uvjetima za trening, a to ne smije biti izgovor, jer trening se mora napraviti. E sad, iz svih tih uvjeta ti trebaš izaći prvo zdrav u glavi, a onda i u tijelu. Na žalost, još na zimu sam se ozlijedila, riječ je o kroničnoj upali Ahilove tetive koju još uvijek saniramo u Poliklinici Peharec i to još nije riješeno. Radi se o dugoj i dosadnoj ozljedi koju, budući da smo u olimpijskoj godini, moram sanirati uz treninge i pronaći pravu formulu što i kako raditi. Naravno da disbalans na nogama dovodi i do drugih ozljeda uslijed ekstremnih napora. Zasad se još uvijek snalazimo i držimo sve pod kontrolom i to je jedino što si želim u Tokiju - da dođem zdrava i spremna, a onda, kada se netko bori srcem i dušom, to je najopasnije oružje.

U takvim okolnostima Sandra u posljednje dvije li tri sezone možda više nije dominantna kao nekada, ali i takva je na Svjetskom prvenstvu u Dohi 2019. osvojila broncu. Nije na svim mitinzima u tom razdoblju uspijevala pronaći svoj ritam, ali ove je sezone ponovno krenula prema gore. U posljednja dva nastupa dvaput je pobijedila, najprije na mitingu Dijamantne lige u Firenci, potom i u francuskom Sotteville-les-Rouenu, a pritom je oba puta iza sebe ostavila svjetsku prvakinju Yaime Perez. Dovoljno da na pitanje kakvu bi si ocjenu dala za ovu sezonu odgovor bude:

- Odličnu! Dugo je prošlo od pravih natjecanja, pa se trebalo vratiti u pravu formu. Jer trening bez natjecanja, što smo doživjeli prošle godine, stvara tupost. Ipak natjecanja bude posebnu energiju, dižu adrenalin, daju motivaciju, pa ponekad čak i ljutnju, a te promjene su odlična stvar za treninge jer se javlja još veća želja i volja. Svoju formu za Tokio ocijenila bih odličnom ocjenom. S obzirom na sve situacije i probleme na koje smo naišli, super smo sve odradili.

Tužna zbog tribina

Dojam je, a tako sugeriraju i njezine izjave neposredno nakon mitinga, da joj je Firenca dala ogromnu dozu samopouzdanja, da joj je tamo pao veliki teret s leđa. Bacila je tamo 68,31 m, pa onda pokazala i veliku psihičku snagu u zadnjoj seriji u kojoj po novim i prilično apsurdnim pravilima Dijamantne lige sve kreće ispočetka. Bacila je u tom zadnjem pokušaju 66,90 i ugrabila 43. pobjedu u Dijamantnoj ligi što je, podsjećamo, apsolutni rekord ove elitne serije.

- Firenca mi je dala potvrdu da smo na pravom putu, što sam ja i ranije znala, ali nikako se nije moglo poklopiti. Kažem, ta noga me dosta bacila unatrag i stalno smo išli dva koraka naprijed, pa dva natrag. To je velika igra živaca u kojoj ti kao sportaš moraš željeti i više, ali jednostavno ne možeš jer te nešto treće sprečava. U Firenci se sve posložilo i pokazalo da sam još uvijek ista Sandra, da je žar i sjaj u očima nakon natjecanja ostao isti, a to je, mogu vam iskreno reći, za mene najbolji osjećaj na svijetu. I uvijek ga želim još, uvijek ga želim više. Zato me i nakon toliko godina možete vidjeti na atletskom stadionu i bacalištu diska i sve dok je tako, još ćete me dugo gledati.

Vratili smo se još malo na početak ove priče, na sve najavljene mjere i procedure u Tokiju. A posebno na onu odluku o praznim tribinama. Koliko Sandru čini tužnom što će najveći svjetski sportski spektakl proći bez gledatelja?

- Naravno da vijest o bacanju pred praznim tribinama izaziva tugu u meni, nadala sam se barem da će nam biti japanski navijači na tribinama, no na žalost, kako sada stvari stoje, to se neće dogoditi. Ta buka navijanja na stadionu donosi natjecanjima ljepotu i čar, daju ti vjetar u leđa i tremu. Publika i sportaši su u simbiozi koja dovodi do velikog rezultata. Na žalost, sada ćemo se morati snaći drugačije. Možda atmosfera neće biti kao prije, ali sama energija Olimpijskih igara i dalje ostaje ista.