Vrlo rano joj je počela radna nedjelja, ali sam posao koji je morala obaviti trajao je kratko. Jako kratko. Dovoljan je bio jedan ulazak u krug. Bila je to Sandra Perković u svom najblistavijem izdanju - dvostruka olimpijska pobjednica odradila je na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti jedne od svojih najboljih kvalifikacija u karijeri.
Norma za plasman u finale bacanja diska iznosila je 64,00 metra, a Sandra koja je bacala druga u prvoj skupini, već od 9 sati ujutro, lakoćom je prebacila tu granicu. Disk se zaustavio na 65,62 metra i to je bilo to. Prepoznatljiva Sandrina ruka na uhu i pogled prema tribinama ponovno su bili tu kao jasan znak da je prezadovoljna hicem. Kako i ne bi bila nakon svega što je prošla ovog proljeća i ljeta, nakon ozljede stražnje lože, a potom i rupture ligamenata i tetive skočnog zgloba. U takvoj situaciji, ovih 65,62 joj je i najbolji rezultat sezone. Nije možda prema njezinim uobičajenim standardima, ali penje se korak po korak...
I da spomenemo i to, bile su joj ovo 16. kvalifikacije na velikim natjecanjima u seniorskoj karijeri i 16 plasman u finale. Tako to radi najbolja hrvatska atletičarka.
Odmah nakon njezina hica stadion je preletjela skupina aviona, pa koju sekundu nakon toga i poveća skupina helikoptera. Bila je to priprema za veliku paradu povodom Dana utemeljenja države, najvećeg nacionalnog praznika u Mađarskoj koji se slavi upravo 20. kolovoza.
- Ma ne, to je došla moja ekipa iz Dubrave, ha-ha-ha - našalila se dobro raspoložena Sandra nakon kvalifikacija.
Nije ju ni trebalo pitati koliko je zadovoljna nastupom.
- Znala sam da ne mogu doći opuštena, jer se to onda može pretvoriti u nešto što ne želimo, a jasno je da želimo što brže i što bezbolnije osigurati finale. Naravno da uvijek postoji pozitivna trema koje te i nosi. Željela sam to riješiti u prvom hicu premda 64 metra nije malo, pogotovo kad ti je najbolji rezultat sezone 65 metara, ha-ha. OK, sad je već 65,62 idemo pomalo prema gore.
Sad kad je bez komplikacija riješila kvalifikacije, lakše je i čekati finale koje je na rasporedu u utorak u 20.20 sati.
- Prvo moram popiti kavu, nakon toga odmor i ručak, pa popodne trening. A onda, što Bog da u finalu.
U njezinoj prvoj skupini normu su prebacile i olimpijska pobjednica Valarie Allman (67,14) i svjetska prvakinja Bin Feng (65,68).
- Da, Valarie je odmah odgovorila sa 67 metara, ali ona zbog svoje tehnike nije tip bacačice koja može dozirati jer ako ide malo lakše, može joj se dogoditi da hitac ode izvan sektora ili da bude stravično loš. Morala je ići jako blizu svog maksimuma, a sad ćemo vidjeti što može u finalu. Kao i svi mi ostali.
Allman nije dozirala, a koliko je dozirala Sandra?
- Išla sam blizu, ali ne posve do maksimuma. Jer kad ideš na maksimum, moraš riskirati, a kada riskiraš, disk može otići u mrežu. A kako sam na zagrijavanju dvaput bacila u mrežu, nisam željela na isti način otvoriti natjecanje jer nas je 19 bilo u skupini, što znači da bih čekala jako dugo na sljedeći hitac.
Sa zdravljem je sve u redu, trenutno ne osjeća nikakve tegobe.
- Da pokucam o drvo, sve je dobro. Moj fizioterapeut Branimir Vajda je s nama, a kad je on tu, onda ništa ne boli, to je tako. Kad nemaš ništa u frižideru, onda si gladan, a kad je pun, onda ti se ništa ne jede. Tako je i kod mene, ha-ha. Drago mi je da je tu, lakše mi je i fizički i psihički.
Rane jutarnje kvalifikacije značile su i da je morala vrlo rano ustati.
- Probudila sam se u 5 ujutro, doručkovali smo i išli na autobus u 6. Došli smo ovamo u 6.47, ali nas nisu pustili unutra do 7 jer se tek tada otvara stadion. Čudno, jer imaju autobus i u 5.30, ne znam čemu to ako se ne može ući na stadion, ha-ha. Ali, nema veze, sve je super, dobro sam raspoložena, a kad sam dobre volje i fokusirana, kad sam malo, neću reći zločesta, ali "malo onako", onda znam da sam spremna.
Lani je rekla - kad sam bahata, onda sam i najbolja.
- E, to, to, a kad sam kao pohana šnicla, onda ništa - uz smijeh je zaključila Sandra.
Za razliku od prošle godine u Eugeneu, u mađarskoj prijestolnici u finalu nećemo imati dvije predstavnice. Marija Tolj u tri serije nije uspjela pronaći pravi hitac, bacila je 58,92, pa 57,28 i na koncu upisala X. Ukupno joj je to donijelo 18. mjesto.
Marija je u svibnju zadobila ozbiljnu ozljedu leđa nakon čega više nije uspjela pronaći pravu formu. Nije uspjela ovo ljeto prebaciti 61 metar, a s takvom se razinom teško može računati na finale SP-a. Nadala se da će se u Budimpešti dogoditi klik, da će pronaći izgubljeni osjećaj, ali nije uspjela.
- Dobro sam se osjećala, dobro odradila zagrijavanje, sve je bilo super, ušla sam spremna, ali jednostavno nije došao taj klik, taj hitac koji mi je trebao, koji ja trebam osjetiti - razočarano je govorila Marija.
Ozljeda je očito napravila puno veću štetu nego što su ona i trener Roland Varga mislili.
- Nikako da pogodimo pravi ritam, pravi hitac na natjecanju. Nadali smo se da ćemo se vratiti polako, kroz pripreme, ali nismo uspjeli. Nema veze, idemo dalje, ostaje nam još Hanžekovićev memorijal, tamo ću probati baciti barem preko 60 metara, a onda kreću pripreme za iduću godinu. Bit će puno toga sljedeće sezone, EP i OI, a bit ću i ja godinu dana pametnija.
A prije toga malo odmora i kupanja na rodnom Pelješcu.
- Mislim da ništa od kupanja ove godine, nisam zaslužila - uz kiseli je osmijeh završila Marija.