Hrvatski sport u devet je dana, od 13. do 21. kolovoza, postao bogatiji za sedam medalja, svih sedam u olimpijskim sportovima. Drugo izdanje Europskog multisportskog prvenstva koje je u nedjelju završeno u Münchenu, donijelo nam je puno radosti i puno razloga za zadovoljstvo, više nego Glasgow i Berlin prije četiri godine. Tada smo osvojili tri medalje (dva zlata i srebro), sada je ta brojka i više nego udvostručena.
Dobili smo u tih devet dana još jednu potvrdu veličine nekih naših dobro poznatih junaka, neki koji su se dugo vrtjeli oko velikih postolja sada su napokon i skočili na njih, a dobili smo i neka nova imena koja bi nam i u godinama koje slijede mogla donositi radost. Neki su, pak, ovaj put ostali korak ili dva prekratki, ali i padovi su dio sportskog puta.
Atletika prva priča Mundijala
Atletika je bila naša apsolutno prva priča u Münchenu, bilo nam je ovo najuspješnije europsko prvenstvo u povijesti. U Barceloni 2010. imali smo zlatne medalje Sandre Perković i Blanke Vlašić, ovdje je taj učinak nadmašen. Vječna Sandra i dalje je zlatna i ne silazi s vrha postolja već više od desetljeća, a ovdje su joj se pridružili Filip Mihaljević, novi europski prvak u bacanju kugle i Matea Parlov Koštro, srebrna u maratonu.
Sandra je, kako smo i spomenuli, nedodirljiva i 12 godina nakon prve krune. Godine idu, događaju se ozljede, ali kraljica diska uvijek je spremna iz sebe izvući nešto posebno. Bila je ovdje pod pritiskom, domaća miljenica Kristin Pudenz je bacala jako daleko, ali kad je bilo najpotrebnije, Sandra je opet pokazala tko je šefica.
Nije iznenađenje ni Mihaljevićevo zlato jer koliko god su mu ti podaci bili teret na leđima uoči Münchena, činjenica je da je bio najbolji Europljanin i na dvoranskom SP-u u Beogradu ove zime i na SP-u u Eugeneu prošli mjesec. Naravno da u sportu dva plus dva nisu uvijek četiri, pa tako ni ovo nije značilo da će Filip sigurno biti zlatni, ali da je bio u uskom krugu favorita, bio je. I odlično se nosio s time. Kad je preuzeo vodstvo u trećoj seriji, nije ga više ispuštao, do kraja je samo poboljšavao rezultat, sve do konačnih 21,88 što mu je i drugi rezultat karijere. Tako to rade veliki sportaši, najbolji su kad je najpotrebnije.
A ako nas Sandra i Filip nisu iznenadili, Matea Parlov Koštro je bila naša junakinja iz sjene. Da, bilo je onih koji su predvidjeli njezinu medalju, potajno se nadala i ona jer imala je iza sebe jako dobar nastup na lanjskim Olimpijskim igrama, ali isto tako je činjenica i da je više od 25 djevojaka na startu imalo bolji prijavljeni osobni rekord. I upravo to ovaj Matein uspjeh čini još većim i impresivnijim. Dakako, uz to što je ostvaren u brutalno teškoj disciplini, u trčanju na 42 kilometra. I naša atletska kraljica bila je oduševljena Mateom - “Hrvatica na postolju u trčanju, i to još u maratonu”, zadivljena je bila Sandra kad smo razgovarali s njom.
Osim tri medalje, imali smo i još dva Top 8 rezultata koji su nam donijeli Marija Tolj u bacanju diska i Marko Čeko u skoku u dalj, naš mladi dvojac koji je ovdje stekao važno iskustvo i sada s pravom očekujemo novi iskorak od njih.
Što se ostalih tiče, svi su više-manje bili na svojoj razini osim Sare Kolak o kojoj smo već pisali. Olimpijska pobjednica iz Rio de Janeira na trećem je velikom natjecanju zaredom zapela u kvalifikacijama i morat će hitno, i ona i Hrvatski atletski savez, donijeti odluke kako bi se zaustavila vožnja po nizbrdici. Vremena za kalkulacije više nema.
Sve u svemu, teško će biti zaboraviti ovo prvenstvo. Da, nikad u hrvatskoj atletici stvari neće biti savršene. Imamo problem i struke i infrastrukture, uvijek će biti pogrešnih odluka i loših procjena, uvijek će biti onih koji su nezadovoljni, ali nije baš ni sve tako crno kao što se često pokušava predstaviti.
Braća Sinković su hrvatska konstanta
Baš kao i Sandra Perković, braća Sinković su još jedna konstanta hrvatskog i svjetskog sporta, serijski skupljači velikih medalja. Šest godina ih nije bilo u dvojcu na pariće, u tom su razdoblju odlučili zavladati svijetom u dvojcu bez kormilara i pokazati svima da vrijede jednako i s po jednim veslom u rukama, a povratak prvoj ljubavi proslavili su na isti način kao i odlazak od nje - zlatnom medaljom. U Münchenu su došli do 41. uzastopne pobjede u ovoj disciplini na najjačim natjecanjima, računajući dakako i vrijeme prije pauze.
Pokazali su po tko zna koji put da ih baš ništa ne može zaustaviti, pa tako ni silni Valentovi problemi s ozljedama ove godine. Učenici Nikole Bralića toliko su dobro pripremljeni i toliko su tehnički kvalitetni da i kad nisu na svojih 100 posto, opet su bolji od konkurencije. Dolaze i mnogi mladi, grizu i žele ih skinuti, ali Sinkovići ih i dalje drže na distanci. Istina je da će biti teže na predstojećem Svjetskom prvenstvu, konkurencija će biti jača i šira, čekaju ih borbe protiv posada koje su se nametnule dok ih nije bilo, ali bit će i Valent i Martin bolji, ne sumnjajte u to.
Od 2010. Sinkovići se ni s jednog velikog natjecanja nisu vratili bez medalje, a ono što posebno fascinira je da se cijelo to vrijeme nisu nimalo promijenili. Bili su i ostali beskrajno korektni, pristupačni, normalni dečki. Veličina sportaša ne mjeri se samo brojem osvojenih medalja, ali kod Sinkovića ne postoje nikakve nedoumice, oni su veliki u svakom smislu.
Dvije djevojke iz kajaka i kanua postale su ove godine nova velika snaga hrvatskog sporta. Šira javnost je za kajakašicu Anamariju Govorčinović (25) i kanuisticu Vanesu Tot (23) prvi put čula prošle godine kad su se plasirale na Olimpijske igre u Tokiju. Tamo još nisu bile u igri za medalje, ali ove je sezone krenula i njihova žetva.
Prije dva tjedna zablistala je Anamaria koja je na Svjetskom prvenstvu u Kanadi osvojila srebro i broncu, a u Münchenu je “teret” osvajanja medalja na sebe preuzela Vanesa. Mlada djevojka iz Slavonskog Broda je na stazi Oberschleißheim došla do prvih velikih odličja u seniorskoj karijeri (bronce na 200 i 500 m). Godine odricanja, truda i napornog rada na Savi, pod paskom trenera Igora Krajine, počele su dolaziti na naplatu. Vanesa polako, ali sigurno kroči prema svjetskom vrhu i mogla bi nam već na Olimpijskim igrama u Parizu biti velika uzdanica, a jednako tako i u godinama nakon toga. Uostalom, i sama će uz osmijeh reći, može se u ovom sportu biti dobar i do 40. godine.
Sve isto se odnosi i na Anamariju Govorčinović, bez obzira na to što se iz Münchena vraća bez odličja. Nije da joj tražimo opravdanja, ali teško shvatljiv raspored na ovom joj EP-u nikako nije išao na ruku. Finala njezinih disciplina stavljena su unutar manje od dva i pol sata, ona je jedina nastupila u oba, i to je skupo platila. Najprije je za dlaku, odnosno za 66 tisućinki ostala bez postolja na 1000 metara, a onda se raspala u svojoj jačoj disciplini, na 500 metara, i završila deveta. Da, možda je mogla u takvim okolnostima sve karte baciti na olimpijskih 500 metara, ali Anamaria je sportašica od glave do pete i kad je došla do finala, nije bilo šanse da odustane ili odradi posao s pola gasa kako bi se prištedjela. Ostala je na kraju ovdje bez nagrade, ali nemojmo zaboraviti da je sa SP-a donijela dvije velike medalje.
Marin Ranteš prvi nam je donio medalju na ovom multisportskom EP-u, a nekako je ostao najviše u sjeni. Jest da preostali sportovi u kojima smo osvajali odličja imaju veću tradiciju, ali i njegov BMX freestyle je od lani olimpijska disciplina, pa je nepravedno da je posljednjih dana često zaobilažen u raznim nabrajanjima uspjeha u Münchenu.
Marin je vrijedan dečko koji puno ulaže u sport koji obožava. Zbog toga najveći dio godine i živi daleko od doma, na drugom kontinentu, a sve mu se to polako počinje i vraćati. Lani je bio brončani na SP-u, sada i na EP-u i ostao mu je još jedan veliki cilj - plasman na OI u Parizu. Dođe li do tamo kroz težak sustav kvalifikacija, sigurno će biti i među kandidatima za medalju jer spada u sam vrh ovoga sporta koji među mlađom generacijom ima sve više poklonika.
Ako smo se od nekoga u Münchenu nadali malo većem postignuću, to su svakako gimnastičari. Imali smo petoricu jakih aduta, među njima su dvojica olimpijski medaljaši, a četvorica već imaju iskustvo osvajanja odličja na europskim prvenstvima. No, jednostavno nije išlo kako su dečki planirali.
Tin Srbić radi na prilagodbi
Laicima nije previše jasno kako je Tin Srbić, naš srebrni prečaš iz Tokija, mogao završiti “tek” na 25. mjestu, ali promjene koje su se dogodile u njegovoj disciplini toliko su velike da će trebati još neko vrijeme da im se dečko iz Dubrave potpuno prilagodi i pronađe sigurnost. Ispada da su trenutno u prednosti oni koji lani nisu išli na OI u Tokio jer su to vrijeme mogli iskoristiti za sklapanje novih vježbi, dok su se ovi drugi sa starim vježbama pripremali za lov na olimpijske medalje. Zato i Tin sada malo kaska, ali radi se o jednom od najupornijih i najpredanijih hrvatskih sportaša i nemojte uopće sumnjati da će i ovu vježbu dovesti do savršenstva.
Filip Ude, naš srebrni olimpijac iz Pekinga, pokazao je da i s 36 godina na leđima spada u vrh. Nije u finalu ispalo kako je želio, nije uhvatio novu medalju, završio je na sedmom mjestu, ali i to je iznimno vrijedan doseg.
Aurel Benović, 22-godišnji parteraš iz Osijeka, bio je po kvaliteti vježbe možda i naša najjača uzdanica, ali trebat će mu očito još iskustva na velikim natjecanjima jer sam je priznao da ga je trema slomila. Mateo Žugec (20) bio je puno smireniji na konju s hvataljkama i završio je na 12. mjestu, što zaslužuje pozitivne ocjene. On je sigurno budućnost hrvatske gimnastike i vjerujemo da nećemo dugo čekati da ga gledamo u finalu. Veteran Robert Seligman ostao je samo jedno mjesto iza njega, nije bio nezadovoljan i najavio je da se ozbiljno planira upustiti u borbu za OI u Parizu. Sve u svemu, nije to bio debakl, ali uz toliko medaljaša na okupu, vjerovali smo da će Hrvatska i u gimnastici biti bliže nekom postolju.